Ne znam tko je bio više iznenađen. Ja, jer je dobar poznanik – za razliku od mene umjereno konzervativnih nazora i "nacionalno osviješten" – ustrajavao na stavu da bi se u Hrvatskoj osmi dan trećeg mjeseca u godini trebao nazivati 8. ožujak. Ili on, kada sam mu objašnjavao da nije stvar u kalendarskom nazivlju i da taj praznični Međunarodni dan žena zbog svoje specifične povijesno-političke težine i društvene važnosti mora i u Hrvatskoj ostati, to jest biti imenovan kao 8. mart. Srodno 1. maju koji nije i ne može biti 1. svibanj.
Do tih smo prijepora nas dvojica dobacili zahvaljujući žučnim raspravama što su se proteklih dana vodile povodom intelektualnog festivala "Kupi mi, mama, jedan mali rat", a koji se upravo održava u Dubrovniku. Na stranu je li se radilo o spontanom propustu organizatora ili o nečem drugom, činjenica ostaje da se vrijeme održavanja skupa-hommagea Predragu Luciću – stoga je za naziv događaja prikladno izabran naslov njegove pjesme inspirirane Brechtovom dramom, ni manje ni više onom koja u sebi njedri Majku Hrabrost – poklopilo sa Međunarodnim danom žena.
Kako je bilo moguće da se nitko iz organizacijskog tima dotičnog skupa s lijevo-liberalnim obolom, okupivši respektabilnu, ali šaroliku regionalnu intelektualnu ekipu (što rade na istom mjestu Boris Buden i Dragan Bursać?), nije sjetio, u prvoj verziji programa, ne samo uključiti žene u barem neku od četiri definirane javne tribine, već i više od toga? Trebalo je otpočetka osmisliti poseban panel eksplicitno posvećen 8. martu, dometima, pobjedama i porazima borbi za ženska prava, rodnu i radnu emancipaciju. Kad su se već datumi tako lijepo složili. A čini se i da Lucićeva bogata i vrijedna ostavština nudi materijal kako bi se ti aspekti mogli zanimljivo integrirati i interpretirati.
Da je moguće povezati uratke tog velikog intelektualca, književnika, redatelja i urednika, s tradicijom svega onog što 8. mart reprezentira i zbog čega nam je to društveno-povijesno važan datum. Bio bi to, siguran sam, odličan panel. Nekako mi se čini da ni Predrag ne bi imao ništa protiv, dapače. Pa su dakle opravdano proključale tzv. društvene mreže i na njih se nakačili portali, a prvoprozvani, glavni organizator dubrovačkog skupa, danima se nemušto opravdavao i ispričavao kako su neimenovane žene bile pozvane da sudjeluju, ali eto nisu mogle doći.
I onda je uslijedilo finale, organizacijsko zakucavanje do kraja svojevrsnim genderwashingom. Odjednom se eto, preko noći, ipak našlo par žena spremnih uskočiti i govoriti. Pojavila se tako nova verzija programa tri dana prije početka skupa u kojoj je svaka javna tribina dobila po jednu sudionicu. A tu je i novi panel, uglavljen 8. marta pod nazivom "Međunavodni dan žena", valjda u pokušaju evociranja čuvene feralovske satiričnosti. Sve u svemu urnebesno, da ne povjeruješ.
