Lijevi populizam ili socijalni populizam je politička ideologija koja kombinira ljevičarsku politiku s populističkom retorikom i temama. Retorika lijevog populizma često uključuje elemente antielitizma, opozicije spram establišmenta, govora u ime "običnih ljudi". Teme kojima se bavi lijevi populizam uključuju ekonomsku demokraciju, društvenu pravdu i skepticizam spram globalizacije. Socijalistička teorija ima manju ulogu nego u tradicionalnim ljevičarskim ideologijama.
Kritika kapitalizma i globalizacije povezana je s nepopularnim vojnim operacijama SAD-a, osobito onim na Bliskom istoku. Populistička ljevica ne isključuje druge aktere, želi biti što više horizontalna i počiva na egalitarističkim idealima. Neki proučavatelji govore i o nacionalističkim lijevim populistima, kao što su bile Sandinistička revolucija u Nikaragvi ili Bolivarska revolucija u Venezueli. Za razliku od desnog populizma, lijevo-populističke stranke podupiru manjinska prava, kao i ideju nacije koja nije određena kulturnim i etničkim partikularnostima.
Bernie Sanders i Alexandria Ocasio-Cortez sami su se opisivali kao demokratski socijalisti i primjer su lijevo-populističkih političara u SAD-u. Svojedobnim rastom Sirize u Grčkoj i Podemosa u Španjolskoj, za vrijeme evropske dužničke krize, vodila se rasprava o novim oblicima lijevog populizma u Evropi. Tradicionalno, lijevi populizam povezuje se sa socijalističkim pokretima. Od 2010. postojao je i pokret blizak lijevom populizmu, od strane lijevo-liberalnog tabora, od kojih su se neki smatrali socijaldemokratima. U 2020. lijevo-liberalni ekonomski populizam koji se poziva na radničku klasu bio je značajan u nekim zemljama. Neki tu ubrajaju i politiku Joea Bidena ili Lee Jae-myunga u Južnoj Koreji.
Poznato je da neki ozbiljni analitičari i sami aktivisti pokušavaju koristiti pojam "lijevog populizma" na drugačiji način, opisujući i tražeći da se stare lijeve stranke okrenu od doktrinarnosti i prilagode novim okolnostima – ističe Marko Kržan
Za temu lijevog populizma obratili smo se za mišljenje trojici teoretičara, Borisu Budenu, Stipi Ćurkoviću i Marku Kržanu. Potonji kaže kako je populizam ideološki pojam, a ideološki pojmovi više zbunjuju nego što objašnjavaju. Historijski, populizam je politika koja zastupa interes sitnog seljaštva i zalaže se za društveno uređenje utemeljeno na sitnoj seoskoj privredi (prim. rusko narodnjaštvo).
U svojim konzistentnim verzijama, to je protukapitalistički pokret. Današnji populizam se ne oslanja na sitno seljaštvo, koje je u zapadnoj Evropi odavno nestalo, a u SAD-u ga nije ni bilo, i svakako ne radi protiv kapitalizma. Dapače, tzv. desni populizam u suštini je pokret za otklanjanje socijalnih, pravnih i moralnih prepreka koje stoje na putu maksimalnom ostvarenju interesa vlasnika kapitala i menadžmenta. A tzv. lijevi populizam je iz socijalističkog pokreta izostavio upravo ozbiljno nastojanje za rušenje kapitalizma.
- Ponavljam, populizam je ideološki pojam, pa kao takav više govori o onome tko ga koristi nego o svom "predmetu". Koristeći ga, svjesno ili nesvjesno prihvaćamo stajalište stranaka centra koje izraz koriste pejorativno, za diskreditaciju oponenata. Definicija populista su ljudi koji u želji da budu dopadljivi širim slojevima nude jednostavna, a neostvarljiva rješenja i koji se koriste retoričkim trikovima, čak i manipulacijama. Na taj se način stranke centra predstavljaju kao realističke i poštene, protusistemske težnje ljevice se prikazuju kao nerealističke, a desnom se "populizmu" uzroci ne traže u društvenom uređenju, nego u psihološkoj neadekvatnosti njegovih lidera, simpatizera i birača. Budući da sam i sam nekadašnji aktivist jedne tobože lijevo-populističke stranke u Sloveniji, koja se sada naziva Ljevica, mogu reći da smo nastupili s protukapitalističkom platformom, koja je vjerojatno dopadljiva najmanjem dijelu stanovništva, i da su po tom kriteriju najveći populisti liberalne stranke, koje pecaju "prosječnog", umjerenog, znači najmasovnijeg birača. Također, nismo nudili nikakva jednostavna objašnjenja i rješenja, kao liberali, koji ustvari imaju samo jednu točku programa – mi smo protiv Janeza Janše - govori Kržan.
Marko Kržan (Foto: Privatna arhiva)
I Buden smatra da ako izbacimo pojam populizma iz svog promišljanja suvremene političke stvarnosti, ništa nećemo izgubiti. Njegova spoznajna vrijednost je nikakva. Bio je i ostao čisti ideologem, u kojem se s jedne strane ogleda strah centrističkog establišmenta od gubitka moći, a s druge je očajnički pokušaj tog istog centra da ideološkom manipulacijom tu moć zadrži. Najbolji dokaz je lažna ekvidistanca između desnog i lijevog populizma. Danas kada se stranke bivšeg centra natječu koja će prije i koja će više preuzeti teme i retoriku ekstremne desnice, možemo se zapitati: a zašto se one nikada nisu poistovjetile s temama i retorikom tzv. lijevih populista?
Zašto se, s istom strašću i uvjerljivošću s kojom danas npr. u Njemačkoj Friedrich Merz, CDU-ov kandidat za kancelara, preuzima od AfD-a rasističku antimigrantsku propagandu, on i njegova stranka nikada nisu okrenuli tzv. lijevo-populističkim vrijednostima, solidarnosti, jednakosti, socijalnoj državi, sindikalnim zahtjevima itd.? Naravno da to ne možemo ni zamisliti. Kao što nam je potpuno normalno da će centristička socijaldemokracija stati uz interese kapitala, dakle ostati na svom "trećem putu" bez ikakva lijevog skretanja u populizam. Ova tako očigledna asimetrija neodvojiva je od samog pojma populizma. Centar je do te mjere normalizirao tzv. desni populizam da su taj pojam, kao i njegov lijevi pandan ostali bez ikakvog smisla.
Za Stipu Ćurkovića problematika lijevog populizma može se razlomiti na nekoliko relativno zasebnih aspekta. Prvo, upotreba oznake populizma kao diskvalifikacije. Tako se optužuje zagovor svake vrste politike koja se ne pokorava "objektivnim nužnostima" – ekonomskim, fiskalnim, socijalnim. Svaki otklon postaje simptom iracionalnosti ili ciničnog dodvoravanja iracionalnim impulsima masa. Unutar takvog političkog imaginarija suprotni pol je shvaćanje politike kao tehnokratskog upravljanja unutar već propisanih okvira.
U domeni ekonomske politike to primjerice može značiti da politika "osluškuje" kretanja tržišta i po potrebi poduzima mjere koje će pogodovati rastu ekonomije, o čemu u konačnici ovise i radna mjesta, ali i sama primanja države putem poreza, pa time i veličina fonda za eventualna socijalna davanja. U dominantno kapitalistički organiziranoj ekonomiji, "kretanja tržišta" ne znače drugo nego razine investicija kapitala, odnosno "povjerenje" kapitala u povoljnosti "poslovne klime".
Tko god misli da je poludjelog Elona Muska moguće pripitomiti mobilizacijom javnosti – koja je u njegovom vlasništvu – ili je naivna budala ili lijevi populist. Eksproprijacija je jedini lijek, i jedina smislena lijeva politika, za bolest kojoj su on i Trump lice i naličje – kaže Boris Buden
Dakle, tehnokratska koncepcija politike se de facto svodi na priznanje o sužavanju raspona politički racionalnog i poželjnog na primat interesa kapitala nad svim drugim društvenim interesima. Jezgro istine u svemu tome je da se država u kapitalizmu, zbog već navedenih razloga – ovisnost o poreznim davanjima itd. – nalazi u poziciji strukturne zavisnosti o interesima kapitala. Implikacije za koncept demokracije su dalekosežne: demokracija prestaje označavati proces kolektivnog odlučivanja o uređenju temeljnih društvenih odnosa i njihovoj poželjnosti.
Uobičajena retorička formula o politici kao "umijeću mogućeg" to istovremeno signalizira i mistificira. Da sužavanje demokratskih procesa na parametre izbora koji to zapravo nisu podriva povjerenje u nominalno demokratske institucije i procese, ne bi trebalo pretjerano čuditi. Paradoks je dakle da redukcija politike na tehnokratsko upravljanje – najeksplicitnije i najagresivnije u neoliberalnom periodu – u konačnici doprinosi podrivanju povjerenja u vlastite protokole i generira upravo onu vrstu političke reakcije koju onda opisuje kao populističku.
Iz te perspektive, govor o populizmu nije puno više od reskandalizacije same ideje demokracije pod novim, difamacijskim imenom. Dodatni ideološki efekt je da se pritom ne mora razlikovati desne od lijevih političkih agendi. Iz perspektive normalizacije identifikacije politike s tehnokratskim upravljanjem, svako pozivanje na interese većine koje se mobilizira protiv perpetuacije politike strukturnog pogodovanja kapitalu može se svesti na zajednički nazivnik. To širom otvara vrata staroj formuli izjednačavanja ljevice s radikalnom desnicom kao ideološkim sijamskim blizancima. Nekoć totalitarnim, danas populističkim.
Kržan kaže kako je poznato da i neki ozbiljni analitičari i čak sami aktivisti pokušavaju koristiti pojam "lijevog populizma" na drugačiji način, opisujući ili tražeći da se stare lijeve stranke okrenu od doktrinarnosti i prilagode novim okolnostima i spontanim ideologijama masa. To je opravdano, jer su stare partije sa svojom politikom uglavnom došle u ćorsokak, međutim to ni analitički ni aktivistički nije pravi put.
Za razumijevanje "suvremenog populizma" može se koristiti Marxov koncept bonapartizma, jer to "populisti" ustvari samo koriste buržoaske kvazidemokratske političke i ideološke institucije – većinski izborni sistem, predsjednički sustav, referendum, "socijalne medije", "javno mnijenje" – za ukidanje prepreka kapitalističkom razvoju, kao što su to znali raditi Napoleon I. i Napoleon III. Koliko god to zvuči istrošeno, desni populizam je simptom krize političkog centra, zbog toga centrizam ne može biti rješenje.
- Pod pojmom populizma današnja politička stvarnost nam se predstavlja s jedne strane kao neka vrsta psihodrame u kojoj patološki demagozi kao primjerice Trump raspiruju resantimane nižih klasa kako bi srušili inače savršeni, liberalni status quo, odnosno, s druge strane, kao cultural wars, kao sukob suparničkih životnih stilova, recimo konzervativnih obiteljskih vrijednosti i liberalnih LGBTQ opcija. U oba slučaja klasni karakter sukoba, i to na globalnoj razini, isključen je iz percepcije političke stvarnosti - ističe Buden.
Boris Buden (Foto: Jovica Drobnjak)
- Na historijskoj razini se kao dokaz fundamentalne istovjetnosti ljevice i desnice voli isticati navodno antikapitalistički i revolucionarni karakter fašizma i nacionalsocijalizma. Poznato je da je Hayek fašizam opisao kao varijantu socijalizma. Pritom se, dakako, zanemaruje da je historijski fašizam i u Italiji i u Njemačkoj na vlast došao uz podršku etabliranih političkih, ekonomskih i vojnih elita – i to upravo zato što je percipiran kao brana i političko oružje protiv ljevice. Antikapitalistička i revolucionarna retorika historijskog fašizma bila je posljedica strategije mimikrije: fašizam je kooptirao momente revolucionarne retorike ljevice kako bi ih mobilizirao protiv nje. To je bio bitan aspekt njegovog taktičkog lukavstva. U kritičkoj literaturi to je lijepo sažeto formulom da je fašizam oblik masovne politike koristio kako bi anulirao historijski skandal prodora masa na historijsku scenu kao političkog subjekta. Goebbels je to eksplicirao kada je cilj nacionalsocijalističke "revolucije" opisao kao brisanje 1789. iz povijesti. Revolucionarna i antikapitalistička retorika fašizma je uvijek bila cinična, i u očitoj kontradikciji s elitističkim i socijaldarvinističkim elementima, s kultom rata i "nadčovjeka". Između ostalih, detaljno je to pokazao Ishay Landa. To se potvrdilo i u praksi: NSDAP na vlasti nije proveo nijednu proradničku točku od 25 točaka svog programa iz 1920., ali je proveo sve koje su pogodovale kapitalu. Kada je historijska ljevica govorila o "populizmu", mislila je na taj moment: cinično, manipulativno zazivanje interesa masa u službi politike koja im izravno ide na štetu. To je drugi bitan aspekt svake rasprave o populizmu. Iz te perspektive kategorija lijevog populizma nužno bi predstavljala oksimoron - govori Ćurković.
Treći je distinktivan aspekt, po Ćurkoviću, recentnija tendencija afirmacije populizma kao lijeve strategije. Teorijsko ishodište je u radu Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe. Još dok se smatrao marksistom, Laclau je u tekstu "Fašizam i ideologija" kao faktor koji je pogodovao usponu talijanskog fašizma identificirao usko klasnu politiku ljevice. Podrškom dugom generalnom štrajku kojim se htjelo postići povećanje plaća, ljevica je, tvrdi, pogurala dio nižih srednjih klasa u zagrljaj Mussoliniju i njegovom obećanju da će ponovno uvesti red, da će vlakovi opet voziti itd. Rani Laclau taj taktički promašaj vidi kao indikator konstitutivne greške u samom konceptu klasne politike.
Talijanski primjer za Laclaua dokazuje da politika temeljena na neposrednim interesima radničke klase nije istovjetna s politikom univerzalne emancipacije, kakvom ju je marksistička ortodoksija smatrala. Kasniji, postmarksistički Laclau, u koautorstvu s Mouffe, radikalizira kritiku klasne politike i osporava teorijsku opravdanost njenog privilegiranog statusa u marksističkoj teoriji. Klasični marksizam je polazio od pretpostavke da će materijalni interesi radničku klasu neminovno radikalizirati u subjekt revolucije. Iz činjenice da se to historijski nije dogodilo Laclau i Mouffe izvlače zaključak da su materijalni i klasni interesi za političku subjektivaciju irelevantni.
U konačnici, njihova kritika marksizma se može svesti na poziciju: ako strukturna klasna pozicija ne determinira sve, dokazali smo da ne određuje ništa. Pitanje političke subjektivacije za njih postaje pitanje diskursa i artikulacije najrazličitijih subjekata ili subjektnih pozicija u diskurzivni konstrukt "naroda" i hegemonijsku borbu oko njegova određenja. Politika tako u potpunosti napušta polje analize materijalnih interesa i dospijeva na teren diskursa. Njihov projekt afirmacije lijevog populizma počiva na tim teorijskim temeljima. On dakle i sam već predstavlja pokušaj odgovora na percipiranu krizu klasne politike i njene smislenosti, odnosno i sam je simptom te krize.
S marksističke pozicije tome se može prigovoriti da se erozija revolucionarne politike u radničkom pokretu i sama mora analizirati u odnosu na razvoj materijalnih uvjeta njene reprodukcije, prije nego što je se proglasi politički irelevantnom. Već i stoga što se imperativ materijalne reprodukcije ne može diskurzivno opozvati. Kao primjer takve analize možemo uzeti radove Ralfa Hoffroggea, povjesničara radničkog pokreta u Njemačkoj. Njegova analiza okolnosti glasanja SPD-a za ratne kredite 1914. dolazi do paradoksalnog zaključka: upravo relativni uspjeh borbe radničke klase za bolje uvjete reprodukcije na koncu je doveo do erozije njenog kapaciteta da djeluje kao autonomni klasni subjekt.
Stipe Ćurković (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
Bismarckov pokušaj suzbijanja i zabrane socijaldemokracije uključivao je taktički ustupak. Njegova je oklada bila: ako država preuzme dio tereta reprodukcije radničke klase stvaranjem socijalne države, socijaldemokracija će izgubiti svoju glasačku bazu jer će dio njenih zahtjeva biti ispunjen. Kratkoročno gledano, plan nije uspio: zabrana socijaldemokracije je morala biti opozvana. Ali pokazat će se da je to bila Pirova pobjeda ljevice.
Kao prvo, stvaranje socijalne države učinilo je izlišnim autonomne organizacije solidarne klasne skrbi koje je radnički pokret bio izgradio i one su atrofirale, a zajedno s njima i kapaciteti za samostalno djelovanje. Kao drugo, radnička klasa se uspostavom socijalne države "zlatnim lancima" vezala za interese države koja joj je osiguravala bitne aspekte materijalne reprodukcije. Glasanje za ratne kredite je konzekvenca toga. Dakle, ono što na prvi pogled izgleda kao puka izdaja klasnog interesa, analizom se otkriva kao njegova paradoksalna manifestacija.
- Činjenica da poprima ideološki oblik nacionalnog svrstavanja ne eliminira klasu kao eksplanatorni faktor. Možda bi u tom kontekstu bilo smisleno diferencirati klasnu svijest kao eksplicitno klasnu subjektivaciju od klasnog nesvjesnog kao ono što kodeterminira i oblike političke subjektivacije koji to nisu. Lijevi populizam je već u svom teorijskom temelju slijep za takve distinkcije. I kao takav je primarno i sam simptom krize ljevice, a ne odgovor na nju. To ne znači da se politika mora ili može reducirati isključivo na klasno pitanje, niti da si lijeva politika može dopustiti zanemariti pitanje međuklasnih koalicija. Samo nisam siguran da je teorijski okvir lijevog populizma najbolji odgovor na to. Pogotovo jer – a to je četvrti aspekt – svojim naglašavanjem diskursa i hegemonijske borbe oko njegove artikulacije ujedno eksplicitno favorizira intelektualce. Politika tu u tendenciji postaje pitanje jednosmjerne vertikalne komunikacije odozgo prema dolje. Paternalističke implikacije su očite. A to je oprečno klasičnom lijevom idealu samoemancipacije, koji je ujedno više od pukog ideala jer fokus stavlja na potrebu za izgradnjom kapaciteta samoemancipacije: organizacijske, institucionalne i analitičke - dodaje Ćurković.
- U epohalnom smislu pojam populizma i njegova ideološka uporaba – nikako realni fenomen – jedan je od simptoma terminalne bolesti liberalno-kapitalističkog poretka. Danas je napokon zatvoren onaj utopijski horizont koji je Adam Smith otvorio svojim "sistemom prirodne slobode (liberty)" u kojem instinkti atomiziranih individua spontano generiraju slobodno tržište koje, sa svoje strane, razvija podjelu rada i time pokreće nezaustavljiv rast produktivnosti, bogatstva, tehnološkog i kulturnog napretka u kojem na koncu prosperiraju svi. Taj je sistem počivao na individualnim vlasničkim pravima, odnosno na vladavini zakona koji su ta prava legitimirali i štitili. Iako nikada nije funkcionirao bez kriza, ratova, revolucija ili, preciznije, bez klasnog nasilja, odnosno klasnog rata, taj je sistem doživio svoju renesansu nakon pada tzv. realnog socijalizma, kada su birokratske političke elite Zapada u globalizaciji prepoznale mogućnost ekspanzije svoje ideološke i klasne vladavine nad čitavim svijetom. U tom se projektu njihov interes poklopio s interesom tzv. neocona, pa smo dobili neoliberalnu socijaldemokraciju u liku trećeputaša Tonyja Blaira. Danas kada je jasno da nema više rasta i prosperiteta za sve, nego samo za neke i to samo na račun drugih, idila je završena, politički i ekonomski nacionalizmi su zavladali čitavom scenom. Njihov cilj je jasan: u kaosu krize i raspada starog liberalno-kapitalističkog poretka obraniti i očuvati nedodirljivost vlasničkih prava vladajuće klase i po cijenu slobode. Zato su ona tri digitalna oligarha stala iza Trumpa. Tko god misli da je poludjelog Elona Muska moguće zaustaviti, odnosno pripitomiti, da ne kažem civilizirati, mobilizacijom javnosti – koja je u njegovom vlasništvu – ili je naivna budala ili lijevi populist. Eksproprijacija je jedini lijek, i jedina smislena lijeva politika, za bolest kojoj su on i Trump lice i naličje - zaključuje Buden.
