Pjesme u podjeba-duru

Vještina kojom je Predrag Lucić varirao već postojeće pjesmotvore, pretvarajući ih u duhovitu i ingenioznu sprdnju sa snagom bodljikavog političkoga komentara, zavrjeđuje da joj se poda niša u bespućima tumačiteljske literature

Meštar šašavizma preozbiljne poezije – Predrag Lucić (foto Ladislav Tomičić)

Zelenu granu s tugom žute kese

U nekom novom spljetskom periodu

Gledam dok stablo doslovno se trese,

A svi na stablu u nekom su rodu.

A krošnja dršće kadrove dok rađa,

I grad se grana ko privatna firma,

A vlast je nego švercan šećer slađa,

Za svaki resor rodijaka ima.

Neslučajno ovo slovo o Predragu Luciću započinjem jednom njegovom izvanrednom pjesničkom parodijom na kultnu pjesmu Tina Ujevića, "Zelenu granu s tugom žuta voća", makar je povod pisanju istog ovog slova šesta godišnjica preminuća velikog i neprežaljenog našega kolege i prijatelja. Pošto je već bilo besjede o njegovoj ukoričenoj poeziji, takozvanoj "ozbiljnoj", po kojoj je manje bio znan i čitan, oživljavajući uspomenu na Predraga i držeći ga posredstvom vlastitog mu djela živim među nama, s posebnom radošću želim redivivirati ovaj režanj njegovoga nepresušnoga kreativnog duha, koji bi se kao podžanr u teoriji književnosti mogao nazvati: šašavizam preozbiljne poezije. Jerbo, vještina razine kojom je Predrag varirao već postojeće pjesmotvore, pretvarajući ih u duhovitu i ingenioznu sprdnju sa snagom bodljikavog političkoga komentara, zavrjeđuje da joj se poda niša u bespućima tumačiteljske literature.

U ovim uvodnim stihovima Lucić se osvrće na (tadašnjeg) splitskoga gradonačelnika Željka Keruma, gestom krasne satire sprdajući se s načinima na koje je on vladao gradom i provodio politiku zapošljavanja. Naravno, iako je ona usko vezana uza jednu personu, ili jednu obiteljsku lozu, uloga pjesme svakako je paradigmatična pri ocrtavanju stanja i nuđenju dijagnoze klijentističke vladavine partije koja je najduže na čelu suvremene Republike Hrvatske. Ovako prerađeni Ujevićevi stihovi premijerno su bili ponuđeni publici u okviru Splitskog ljeta, 13. kolovoza 2011. na Carrarinoj poljani u splitskom Getu, tijekom večeri "Melodije borbe i pretvorbe", gdje ju je Lucić ispjevao u družbi s pobratimom mu Borisom Dežulovićem.

Da, prvo je u tjedniku Feral Tribune Predrag bio počeo štampati te svoje podjebadurske lirske inverzije klasičnih naslova iz usmene i pismene književnosti, kao i stihova s estrade, što je 2003. okupio u obilatom tomu "Haiku, haiku jebem ti maiku", s podnaslovom "Velika Feralova pjesmarica". Kasnije je nastavio s Dežulovićem nastupati i u onom famoznom kabaretskom duu prepjevavati i ispjevavati svoje bravurozno pošandrcane rugalačke komentare na zbivanja oko nas, nakon čega su i te novonastale pjesme bivale pridruživane onima već otprije ukoričavanima u više svezaka dovitljivo raspoređenih po modelu školskih čitanki.

Lucićev opus šašavizma preozbiljne poezije doista je impresivan. Rasporedio ga je u knjige "Sun Tzu na prozorčiću" (2009.), duologiji "Bezgaća povijesne zbiljnosti I. – II." (2010.) i libru "Gusle u magli" (2013.). Dio građe iz prve knjige, razložno, distribuiran je i po ovim svescima. Nije se kod nas ništa slično dogodilo ni prije ni za vrijeme trajanja ovog vida pjesnikovanja, a sasvim je izgledno da ni ikada u budućnosti nakon Predraga Lucića neće biti nadmašen ovaj soj poetske stihovane mašinerije.

I sad dolazimo do esencijalne Lucićeve dihotomije umjetničkog mu bića: polaritet pisca i kazalištarca. Jerbo, na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu studirao je kazališnu režiju, odakle je poštom slao u Split svoje heterogene i poližanrovske novinske priloge za Studentski list što ga je uređivao Viktor Ivančić. Pozornica i kazalište imali su biti njegovim radnim okolišem i profesionalnim boravištem; međutim, novinska redakcija, teren i rotacija postat će mu životodajnim staništem i emocionalnim zavičajem. Lucić se sav bio dao žurnalizmu, i kao autor i kao urednik, nakon što ga je u se usisao vir izazova koji pruža taj vrlo naelektrizirani poziv.

Nije kazalište puno daleko od toga, ni osjetno drugačije – kad se, jasno, hoće biti provokativnim i subverzivnim, iskrenim i kritičnim – pa je ovaj učeni stvaralac iskoristio sve alate što ga teatar pruža osionom i virilnom progresivcu s ambicijom pomjeranja predrasudâ iz jalove rasprave ili s mrtve točke, primjenjujući kompletan taj raspoloživi rekvizitarij na sve ono što će se izliti iz njegovoga demijurškog pera. Pa će Lucić jednako efektno ubitačnim darom za osjet bolnog mjesta napisati novinski komentar, spjevati zajebanciju na već postojeću pjesmu ili sastaviti dramski tekst za kazalište.

Nakon tog saznanja dalje će sve biti lako. I, kao u filmu "Davitelj protiv davitelja" Slobodana Šijana iz 1984., kad su se ambicioznom glazbeniku, skladatelju Spiridonu (Srđan Šaper) – u trenutku pošto mu je manijak Pera Mitić (Taško Načić) rukom iščupao uho – momentalno u glavi bili "iskristalisali" akordi njegove prve simfonije, jednako je tako i Predrag Lucić, u hipu, oćutio kako kazališna režija neće biti njegova primarna djelatnost, nego će njegov core business ipak biti – novinarstvo. Ali mu to nazovi profesionalno opredjeljenje neće postati ni manom ni branom koje bi ga imalo odalečiti od bavljenja kazalištem. Štoviše, baš ona neodrediva disciplina pjevačko-kabaretske umjetničke ekstenzije s drugom Dežulovićem – koju su oni urnebesno smiješnom domislicom okarakterizirali kao sit-down comedy! – dovinut će se do nekog oblika kopule iliti mosta što će prirodno sljubiti novinarstvo i kazalište.

Ne ulazeći sad u seriozne Lucićeve dramske tekstove, koji su potkraj njegovog života počeli življe egzistirati na kazališnim pozornicama (tu smo temu već ranije obradili), važnije mi je ovdje reflektor pomnje usmjeriti na pjesme što ih je uzduž i poprijeko Balkana izvodio u duetu s Dežulovićem. Osim iskrenog prijateljstva i dugogodišnjeg novinarskog hoda rukom pod ruku, ova su se dvojica farabuta odlično amalgamirali i za stolom gdje su muzičkim sredstvima demonstrirali svoju briljantnu maštu. Predragovi kalamburi i pastiši, makaronština i galimatijas što su se lakoćom toka rijeke slijevali iz njegove humoristične čuturice, na turnejama i "balkanalijama" držali su okupljene ukipljene od smijeha... S malo dobrodušne zajebancije moglo bi se reći kako je taj njihov kabaretoidni sit-down comedy bio fiksiran pod egidom: "Predrag Lucić i Boris Hektorović".

Štoviše, i dvojac začinjavaca iz Hvara i Staroga Grada našli su mjesta u Predragovoj meštriji (s naslovom "Petar ili šestar Hektorović"), uspomoć kojih je upravo bocnuo moje Bračane u kanconi "Ribanje i ribarsko pribrojavanje":

Kad su se tri Hvaranina

Intrala u lektiri,

Otkrila tri Hvaranina

Da jema ih četiri.

A ca, a ca,

Kolko je dva plus dva?

Ma ben ti ludog ćaću,

Dva plus dva je tri na Braču,

Ti na Hvar stoj pa broj,

Hektoroviću moj!

Inspiracije Predragu nikad nije nedostajalo, a i kako bi u ovakvim sociološkim okolnostima u kojima živimo bilo u Republici Hrvatskoj bilo "u regionu". On je vazda umio od kostiju neistomišljenika načiniti nunčake za mlatiti ih, kao Samson Filistejce magarećom čeljusti, pri čemu su političari i njihovi priležnici uvijek imali prednost. Antologijski je to riješio u serenadi Ive Sanadera upućenoj Jadranki Kosor, kad u inače poskočnoj i veseloj pjesmici Lucić ulijevajući baladeskni sadržaj postiže još ognjeniju humorističku senzaciju:

Sinoć kad san ti proša

Mimo te Banske dvore,

Vidin te, dušo Jadre,

Šeksu se pridaješ.

Sto puti san ti reka

Da Šeks za tebe nije,

Ti suva, a on pije,

Ti suva, a on pije

Krv moju na slamku.

Krenuli smo s Tinom Ujevićem, pa možemo s njim i zaključiti ovaj ogled o šašavizmu preozbiljne poezije Predraga Lucića. Posrijedi je remek-djelo što ga je najveći naš poet bio spjevao u duhu čakavskog jezika Marka Marulića, "Oproštaj", a Lucić ga je kongenijalno udjenuo u širi prostor preoblikovavši ga u "Pismo Milana Bandića", davši mu time protege u rasponu od hercegovačkoga polazišta do agramerske kajkavštine. I ovim je svojim radom Predrag ukazao koliko je bio lucidan kao promatrač zbilje oko sebe te koliko je nesaglediva bila raskoš njegovoga pjesničkog dara:

Ovdi usrid fonje zagrebačka plavca

uzdvigla je jidra voljna, smina i nova.

I hoteća pojti putom svojeg plova

gre prez kog tovara oliti magarca.

Budi da smo virni cvičeka, ne plavca,

ništar manje pimo (koko i braća Rusi) –

ki va kerčmih litar množ harvacki strusi –

od Bandić Milana, gričkoga grintavca.

U lipom jaziku, gdi "kaj" slaje zvoni,

mi dobročasimo garb grada Zagreba

i tokoj ti napis rodijački, stari.

Zbogom, o Badele! Pojti ćemo, poni