U slučaju raznih istraživanja o tome kamo ide Hrvatska rezultati su uvijek pesimistični. Većina anketiranih misli da država, pa onda i društvo idu u krivom smjeru. U budućnosti se ne nadaju za sebe i svoje bližnje boljem životu. Eklatantan primjer viđenja katastrofalne budućnosti je demografija. Ta znanost sumnjivog statusa – jer demografi polaze od pretpostavki da narodni identitet treba jačati, da "našeg" stanovništva treba biti sve više, a ne sve manje, da ono mora biti zadovoljno i ne odlaziti u strane zemlje – poziva na alarm. Ali uglavnom uprazno. I tu je sadržan prividni paradoks: da se zemlja kao što je Hrvatska, u kojoj je nacionalizam prirodna ideologija koja se u mainstreamu podrazumijeva, a tek na margini ogorčeno negira – ne brine za svoj narod. Smatraju to isti Hrvati koji se u svoj identitet kunu sto puta dnevno, terorizirajući nas njime. Pritom masovno ekonomski nazaduju, uz internu inflaciju, veliku nezaposlenost, loše uvjete rada, iseljavanje... I sve se to statistički frizira, a politička kasta probleme umanjuje i uvjerava nas u sve suprotno od onoga što vidimo zdravim očima.

Da smo na pravom putu, da plaće i mirovine rastu, da nam EU svojim fondovima za razne namjene jako pomaže. I sve tako: samo što nismo stigli, pa i prestigli tzv. razvijene zemlje. U doba kad nas nastoje uvjeriti da je dojam skoro podjednako važan kao i istina, stvari se medijski prerađuju psihologiziranjem. A sve u stilu: mi i ne znamo koliko nam je dobro. U svjetskom sistemu država, kojih je oko 250, mi smo po rang-listama kvalitete života u gornjoj polovini. Dakle, u više mjesta na svijetu se po konvencionalnim parametrima živi gore nego u nas. Nezgoda je samo u tome što su naše oči uprte u taj manjinski svijet, svijet "razvijenih" i njega želimo kopirati i dostići. A to je na periferiji ponekad tragikomično. Jer kad taj "napredni" svijet u nekoj krizi kihne, mi dobijemo upalu pluća. Ipak, i dalje srljamo za njim, bez osmišljavanja alternative jer, kao, sve je već izmišljeno, samo treba kvalitetno primijeniti negdje već postojeće znanje.

Uobičajilo se u onih koji još uopće nešto misle da se svijet dijeli na centre moći kapitala – tu još funkcionira stara trijada prema kojoj su to SAD, Evropa i Japan – i na njihovu periferiju. Ova se pak može dodatno podijeliti na poluperiferiju, one bliže tim centrima moći, i na pravu periferiju, zemlje jako udaljene od svakog takvog centra. Ponekad tako "bogu iza nogu" da izgleda kako centri nemaju volje ni da ih eksploatiraju. Mi u takve zemlje ne spadamo, a u našoj imaginaciji smještamo ih u razne Afrike i Azije. Ne marimo za činjenicu kao što je demografsko predviđanje da će u dokučivoj budućnosti Nigerija imati osamsto milijuna stanovnika, od kojih će 80 posto biti mlado. A i što će sa svim tim "ljudskim kapitalom" napraviti? O tome se puno ne zna.

Sociolog Rastko Močnik piše da je i Kraljevina Jugoslavija bila kolonizirana provincija poluperifernih zemalja tadašnjeg svjetskog sistema. Prije svih, zemalja poput Njemačke, Austrije i Italije

Kad dakle malo izoštrimo nišanske sprave, vidimo da mi spadamo na poluperiferiju. U zemlje koje trče kako bi uhvatile priključak na "razvijene", a ovi ih benevolentno malo-pomalo pripuštaju u svoj klub (primljeni smo u NATO i EU), a malo ih, bože moj, i eksploatiraju. Jer u kapitalizmu nema besplatnog ručka. Tako zapad uništava već ionako uništene ostatke naše teške i prerađivačke industrije, poneku tvornicu kupi, rijetko je sam izgradi, pa je onda time na izvjesni rok spašava, dok ne pronađe mjesto s još jeftinijom radnom snagom, pa onda ispari u tu treću zemlju. No čemu tolika buka oko industrije kad je svima poznato da živimo u postindustrijskom društvu, društvu tercijarnih usluga i visokorazvijenih tehnologija, u kojemu će slavni IT sektor digitalizacijom spasiti svijet. I svi će biti bogati, sretni i zadovoljni. Makar po cijele dane proizvodili videoigre koje, zato što su ozbiljni poduzetnici, nemaju kad igrati. Ah da, tu je i turizam, po mogućnosti što više elitni, ali ni masovni nećemo odbaciti. Tako se po našoj obali uživo zgušnjavaju kontrasti svjetskog sistema u kojemu oni koji još mogu putovati, ali krajnje skromno, razgledavaju megajahte onih koji više ne znaju kamo bi jer su svugdje već bili, sve vidjeli i isprobali.

Rastko Močnik (Foto: Jovica Drobnjak)

No što ako slika o centru i periferiji, koju smo ovdje skicirali, mijenja svoje obrise? Ako više nije posve jasno tko su putnici iz bogatih i prosperitetnih zemalja, a tko nevoljnici u bijegu iz siromašnih? Što ako su se centri moći kapitala i njihova periferija pobrkali, presložili, najkraće rečeno promijenili? A oni su se na neki način promijenili još na početku odavno već više ne nove neoliberalne ere. Jer neoliberalno zaoštravanje društvenih suprotnosti, prije nego što je postalo izvoznim proizvodom, primijenjeno je na vlastito stanovništvo zemalja angloameričkog centra. Ronald Reagan i Margaret Thatcher najprije su napali vlastitu radničku klasu, uvelike je raslojili te zatrli sindikalni, a time i radnički pokret u svojim zemljama. Tek nakon toga, nakon što je "razvijeni svijet" dobio svoj unutardržavni "treći svijet", ta je ideologija, kao recept za uspjeh, izvezena u sve krajeve svijeta. Naposljetku i u Kinu koja je, za razliku od nas, primjer kako stići i prestići učitelje.

Danas se to apstraktnije kaže da je svijet postao multipolaran ili čak nepolaran (totalno neoliberalan), a da stara trijada, euroatlantski svijet, zapad i kako smo već sve taj dio svijeta zvali, polako gubi primat. To ne znači da će po konvencionalnim pokazateljima zemlje poput SAD-a i starih članica EU-a preko noći postati siromašne. To "samo" znači da više neće biti jedinim gospodarima svijeta, zahvaljujući dominaciji u svjetskoj privredi i trgovini. Pojavili su se novi igrači. Konciznijim marksističkim jezikom rečeno, centar svjetskog kapitalizma premjestio se na Daleki istok, u Aziju, odakle je prema nekim teoretičarima, poput Giovannija Arrighija, prije samo nekoliko stoljeća i krenuo u pohod na svijet.

Teoretičari svjetskog sistema, od kojih je najpoznatiji bio američki sociolog Immanuel Wallerstein, govorili su i pisali o cikličkim krizama kapitalističkog sistema. Različito su ih označavali, kao kratke, srednje i cikluse dugog trajanja. Bilo kako bilo, po Wallersteinu je "američki ciklus" došao svome kraju. O tome govori i podatak da Amerikanci još uvijek mogu razoriti poneku zemlju, ali je ne mogu osvojiti i njome uspješno vladati, što vidimo i na primjeru Afganistana. Pitanje je sad, koje se tiče cijelog svijeta, samo u tome kako će Amerikanci aterirati s vodeće pozicije u svijetu sila. Nježno i uz svijest da se moraju okrenuti sebi i napustiti ulogu svjetskog policajca ili bučno, uz krš i lom, tako što će poput djeteta u dućanu s igračkama početi trgati sve oko sebe kad to već ne mogu imati? Je li treći svjetski rat već počeo, samo mi još nemamo ime za njega?

Drugim riječima, SAD postaje poluperiferija svjetskog sistema, zemlja koja trči da uhvati priključak na Daleki istok, dok joj svjetska dominacija izmiče. A ako to vrijedi za SAD, koliko još više vrijedi za u svjetskim mjerilima malu EU? Ono što smo zvali zapadom postaje poluperiferija Dalekog istoka, a zemlje EU-a, one s kojima smo započeli ovaj tekst jer su za nas vrijedile i vrijede kao centar svijeta, provincijaliziraju se. Da, ta Njemačka u koju građani Hrvatske još uvijek i uglavnom s dobrim razlozima hrle, pa ih je tako od 2013. onamo otišlo oko 310 tisuća (naspram Irske gdje ih je oko 20 tisuća, a jednako toliko i u Austriji), postaje provincija u svjetskim razmjerima.

Samir Amin (Foto: Jovica Drobnjak)

Nova slagalica dakle sada izgleda ovako: centar svjetskog sistema je u dalekoj Aziji, a EU postaje svjetskom poluperiferijom. A što onda postajemo mi, koji smo mislili da smo poluperiferija npr. tog njemačkog centra? Pa, mi postajemo kolonija poluperifernih zemalja, jer je u međuvremenu pokrenuta i kolonizacija unutar EU-a. Naprosto, prema za nas još važećoj predodžbi, nas velike zemlje evropskog centra i dalje koloniziraju, oduzimaju nam kvalificiranu i mladu radnu snagu, a dozirano dovode zastarjele industrije i svoje stanovništvo kao turiste na odmor, a uskoro i kao umirovljenike u naše staračke domove (to nije izvjesno jer smo na "tržištu brige za starije i nemoćne" uglavnom nekonkurentni u odnosu na jeftinije zemlje poput Rumunjske i Bugarske). Dakle, naši krajevi, a tu mislimo prvenstveno na postjugoslavenske zemlje, ali i Balkan u cjelini, pa i kad se on imaginarno dijeli na zapadni (i koji bi bio drugi?), postaju kolonije svjetske poluperiferije, padajući time još za stepenicu niže u hijerarhiji svjetskih država.

Po analogiji, a analogije imaju ograničen domet jer ništa se u povijesti doslovno ne ponavlja, sve to sliči na poziciju Kraljevine Jugoslavije u nekadašnjem svjetskom sistemu država. Kako piše slovenski sociolog Rastko Močnik u svom novom tekstu o historijskom revizionizmu, i Kraljevina Jugoslavija bila je kolonizirana provincija poluperifernih zemalja tadašnjeg svjetskog sistema. Prije svih, zemalja poput Njemačke, Austrije i Italije. Sad bismo ovdje trebali razviti teoriju zašto su zemlje poluperiferije pogodne da se u njima razvije fašizacija. O tome je pisao njemački marksistički ekonomist Alfred Sohn-Rethel u svom djelu o ekonomiji i klasnoj strukturi njemačkog fašizma (knjiga je prevedena na slovenski). Ukratko, takve zemlje su dovoljno nestabilne da u njima može zavladati fašistička diktatura, a ujedno su još dovoljno jake da mogu pokrenuti privredni ciklus, ali koji nije svjetski konkurentan. Nije samo naknadna pamet, ali svatko tko se razumio u privredu kapitalističkih zemalja mogao je, dok su događaji Drugog svjetskog rata još trajali, zaključiti da će američko oružje, jednom kad se ratni industrijski zamašnjak pokrene, nadvladati ono njemačko. Naravno, cijela slika nije tako crno-bijela jer tada je postojala i jedina zemlja socijalizma, Sovjetski Savez, a njezin doprinos u oslobođenju od fašizma je golem.

No gdje su granice analogije? Hoće li EU ponoviti njemačku prošlost i s ponovnim ujedinjenjem otići u smjeru neke nove fašizacije, iako su njezini temelji, kako se kunu, baš u ideji mira i neponavljanja fašističke opasnosti? Tako daleko ne bismo spekulirali. Ali da je liberalna demokracija i na bivšem zapadu u krizi, o tome već pišu i tamošnje, pa onda i naše liberalne novine. A ako je istina ono što smo rekli u metafori o kihanju i upali pluća, ne bismo se trebali čuditi što u rubnim zemljama EU-a vlada tzv. neliberalna demokracija, dok se zemlje u našoj regiji, svaka specifično, njoj približavaju. Jesmo li osuđeni na puko ponavljanje i pasivno gledanje kako naše zemlje tonu u "kolaboracionističke režime" većih autoritarnih igrača? Možemo li mi, pa i po analogiji s Drugim svjetskim ratom, pokrenuti neke svoje tradicije, ako još uvijek ne NOB-a, onda barem one iz perioda socijalizma?

Boris Buden (Foto: Jovica Drobnjak)

To su i tradicije samoupravljanja i nesvrstanosti, da spomenemo samo najvažnije. A da bi se one aktivirale, moramo, ako već ne radikalno kako je to zahtijevao egipatski marksist Samir Amin sa svojim pojmom "delinking" (prekidanja lanca ovisnosti), najprije izgubiti taj palanački kompleks, koji smo tek sad u prevelikoj mjeri stekli. Umjesto osjećaja manje vrijednosti, provincijalizacije i bivanja "dobrim đakom" EU-a, moramo nametnuti toj Evropi, kako govori Boris Buden u svom razgovoru za BiH portal Naratorium, svoje vrijednosti. Neka ona uči od nas što je društveno vlasništvo, što je miroljubiva aktivna koegzistencija i tome slično. Ako to ne zvuči realno, što je alternativa?

Umjesto osjećaja manje vrijednosti, provincijalizacije i bivanja "dobrim đakom" EU-a, moramo nametnuti toj Evropi, kaže Boris Buden, svoje vrijednosti. Neka ona uči od nas što je društveno vlasništvo, što je miroljubiva aktivna koegzistencija i sl.

Bilo kako bilo, iz svijeta zatvorenih nacionalnih država moramo izaći i usuditi se nuditi prijedloge za cijeli svijet. Hoće li to biti spašavanje liberalne demokracije od degeneracije nje same, kako to donekle predlaže Buden, pozivajući se na Rosu Luxemburg: "Kapitalizmu ne treba demokracija. Može se vrlo lako dogoditi, što je i Rosa Luxemburg govorila, da kad je demokracija napadnuta, oni koji znaju njene limite su prvi koji je trebaju braniti." Subjektiviziramo li problem na našu ljevicu, to bi značilo da bi ona trebala biti ujedno i svjesna limita liberalne demokracije i činjenice da je to šansa za nju samu. "Ne da brani postojeće", govori Buden, "nego da spašava ono što je vrijedno u tom postojećem, tako što će da projicira alternativne modele društvenog života, recimo to otvoreno, s onu stranu nacionalne države." Za daljnju diskusiju ostaje još pitanje je li to dovoljno.