Živimo u vremenu kada je ideja komunizma diskreditirana u javnom mejnstrimu. No ona persistira na margini. O njoj se održavaju konferencije, mnogi lijevi mislioci, ali i obični ljudi sebe doživljavaju kao komuniste, a poneki se tako i deklariraju. Zato je važno pojmiti imaju li te izjave i radovi uporište. Dvojica naših sugovornika, teoretičar književnosti Darko Suvin i sociolog Rastko Močnik, odgovorili su nam na pitanja što je komunizam danas i tko su komunisti.

I dok Močnik, kao što ćemo vidjeti, analizira komuniste kao "druge", nakon što se ogradio od pretenzije da imenuje konkretne komuniste ili da se sam tako deklarira, jer bitno je da nas tako prepoznaju drugi, Suvin nam je uvodno ponudio definiciju komunista.

- Komunisti danas su osobe, uglavnom osamljene i često progonjene, koje svjesno brane život ljudi kao i civilizacije protiv sustava ubilačkog imperijalnog kapitalizma. No komunisti su i osobe koje slijede zasade komunizma kao pokreta i kao horizonta - ističe Suvin.

Ratovi poput onih u jugozapadnoj Aziji, Ukrajini, a sada i izraelsko-palestinskog, pa i onih malih na Balkanu, prava su blagodat za masovnu proizvodnju brzih smrti, a siromaha ionako ima previše – kaže Suvin

Jedini pravi komunizam za njega je onaj slobodarski, koji u ovom gnjusnom svijetu često treba državu i ostale vladajuće aparate, ali postoji zbog oslobođenja ličnosti. Sloboda je, citira Marxovu i Engelsovu "Njemačku ideologiju", "stvaralačko ispoljavanje života koje se razvija kroz ostvarenja mogućnosti cijele ličnosti". Suvin se nije upuštao u svađe oko definicije kao ni oko praksi pokreta koji su koristili komunizam u svom nazivu. No valja reći da se prema oslobodilačkom horizontu komunizam na vlasti kretao samo u prvih deset do 20 godina nakon pučkih revolucija koje bismo mogli nazivati i imenima Lenjina, Maoa, Tita, Castra i još nekolicine, dok je nakon toga, zbog vanjskih i unutarnjih razloga, prevladalo održavanje na vlasti. Dostignuća te vlasti u 20. vijeku, prema Suvinovu mišljenju, nisu bila mala. Recimo, besplatno školovanje i zdravstveno osiguranje, kao i borba za mir i ravnopravnost u svijetu. No ni nedostaci nisu bili mali. Ali čemu bi takve zasade služile danas? Suvin nam je u nastavku razgovora naveo nekoliko primjera.

- Prvi je borba protiv izgladnjivanja i bolesti siromaštva od kojih danas pati blizu trećine čovječanstva, tj. blizu tri milijarde osoba. Ako je ovo staro kao svijet ili bar kao klasno društvo, drugi je primjer nagli razvoj otuđenih proizvodnih snaga unutar kapitalizma koji je doveo od atomskih bombi preko trovanja tla, vode i zraka te klimatske katastrofe do mogućnosti sloma ljudske civilizacije. Svake godine izumire 70.000 životinjskih i biljnih vrsta. Treće je udarna pesnica kapitalizma, vojna industrija i ratovi. U vojne investicije uloženo je godine 2020. dva bilijuna američkih dolara, a danas bi bilo znatno više, od toga su valjda polovina ekstraprofiti kapitalista. Ratovi poput onih u jugozapadnoj Aziji, Ukrajini, a sada i izraelsko-palestinskog, pa i onih malih na Balkanu, prava su blagodat za masovnu proizvodnju brzih smrti, a siromaha ionako ima previše. I kao četvrto, komunisti su nepomirljiva opozicija razrastanju vladajućih aparata u "sigurnosnu državu" (security state), u kojoj je nasilje, kako legalno tako i polulegalno, dozvoljeno. Danas se za svakog vlasnika mobilnog telefona može znati s kime je razgovarao ili bio bliže od dva metra. Vojno-industrijski kompleks, na koji je davno upozoravao predsjednik SAD-a Eisenhower, otada se priključio na goleme financijske i komunikacijske aparate - govori Suvin.

Darko Suvin (Foto: Privatna arhiva)

Na temelju navedenih primjera može se ustvrditi da takve opozicione stavove, a katkad i djelovanje, zastupa većina onih koji ne profitiraju od umanjivanja života u korist kapitala. To je točno i to je velik rezervoar potencijala za radikalnu opoziciju. No kapitalizam je pronašao za to lijeka: potpirivanje okorjelih rodnih (gender), nacionalističkih i rasističkih predrasuda u neprestane nasilne napetosti i strahove. To dovodi do raznih varijanti fašizma 2.0, kao i povratka najgorih klerofašizama karakterističnih za monoteističke tradicije.

To što komunisti svjesno brane ljudske živote i civilizaciju od sustava ubilačkog imperijalnog kapitalizma, za Suvina znači da opozicija masovnim preranim i mučnim povredama i umiranju nikada neće dovesti do njihovog radikalnog smanjenja ili ukidanja ako se, i samo ako se, iza takvih mrskih vlasti ne vidi ono što komunisti vide, a to je hipertehnokratski kapitalizam. Kao kod mitske hidre, ako se toj organskoj cjelini odreže jedna desetina pipka, narast će drugih deset: zato se taj sustav može shvatiti samo kao cjelina. Traži se dakle spoj zdravorazumske opozicije ugnjetavanju i nasilju i dubinske spoznaje, spoj emocionalnog i pojmovnog razumijevanja.

- Antropološki govoreći, to mi se čini glavnom osobinom i prednošću komunizma: da njegov horizont može otkloniti kako lažne pojmove tako i lažne emocije da bi stvorio savez oslobodilačkih pojmova s indigniranom zaštitom života - kaže Suvin.

Komunisti djeluju i u postojećim lijevim partijama, a neke su i u parlamentima. Prema Močniku, problem je u tome što su današnje lijeve stranke organizirane po modelu buržoaskih stranaka – nastoje ući u buržoaske parlamente i djeluju u nacionalnim okvirima

On smatra da povijesno, nakon iskustava svjetskih ratova i revolucija 20. vijeka, kada je država posvuda prerasla u novo, skoro totalno čudovište Levijatana, svaki komunizam danas mora biti neki poluanarhizam, naime u korist vlasti odozdo. A to je najjasnije formulirano, vjerovali ili ne, u Lenjinovoj "Državi i revoluciji".

- Istina, stvarna je svakodnevica "realnog komunizma" nakon Staljina često bila prema pojedincima okrutnija nego u bogatijem kapitalizmu dok se bojao komunizma. No danas, usred strahota sloma, rekao bih za komunizam ono što je Churchill rekao o demokraciji: "To je najgori društveni sustav, ako se ne računaju svi ostali." Konačno, nikakva kratka formulacija ni člančić ne mogu nadomjestiti živi pokret. Ali nema ni pokreta bez horizonta prema kojemu se kreće. Za taj horizont još uvijek nema bolje formule od one koju je Marx napisao u "Kritici Gotskog programa": "Takvo udruživanje ljudi u kojemu je slobodni razvoj svakog pojedinca uslov za slobodni razvoj sviju" - zaključuje Suvin.

Prema Rastku Močniku, najprije moramo utvrditi kakve prakse su komunisti razvili u prošlosti jer ćemo tek onda moći razmišljati kako je moguće afirmirati komunističke prakse u suvremenosti. Komunisti djeluju kolektivno sa stajališta proletarijata s namjerom da otprave klasno društvo i zajedno s naprednim silama izgrade besklasno društvo u kojemu će svatko doprinositi prema vlastitim mogućnostima, a bit će mu osigurano da živi u skladu sa svojim potrebama. No kako ustanoviti što je klasno stanovište proletarijata?

- Što je klasno stajalište proletarijata potrebno je ustanoviti posebno u svakom povijesnom trenutku. Zato komunisti uče od masa i teorijski analiziraju društvene odnose - kaže Močnik.

Težnje masa i teorijske spoznaje komunisti potvrđuju u konkretnoj i povijesnoj djelatnosti. Oni, prema Močniku, djeluju ideološki, politički i vojno. Koja će vrsta djelatnosti u određenom povijesnom trenutku imati prednost i kako će se izvršavati, predmet je rasprave između komunista, radnih masa i naprednih skupina iz drugih klasa. Skicirajmo sad ideološko, političko i vojno djelovanje.

U ideološkoj djelatnosti komunisti prevode samonikli otpor masa i teorijske spoznaje u praktičnu ideologiju, koja ima snagu da mobilizira mase za revolucionarnu akciju. U političkoj djelatnosti oni u različitim političkim formacijama (strankama, sindikatima) provode zahtjeve radničke klase i naprednih masa u cjelini i internacionalističkom opsegu. Kada su vladajuće klase u prošlosti nastupile protiv revolucionarnih masa uz vojno nasilje, komunisti su često bili sposobni organizirati oružani otpor i izvesti uspješne oružane revolucije.

Rastko Močnik (Foto: Jovica Drobnjak)

Na temelju opisa komunističkih praksi, smatra Močnik, vidimo da su kapital i njegova država sada i ovdje postavili niz učinkovitih zapreka, pomoću kojih sprečavaju komunističke prakse. Zato se moramo upitati: što komunist sada i ovdje može učiniti? Situaciju u kojoj su komunisti danas Močnik vidi tako što komunisti teorijski analiziraju konkretne situacije i opći razvoj suvremenog kapitalizma. Iako uglavnom djeluju izvan institucija službene buržoaske "znanosti", koja progoni teoriju, već su izradili niz odličnih analiza konkretnih događanja. Postoje analize ratova u Ukrajini, na Bliskom istoku, opće analize suvremenih procesa, uspona socijalizma s kineskim značajkama, imperijalizma SAD-a i njegovih satelita, propadanja evroatlantskog kapitalizma. Ali im se dosad nije posrećilo da teoriju prevedu u ideologiju koja bi mobilizirala mase.

- Izgleda da su komunisti zaboravili učiti od masa - poentira Močnik.

O tome bi trebalo više govoriti s obzirom na to da je budućnost pokreta ulog.

Komunisti djeluju i u postojećim lijevim partijama, a neke su čak ušle u parlamente. Problem je, prema Močnikovoj skici, u tome što su današnje lijeve stranke organizirane po modelu buržoaskih stranaka, odnosno taj da nastoje ući u buržoaske parlamente i da djeluju u nacionalnim okvirima. Zato komunisti u buržoaskim parlamentima i buržoaskim, malograđanskim strankama gotovo da ne mogu zastupati cijeli, tj. svjetski proletarijat, a to znači prvenstveno onaj globalnog juga.

- Pravno-političko uređenje buržoaskih država i njihovih saveza, kao što su na primjer EU i NATO, automatski izaziva procese birokratizacije i u nominalno lijevim strankama, tako da se njihova nomenklatura sada više ne razlikuje od nacionalnih buržoaskih birokracija u službi kapitala. Zato je, na primjer, došlo do raskola u njemačkoj Ljevici - locira Močnik.

Recimo još nešto o sferi ekonomije. U njoj komunisti u suvremenim buržoaskim partijama i sindikatima koji su napustili klasno stanovište mogu doseći manja poboljšanja u inače surovoj eksploataciji radnih masa. I to je bolje nego ništa. No komunisti bi morali glasnije isticati da njihov cilj nije popravljanje kapitalizma, nego njegovo ukidanje i uspostavljanje socijalističkog društva. Ovdje se nećemo upuštati u stanje u našim krajevima i s našim lijevim strankama, no taj je zadatak ionako uvijek pred nama. Močnik ipak smatra da možemo biti optimisti.

- Od "Što da se radi?" Černiševskog iz 1863., djela koje približno odgovara sadašnjem stanju ljevice u Evropi, do oktobarske revolucije 1917. prošle su samo pedeset i četiri godine - zaključuje Močnik.