U povodu stogodišnjice Lenjinove smrti mnogi su se u januaru osvrnuli na ostavštinu tog velikog revolucionara, no akademska i aktivistička obilježavanja se nastavljaju. Uz niz skupova koji su održani u Berlinu, Parizu, nigerijskoj Abuji, Velikoj Britaniji i Barceloni, časopisi diljem svijeta donose priloge kojima je Lenjin inspiracija. Tako je i slovenski Borec, koji tematizira povijest i aktualnost antifašizma i oslobodilačkih pokreta, priredio temat o Lenjinovom shvaćanju imperijalizma i rata te je uz izvatke iz njegovih tekstova objavio i komentare inspirirane njegovim radom iz pera sociologa Marka Kržana i Rastka Močnika.
Problemi kojih su se slovenski autori prihvatili su dakle rat i nacionalno pitanje u doba današnjeg kolektivnog imperijalizma. Oni smatraju da Lenjinov koncept nije moguće mehanički prenijeti u našu suvremenost jer se kapitalizam u zadnjih stotinu godina toliko promijenio da nam je potrebna potpuno nova analiza. Lenjin zapravo nije razvio puno novih koncepata i upotrebljavao je one drugih marksista, ali na način "konkretne analize konkretne situacije", što nije dokaz njegove pragmatičnosti, nego govori o tome da je dosegao cilj teorijske prakse, a to je konkretno znanstveno spoznavanje stvarnosti.
U proučavanju rata Lenjin se naslanjao na poznatu izreku Karla for Klauzevica da je rat nastavak politike drugim sredstvima, ali ju je nadopunio pojašnjenjem da stvarnu prirodu te politike nije moguće spoznati navođenjem pojedinih događaja, podataka ili izjava političara, nego pomoću znanstvene analize prirode država koje ratuju, odnosno klasa čija se borba u tim državama odvija. Povezanost rata i imperijalizma je bitna. Imperijalizam je zapravo kapitalizam u "svjetskom mjerilu", klasna borba na svjetskoj ili međunarodnoj razini. Ako želimo razumjeti rat, moramo razumjeti svjetsko uređenje u okviru kojega postoje zaraćene države, koje nisu otoci izolirani od ekonomskih, političkih i ideoloških procesa u svijetu.
Koja je razlika u oblicima imperijalizma u Lenjinovo doba i danas? Dok su periferne države prije uglavnom bile kolonije, one su danas formalno nezavisne. Zato danas govorimo o neokolonijalizmu. A promijenili su se i vojno-politički odnosi između država centra
S obzirom na to da je općenit, Lenjinov koncept rata vrijedi za sva klasna društva i može se upotrijebiti kao ishodište. Njegov koncept imperijalizma, koji je rezultat analize specifičnog uređenja kapitalističkih odnosa koji su postojali od ujedinjenja Njemačke 1871. do kraja Drugog svjetskog rata, danas treba nadomjestiti općim konceptom imperijalizma kao načina opstanka kapitalizma u svjetskim razmjerima. Da bismo spoznali prirodu suvremene politike koja se nastavlja drugim sredstvima, taj koncept treba konkretizirati i primijeniti na današnje odnose.
Lenjin je problematiku rata razdvojio od pogleda karakterističnih za realizam, koji je i danas prevladavajuća doktrina u međunarodnim odnosima. Prema takvom shvaćanju, interesi i na njima temeljeni odnosi aktera nezavisni su u odnosu na unutrašnje uređenje država, kao i na društveno uređenje međunarodnih odnosa. Za vanjsku i vojnu politiku današnjih Sjedinjenih Američkih Država tako bi vrijedile iste zakonitosti kao za asirsku ili egipatsku državu prije 4.000 godina, za politiku francuske revolucionarne republike ili Sovjetskog Saveza. Iste su to zakonitosti koje su vrijedile u apsolutističkoj Francuskoj i u carskoj Rusiji, koje su revolucije pobijedile. Iako realisti operiraju konkretnim podacima o ekonomskoj i vojnoj moći država, njihova je doktrina krajnje apstraktna i nepovijesna, upotrebljiva samo za apologetiku takozvane realne politike.
Problematiku rata Lenjin je odvojio i od pogleda karakterističnih za takozvani konstruktivizam, realizmu suprotnu doktrinu, prema kojoj je za odnose među državama odlučujuće to što o njima misle vodeći političari i ideolozi. On je smatrao da stvarni društveni, a to znači klasni, karakter rata nije moguće spoznati na osnovi izjava pojedinih političara ili diplomatske povijesti država, već samo analizom objektivnog položaja svih vladajućih klasa država u ratu. To nije moguće doseći navođenjem primjera i podataka, kojima je uvijek lako naći suprotne primjere i podatke, nego samo analizom cjeline podataka, prvenstveno ekonomskih, o temeljima života svih zaraćenih država i cijelog svijeta ili barem za rat relevantnog dijela svijeta.
Lenjin je dakle razvio najopćenitiji koncept rata koji možemo primijeniti na sve ratove. Taj apstraktni koncept rata nadovezao je na teoriju historijskog materijalizma, dakle na znanstvene spoznaje koje nam omogućavaju konkretno proučavanje takvih apstraktnih pojmova kao što su "politika", "klase", "ekonomski život". Samo tako možemo od općeg koncepta, koji je valjan za sve ratove pa zato apstraktan, doći do konkretne spoznaje uzroka za stvarne ratove, koji su uvijek specifični. I dok je razvio opći koncept rata koji vrijedi za sva klasna društva, Lenjin nije razvio opći koncept imperijalizma. Želimo li spoznati prirodu sadašnjih ratova, za ishodište ne možemo uzeti rezultate Lenjinove konkretne analize stare stotinu godina. Moramo razviti općenitiju teoriju imperijalizma i konkretizirati je u koncept suvremenog imperijalizma.
Imperijalizam je način postojanja kapitalizma u svjetskim razmjerima. Suprotno Lenjinu, danas izraz "imperijalizam" ne možemo ograničiti samo na monopolistički stadij kapitalizma, već ga širimo na prijašnje i kasnije stadije, s obzirom na to da je kapitalizam u svjetskim razmjerima od početka svjetska pojava, a takav je i danas. On se razvijao nejednakomjerno, drugačije u Britaniji, a drugačije u Indiji. Postoje dakle centralne i periferne društvene formacije. Radna definicija, koju je u spomenutom tematu u Borecu ponudio Kržan, jest da je imperijalizam takav sistem međunarodnih odnosa koji omogućava akumulaciju kapitala s viškom iskorištavanja radne snage i višak izrabljivanja prirodnih resursa perifernih država.
O višku iskorištavanja radnih ljudi govorimo kada su za sličan rad plaćeni bitno manje nego u centru ili pak za usporedivu plaću rade bitno duže, odnosno bitno intenzivnije. O višku izrabljivanja prirodnih resursa govorimo kada su sirovine jeftinije, na primjer zato što su dozvoljene za okoliš štetnije tehnologije ili zato što su porezi niži. Višak vrijednosti, koji se ostvaruje viškom iskorištavanja periferije, u centralne imperijalističke države prenosi se na različite načine. To može biti direktno, pomoću imperijalističke rente, to jest ekstraprofita. Tako je najčešće u naftnoj, rudarskoj i industrijskoj aktivnosti. Drugi oblik je kada kupci roba proizvedenih u perifernim državama prisvajaju dio viška vrijednosti bez ekvivalentnog obeštećenja, a koji je sadržan u toj robi. Ti kupci su prvenstveno kapitalistička poduzeća centra, koji onda robu prodaju drugim kapitalističkim poduzećima ili državnim aparatima, kao što su organi vlasti, vojska i policija, obrazovne i zdravstvene ustanove te krajnji potrošači. Višak iskorištavanja moguć je zato što države centra imaju monopolni položaj u međunarodnim odnosima, to jest imaju visoke tehnologije, financijski sistem i sredstva, pristup prirodnim bogatstvima, svjetski promet i komunikacije, ali ne i vojnu premoć, odnosno mogućnost upotrebe oružja za masovno uništavanje.
Koja je razlika u oblicima imperijalizma u Lenjinovo doba i danas? Promijenio se politički odnos između država centra i periferije. Dok su periferne države prije uglavnom bile kolonije, one su danas formalno nezavisne. Zato danas govorimo o neokolonijalizmu. Promijenili su se vojno-politički odnosi između država centra. Za klasični imperijalizam bili su karakteristični antagonistički odnosi među velesilama ili savezima velesila. Danas su odnosi među njima solidarni. Umjesto dva saveza koji imaju svaki svog hegemona, danas imamo savez vrlo nejednakih sila pod hegemonijom SAD-a. Zato je klasični imperijalizam saveza bio rivalski imperijalizam, a današnji je kolektivni, pod vodstvom SAD-a. Promijenio se i globalni odnos među klasama. U doba klasičnog imperijalizma, po nastanku SSSR-a, a nakon Drugog svjetskog rata još više, postojao je protuimperijalizam u svjetskim razmjerima. Ti pokreti, organizacije i države u svjetskim su mjerilima doživjeli povijesni poraz. Nestala je društvena, klasna baza protuimperijalizma i zato danas nema protuimperijalizma u svjetskim razmjerima.
Za kraj skicirajmo sastav današnjeg kolektivnog imperijalizma. Njega čine središnje ili centralne države. U njih spadaju: većina nekadašnjih kolonijalnih sila, države koje su nastale iz nekadašnjih britanskih naseljeničkih kolonija i neke države koje imperiji nisu podvrgli svojoj moći jer su bile "rasno jednakovrijedne". Tu spadaju i države imperijalističkog ruba, neke južnoevropske kolonijalne sile i nekadašnje srednjoevropske realsocijalističke države. To su poluperiferne države s kombinacijom centralnih i perifernih procesa. Tu još spadaju i imperijalistički protektorati, poseban slučaj država koje zbog svog vojnog ili ekonomskog karaktera imaju specifičan položaj u reprodukciji kapitalističkog sistema. Drugu skupinu čine ugnjetavane države s ruba, odnosno države u kojima su sve klase podvrgnute višku iskorištavanja. Tu prvenstveno spadaju afričke države, one južnoameričke, srednja i jugoistočna Azija i istočna Evropa.
Za konkretnu analizu pored "objektivnog" političko-ekonomskog položaja pojedine države značajno je i koji je klasni blok najjači, kakvo je usmjerenje vladajućih skupina. U svim državama evropskog ruba imperijalističkog centra vladaju kompradorske buržoazije ili birokracije. Kao kompradorske države, one su najčešće u imperijalističkom taboru, članice su NATO-a i EU-a. Ovdje nismo stigli skicirati posebne položaje koje zauzimaju na jedan način Rusija, a na drugi Kina.
I to je svijet u kojem se danas vodi sve više ratova. Onih o kojima slušamo svakodnevno i onih puno skrivenijih, koji nisu u centru pažnje svjetskih medija. Opću teoriju rata, rekli smo, dao nam je još Lenjin. Ono što nam on ne može dati jest neizvjesno pitanje hoće li se i u današnjem svijetu pojaviti neki novi protuimperijalizam ili moramo čekati da se još jedan ciklus završi.
