U svom tekstu koji je sumirao dotadašnji razvoj i utjecao na daljnji tok sudjelovanja Jugoslavije u pokretu nesvrstanih, ‘Istorijski koreni nesvrstavanja’ (Komunist, Beograd 1977.), Edvard Kardelj pokušao je pomiriti svoje teze o miroljubivoj i aktivnoj koegzistenciji s onima o svjetskoj antiimperijalističkoj revoluciji naroda. Tko zna čitati, tu može naći i danas aktualne misli o različitim položajima u kojima su se našli različiti narodi. Pa onda u vezi s time i različitim oblikovanjima nacija i nacionalizma, koji ne samo da može biti progresivan (u antikolonijalnim borbama, Kardelj piše tzv. trećeg svijeta) i regresivan (u zemljama koje dominiraju svjetskim sistemom), već upućuje i na promjenljivu ulogu nacija. Ali i ne samo njih, nego i transnacionalnih tvorevina, poput transnacionalnih kompanija u suvremenom svijetu koji se neizbježno globalizira. Na neki način pokret nesvrstanih je pokušaj stvaranja jedne zamišljene zajednice, koja bi parirala na nivou na kojemu se organizira i kapital, ovoj neizbježnoj povezanosti svijeta, uslijed razvoja proizvodnih snaga, koje odavno ne mogu ostati u nacionalnim okvirima.
Jugoslavija počinje nesvrstavanje snažiti u trenutku kada zapadno i istočnoevropske ekonomske integracije dobivaju zamah, postaju sve više ekskluzivne. Ona nije mogla ni na Istok ni na Zapad pa joj je nesvrstavanje došlo kao logičan razvoj – kaže Tvrtko Jakovina
O tome je 1990-ih pisao i kulturni antropolog na univerzitetu Stanford Akhil Gupta, koji je kroz primjer pjesme ispjevane ‘nesvrstanom svijetu’ (i objavljene na albumu u izdanju PGP RTB-a 1987. na srpsko-hrvatskom, hinduskom, arapskom, španjolskom i francuskom jeziku) iznio tvrdnju kako nacije nisu jedine ‘zamišljene zajednice’, nego to mogu biti i neki transnacionalni identiteti, koji ponovno ispisuju prostorna određenja u kasnom kapitalizmu. On uzima za primjer dva: pokret nesvrstanih i tada još Evropsku zajednicu, kao pokušaje izmještanja i transnacionalizma. No oni su bitno različiti, upravo zato što evropske nacije imaju dugu zajedničku prošlost, ako ne u jedinstvu (koje su nasilno pokušali ostvariti diktatori od Napoleona do Hitlera), ono kao kohorta koju združuje kolonijalizam. U postkolonijalnom svijetu, kako se vjerovalo prije obnove kolonizacije unutar same Evropske unije, to ujedinjavanje mora imati sasvim drugačije oblike od onoga zemalja i nacija ‘nesvrstanog svijeta’. Grubo rečeno: dok je priroda evropskog ujedinjavanja (neo)imperijalistička, priroda je, i tu se vraćamo Kardelju, ‘društvenohistorijske uloge i značaja akcije nesvrstavanja’ sužavanje prostora imperijalizmu. Kardelj već 1970-ih ustvari piše o dva tipa globalizacije, koji su nužno u sukobu. Jedan je onaj statusa quo, dok drugi, pa i uz pomoć dogovaranja i sporazumijevanja među državama (po analogiji sa samoupravljanjem unutar naše države), pokušava izmijeniti te odnose u korist veće ravnopravnosti i uravnoteženosti svijeta kao cjeline. Zato je samo u ovom drugom slučaju moguće gledati na emancipacije nacija u pozitivnom smislu, kao putu prema integraciji čovječanstva. Druga strana istoga je uvjerenja, jednako u Kardelja kao i u teoretičara svjetskog sistema, da kapitalizam u svojim klasičnim oblicima, kako se kroz stoljeća razvio u Evropi, više nije odgovarajući sistem za tzv. treći svijet, koji može, pa onda i mora činiti epohalne skokove, a što je nemoguće bez neke vrste socijalizma, tj. podruštvljenja sredstava za proizvodnju, makar u obliku, čestom npr. u afričkom socijalizmu, početnog podržavljenja glavnih grana privrede, uglavnom naslijeđene od bivših kolonijalnih gospodara.
Ovdje Kardelj ne odstupa od jednog od načela nesvrstanosti, a to je da je unutrašnje uređenje svake zemlje njezina stvar u koju se nitko nema pravo izvana nasilno miješati, pa ipak oprezno zagovara socijalizam kao svjetski proces kada piše: ‘Politička i ekonomska akcija nesvrstanih zemalja neprekidno sužava prostor i uslove za imperijalističku politiku i ekonomsku eksploataciju naroda, kao i mogućnost nametanja ekonomske i političke hegemonije nad delovima sveta. Borbom za svoju političku i ekonomsku nezavisnost nesvrstane zemlje sužavaju i prostor za konflikte između blokova koje stihijski nameće utakmica za prednosti u odnosu snaga. Dajući podršku narodima u njihovom otporu politici i pritiscima koji nameću vladavinu ekonomski i politički jačeg i većeg nad slabijim i manjim – bilo da je reč o narodima i državama, bilo o proizvodnim snagama, tehnologiji i kulturi – akcija nesvrstanih zemalja bitno otežava pretvaranje takozvanog ‘trećeg sveta’ u ekonomski privesak razvijenog dela sveta, u objekt eksploatacije ili borbe za odnos moći između blokova, u objekt i cilj, onih najreakcionarnijih snaga u savremenom svetu koje još uvek maštaju o mogućnosti nove podele sveta, pa čak i o hegemoniji nad svetom.’ Vjera u mogući kraj politike gole sile, iako je Kardelj svjestan da se moćnici neće odreći svoje moći samo snagom uvjeravanja, još prije nekoliko desetljeća je dakle postojala. U tome Kardelj ne vidi samo problem socijalizma u tradicionalnom smislu, kada piše sa stanovišta čovječanstva, a ne samo radničke klase, kao subjekta: ‘Posmatran kroz tu prizmu, pokret nesvrstavanja nije samo oblik međunarodne politike i akcije, već i jedan vid društvenih, klasnih, ekonomskih, političkih i kulturnih prestrojavanja savremenog sveta. Stoga se ovaj pokret ne može svesti na nekakvu političku rezervu socijalizma ili međunarodnog radničkog pokrata, već je jedna od bitnih komponenata društvenog preobražaja čovječanstva naše epohe, a time i daljeg razvoja socijalizma.’
Je li to ‘pad’ iz marksizma na kantovsku poziciju ili novi stupanj borbe za socijalizam u promijenjenom svijetu? Kako tumači ovu ideju miroljubive aktivne koegzistencije, koja je začeta u Aziji, a razrađena u nas, pa i od strane Edvarda Kardelja, pitali smo povjesničara Tvrtka Jakovinu, autora knjige o nesvrstanosti i njezinim posljedicama (Tvrtko Jakovina, ‘Treća strana hladnog rata’, Fraktura, Zagreb 2011.). Ona je upotrebljavana polemički i spram zemalja koje su bile bliže tzv. realnom socijalizmu, poput Kube. Navodno je svojedobno i kineski predsjednik Mao Ce-tung rekao da je to dobra ideja, no da je za nju još rano. Ima li ona budućnost u svijetu kakav je danas?
‘Sasvim je drugačije govoriti iz pozicije milijardu ili 600 milijuna ljudi, kao u njegovo vrijeme, i iz one malih zemalja. Kao što je Indija isto bila manje srčana u pokretu od Jugoslavije. Indija je toliko velika da si može priuštiti da vidi stvari drugačije. No na Drugoj konferenciji Indija konačno potpuno prihvaća pokret nesvrstanosti, ne samo kao jednu prolaznu inicijativu, već s punom sviješću da je ona ostala velika sila s perifernom ulogom u svijetu, a jedini medij gdje se Indija mogla postaviti kao dominantna jest kroz nesvrstane. Na samom potkontinentu ona je bila apsolutno dominantna, no s druge strane bila je Kina. Prostora za razmah svojih ideja na susjede Indija nije imala. Prve Nehruove ideje s Bandungom i indijskom kulturom, nekada dominantnom u Aziji, propale su. Indija se refleksno uhvatila za brod nesvrstanih, njega se držala i tu više nije bilo lutanja’, rekao nam je Jakovina. ‘Što se tiče Jugoslavije i same ideje, ona je ušla u nesvrstane u trenutku kada na Zapadu pitanje radništva odlazi pomalo u drugi plan i tamošnji ljevičari sve više počinju svijet promatrati kroz dekolonizacijske naočale: što se dogodilo, tko su ti ljudi, koja je naša odgovornost? Treba li ići na ravnopravnost, koja više nije samo ravnopravnost radnika u uniformama i drugoga svijeta? U tome je Jugoslavija bila vrlo moderna i našla je put izlaska iz te situacije. S druge strane, ona počinje nesvrstavanje snažiti u trenutku kada zapadnoevropske i istočnoevropske ekonomske integracije dobivaju zamah, postaju sve više ekskluzivne. One otežavaju ekonomsku suradnju drugim zemljama koje su izvan blokova. Jugoslavija nije mogla ni na Istok ni na Zapad, pa je njoj nesvrstavanje došlo kao u više elemenata logičan razvoj. Gurnuta je na taj put, koji je prepoznala već i ranije, u određenom smislu još u drugoj polovici 1950-ih’, objašnjava Jakovina.
Šesta konferencija šefova država ili vlada nesvrstanih zemalja 1979. u Havani, rekli smo da ćemo se na nju vratiti, bila je pokušaj izvođenja svojevrsne prekretnice u pokretu. No taj Castrov pokušaj Tito je spriječio, naglasivši u njegovoj kući liniju kontinuiteta i vjernosti izvornim načelima. Zato je za jugoslavenske komentatore do danas to bila naša pobjeda i potvrda širenja i krajnjih dometa pokreta. Ovdje ćemo iznijeti nekoliko misli iz zadnjeg poglavlja knjige Lazara Mojsova koje nosi naslov ‘Nesvrstanost posle Havane’ (u knjizi Lazar Mojsov, ‘Dimenzije nesvrstanosti’, Radnička štampa, Beograd 1980.), kao i izjave naših sugovornika. Za Antona Beblera, u razdoblju prije 1989., a onda i kasnije, u pokretu nesvrstanih bilo je više takvih pokušaja: ‘Jedan je Castrov, drugi onaj Alžiraca, što je uvijek vodilo fragmentiranju pokreta i pokušaju odvlačenja od izvornih principa.’ U svojim ‘Fragmentima o nesvrstavanju’, koje je za nas napisao, Božidar Debenjak kaže: ‘Objektivna analiza Titovog djelovanja u unutrašnjoj i vanjskoj politici, njegovog dometa i njegovih grešaka, nama još predstoji. Ali u presuđivanju njegovog zalaganja za nesvrstavanje ostaje jedna materijalna činjenica: znao je da jedino on ima dovoljno autoriteta da spriječi zalaganje Fidela Castra za jako oslanjanje na Sovjetski Savez, koje bi moglo dovesti i do raspada pokreta nesvrstavanja. Umjesto da sluša ljekare koji su tražili da se podvrgne hitnoj intervenciji, on je na ‘Galebu’ otplovio u Havanu i tamo postigao željeni rezultat. Kada se vratio u Ljubljanu, bilo je prekasno. Ako je prije odlaska bila neophodna kratka hospitalizacija, sada nisu pomogle ni amputacije. Rezultat puta u Havanu je bio očekivani odgovor organizma u poodmaklim godinama – Titova smrt u ljubljanskom kliničkom centru.’
Lazar Mojsov detaljno opisuje okolnosti skupa u Havani, iznosi svoje stavove o ‘složenim međunarodnim okolnostima’, tematizira ‘radikalizam’ i zaključuje da je prvenstveno zbog Titova doprinosa pokret izbjegao zastoj i pokazao vitalnost. A što se stvarno dogodilo? Unutar pokreta formirale su se svojevrsne frakcije. Mojsov govori o koncentričnim krugovima ‘radikalnih zemalja’ (pisanim ovako, s navodnicima). Najbučnije je istupala prva grupa, na čelu s domaćinom konferencije Kubom, a u njoj su još bili Mozambik, Angola, Etiopija, Madagaskar, Vijetnam, Laos, Afganistan i Demokratska Republika Jemen. Sve te zemlje karakterizirala je materijalna i vojna pomoć jednog od protagonista blokovske politike – SSSR-a. Druga grupa, članove koje nećemo zbog ograničenog prostora pobrojati, pratila je ‘osnovno jezgro’, a sačinjavale su je zemlje koje su imale posebne odnose s Kubom. U trećoj grupi bile su zemlje ‘arapskog fronta odbijanja’, zajedno s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO), koja je upravo tada osuđivala sporazum u Camp Davidu između Izraela i Egipta. Drugo sporno pitanje tekuće politike bilo je ono oko priznavanja vlade Kampućije, treće Afganistana… Ukratko, manipuliralo se redoslijedom izlaganja predstavnika država, vremenom koje im je dato na raspolaganje, postojali su ‘navijači’ za pojedine odluke u posebno pripremljenoj publici itd. No prevagnula je težnja da ‘privremene međunarodne konstelacije’ u kojima su se našle pojedine zemlje (značajno Egipat, za čije je isključenje bila manjina, jer da je potpao pod sferu američkog utjecaja) ne određuju mijenjanje izvornih principa pokreta. U pokušajima preglasavanja nametnulo se pitanje institucionalizacije, a ono je zadiralo u samu prirodu ovakvih okupljanja. O tome Budimir Lončar kaže: ‘Pokret nije organizacija i u tome je bila njegova snaga rasta i dinamičnost. Odluke koje se u njemu donose nisu obligatne, da ih se zakonski mora izvršavati. Ali je bila i ostala činjenica da nitko ne osporava ideju pokreta. Trebalo bi razlikovati tu stalno aktualnu ideju, koja doživljava afirmaciju i konkretne aktivnosti koje su oscilirale, sve do marginalizacije samog pokreta u akciji. Ali on je i kao takav živio.’ Ipak je 1970-ih u više navrata bilo nužno razraditi demokratske metode, po kojima će skupovi i tijela nesvrstanih funkcionirati. Tako se došlo i do definicije ‘nesvrstanog konsenzusa’, koji se nije podudarao s definicijom ove metode usvajanja odluka koja je uobičajena u međunarodnim organizacijama i gdje je definirana striktna, posebna procedura. U nesvrstanih konsenzus je ostao ‘konačna kompromisna odluka’ i ‘opće usuglašen stav’ koji su donijeti u ‘istinskom duhu nesvrstanosti’.
(Nastavlja se)
