U jednoj mogućoj varijanti imperijalizam bismo definirali kao sistem vladavine centralnih država koji omogućuje akumulaciju kapitala na račun natprosječnog ekstra izrabljivanja radne snage i iskorištavanja prirodnih dobara zemalja periferije. Radnici su u tim zemljama plaćeni manje nego u centralnim državama, a nemaju ni jednaka radnička i socijalna prava, ne postoje ekološki standardi, porezi su niži itd. Kolonijalizam je sustav koji je vladao od početka kapitalizma pa do prvih decenija poslije Drugog svjetskog rata. A to znači da su zemlje periferije bile izravno ili neizravno podčinjene. Ekstra izrabljivanje radne snage postizalo se prinudnim radom koji su uveli kolonizatori ili su ga organizirali pomoću lokalnih elita. Višak iskorištavanja prirodnih resursa postizao se akumulacijom putem razvlašćivanja lokalnog stanovništva. No, onda je na svjetskoj pozornici počelo slabljenje kolonijalnih snaga (Britanije, Francuske, Nizozemske itd.), a nakon Drugog svjetskog rata došlo je i do narodnooslobodilačkih pokreta u perifernim zemljama, pa je izravni kolonijalizam u njima uglavnom zamijenjen neokolonijalizmom. Stvoren je imperijalistički sustav u kojem su čak i periferne zemlje organizirane u formalno nezavisne i ravnopravne nacionalne države. U nekadašnjem Trećem svijetu političku vlast su od stranih birokracija preuzele domaće vladajuće klase, uglavnom sastavljene od starih zemljoposjedničkih klasa i kolonijalne birokracije, lokalnih kapitalista i inteligencije. Tako su nastale kompradorske klase, koje s vremenom postaju puka kompradorska birokracija, jer je u biti riječ o posrednicima, administratorima ekstra iskorištavanja.

Nakon Drugog svjetskog rata nisu se samo promijenili odnosi između centra i periferije, promijenjen je i odnos između zemalja centra. Kada su nakon niza ratova bitke zamrle, na sceni su ostale Sjedinjene Američke Države, ne samo kao pobjednik, nego i kao apsolutni pobjednik. To znači da je SAD sada bio jači ne samo od neke druge imperijalističke države, nego i od svih njih zajedno. Tako je nastao kolektivni imperijalizam pod hegemonijom SAD-a. Drugim riječima, SAD nije postao samo najjači globalni hegemon, kao što je to bila Velika Britanija u 19. stoljeću, nego i hegemon u svim regijama svijeta. Sada je politiku ostalih zemalja moguće smatrati imperijalističkom samo u onoj mjeri u kojoj je ona kompatibilna s interesima SAD-a, koji su u posljednjoj instanci interesi samog sustava.

Imamo dakle situaciju koja se bitno razlikuje od one iz Lenjinova vremena, kada je on opisivao imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma. Smjena nosilaca političke vlasti nije dokinula ekstra izrabljivanje radne snage i ekstra iskorištavanje prirodnih resursa. Zemlje centra sada su zajednički držale monopol nad tehnologijom, međunarodnim financijskim sustavom, komunikacijama i medijima, pristupom prirodnim resursima i vojnom silom, naročito nad sredstvima masovnog uništenja. Periferne zemlje bile su nerazvijene, tehnologiju su morale "uvoziti", a da bi ju uvozile trebale su kapital koji je kontrolirao financijski sustav centra. Čak i ako su imale prirodne resurse, nisu imale tehnologije i kapitala za njihovu eksploataciju i izvoz, koji su kontrolirale strane firme. A kada su se htjele osloboditi neke od tih ovisnosti, riskirale su intervenciju imperijalista. Ipak, neke su vladajuće klase na periferiji pokušale smanjiti ovisnost. Nastali su narodnooslobodilački pokreti i režimi, poput onih u Egiptu, arapskim zemljama i Indiji. No, s Oktobarskom revolucijom došlo je do radikalnog pokušaja da se neke zemlje odvoje od svjetskog imperijalističkog sustava. Nastao je državni socijalizam, najznačajnije u SSSR-u i NR Kini. A kasnije i u nas, zajedno s pokušajem samoupravljanja i nesvrstanosti.

U tim zemljama stvorena je znatna industrijska, tehnološka i socijalna baza. Od te baze mi, ma koliko da je danas devastirana, još uvijek živimo. Te zemlje nisu se svrstale u imperijalistički tabor, bez obzira na to što su o njemu do neke mjere i dalje ovisile, već su se aktivno borile protiv imperijalizma. U toj fazi, svjetskom imperijalizmu suprotstavio se antiimperijalistički blok. Slovenski sociolog Marko Kržan to naziva prvim valom antiimperijalizma. Taj val je poražen u mračnom raspadu početkom 1990-ih godina. A najvažnija posljedica propasti socijalizama bila je da su i te zemlje ekonomski integrirane u imperijalistički sustav. No, ne sve jednako, a način na koji je kapitalizam nahrupio u postsocijalistički svijet diferencira te zemlje do danas. Nakon ekonomske integracije slijedila je i ona politička, pa smo tako uključeni i u NATO savez. Na vlasti su nam ostale kompradorske buržoazije ili birokracije.

Naime, razdoblje kolektivnog imperijalizma vezanog uz SAD nije se događajima iz 1989. promijenilo tako da nakon ukidanja Varšavskog pakta bude ukinut i NATO. Zapadni imperijalizam ostao je na snazi, no razlika je u tome što mu se više nije suprotstavljao neki masovno organizirani antiimperijalizam. Kako to shematično opisuje Kržan: između 1945. i 1990. godine imali smo kolektivni imperijalizam pod hegemonijom SAD-a s pandanom u organiziranom antiimperijalizmu na svjetskoj razini, dok je poslije 1990. riječ o kolektivnom imperijalizmu pod hegemonijom SAD-a bez antiimperijalizma na svjetskoj razini. Kolektivni imperijalizam Zapada se dakle održao i nije se mijenjao, osim što se širio na dio nekadašnjih socijalističkih područja. Istovremeno se Istok stubokom promijenio, sve do toga da je postao "bivši Istok" (bivši SSSR, bivša Čehoslovačka, bivša Jugoslavija). I tako su počeli svi oni procesi koje je pokrivala ideološka sintagma tranzicije, koja se svodila na "integraciju" u zapadne strukture i vrijednosti. Da Istok nije bilo moguće naprosto "priključiti" i da cijeli svijet neće moći naprosto postati Zapad, boljim umovima bilo je jasno od početka tog procesa koji još traje. Neki su u Njemačkoj, po logici proglašavanja svega bivšim na Istoku, predložili da se sagleda i "bivši Zapad", pa su tako nazvali jedan alternativni institut. Iluzija Zapada da se on transformacijom Istoka neće promijeniti i da će ostati netaknut turbulencijama u svijetu bliži se svome kraju.

I tako dolazimo do današnjeg stanja u kojem je svijet gurnut u turbulencije čiji ishod nije moguće predvidjeti. Situacija se zadnjih godina mijenja i u ekonomskom i u političkom smislu. Što se tiče ekonomije, prvi put u zadnjih 250 godina zemlje centra nisu više težište svjetske industrijske proizvodnje i gube tehnološki monopol, kao i monopol nad pristupom prirodnim resursima, logističkim putovima, pa čak i financijski monopol dolara počinje slabjeti. Na političkom planu sve više značajnih zemalja ispada ili svjesno izlazi iz imperijalističkog tabora. Sada to više nisu samo Kuba, Sjeverna Koreja, Iran, nego i Rusija i Kina. I dok se za Rusiju može reći da više ispada, to jest da je nevoljko izgurana iz neoliberalne globalizacije kao veliki igrač, to se za Kinu ne može reći. Ona svjesno bira "treći put" (ne onaj evropskih laburista) i nalazi se u stanju koje nije ni "čisti" kapitalizam ni "čisti" socijalizam. A silnice ju vuku u oba smjera i pitanje je hoće li izdržati na tom svom putu. Kržan smatra da Kina nije kapitalistička zemlja, ali iz toga ne izvodi zaključak i da je socijalistička. Tu ima elemenata jednog i drugog, ali je nejasno što će prevladati.

Kako bilo, danas postoje zemlje s velikom vojnom, sirovinskom i tehnološkom bazom, koje nisu u imperijalističkom taboru. Čak se i neke zemlje koje su važne u imperijalističkom taboru, poput Turske, Saudijske Arabije i Pakistana, ne podčinjavaju imperijalističkom kursu kada je posrijedi politika prema Rusiji i Kini. Tako nastaju objektivni uvjeti za drugi val antiimperijalizma. To znaju vladajuće klase imperijalističkih država, pa su krenule u obranu imperijalističkih monopola i ofenzivu protiv zemalja izvan imperijalističkog tabora. Zasad nedostaju subjektivni uvjeti, odnosno društvena svijest radnika i njihovih organizacija na periferiji o tome da je bolji svijet moguć.