Komunisti i dalje vladaju – stav je koji već desetljećima, dakle, od pada Berlinskog zida, zauzima neobično važno mjesto u fundamentalnoj političkoj dijagnostici. Njime jednako samorazumljivo i nonšalantno barataju sveučilišni profesori i takozvani obični ljudi koji nisu plaćeni da misle o svijetu. A imun je i na geografske razlike: naići ćete na njega i u redu u HZZO-u i na gala večeri u New Yorku.
Otpornost i raširenost tog stava moraju čuditi svakoga iole upućenog u povijest komunističkog pokreta u 20. stoljeću. Pogotovo ako spadate među bilo koju vrstu simpatizera bilo kojeg aspekta tog pokreta. U tom slučaju vam se stav o vladavini komunista čini iritantnim, frustrirajućim, ali i intrigantnim. Zašto, pobogu, toliki broj ljudi, različitih društvenih pozadina i političkih biografija, vjeruje ili misli da svijetom ili barem njihovom zemljom i dalje vladaju komunisti ili neka varijanta komunističke ideje?
U našem je kontekstu raširenost uvjerenja o maskeradi komunista u svrhu daljnjeg vladanja barem donekle razumljiva iz prostog razloga što su komunisti stvarno vladali zemljom nekoliko desetljeća. Ustupak dan u obliku poštivanja povijesnog konteksta ne lišava to uvjerenje paranoidne dimenzije i žanrovskih elemenata teorije zavjere.
Svi ti ''kulturni Jugoslaveni'' koji i dalje upravljaju medijima i kulturnim institucijama i svi ti ''udbaši'' koji vuku konce iz podruma ''duboke države'' u našem su kontekstu, pored toga što su sredstva očite političke manipulacije, autentični pokušaji odgovora na jednostavno pitanje: zašto ne uživam(o) toliko u hrvatskoj suverenosti, a trebali bi(smo)? Društveni fenomen nadolazećeg Thompsonovog koncerta na zagrebačkom Hipodromu u značajnoj je mjeri reakcija na sve muke s tim pitanjem i pokušaj njegove neutralizacije bar na nekoliko sati.
Međutim, kao što smo napomenuli, stav o pozadinskoj vladavini (transformiranog) komunizma nije rezerviran samo za zemlje i područja u kojima je na vlasti nekakva inačica proklamiranog komunizma stvarno bila. Također, ni u tim zemljama taj stav nije usko vezan samo za pitanje (ne)realizirane nacionalne emancipacije. Dovoljno vam je bilo prolistati štampu ili proskrolati ekran bilo kad u posljednjih tridesetak godina i naletjeli biste na teze o socijalističkom mentalitetu ili naslijeđenom prekomjernom oslanjanju na državu kao krivcima za sve ekonomske probleme.
Njima bi se rado služili i sitni poduzetnik kojem po njegovu mišljenju činovnik u općini oteže s izdavanjem potrebnih papira i radnik kod tog poduzetnika koji smatra da radi puno više za manje novaca od tog činovnika. Ali i uvaženi sociolozi i politolozi koji su u ne tako davnoj javnoj debati afirmirali tezu o ''egalitarnom sindromu'' kao ključnom razlogu našeg ekonomskog i društvenog zaostajanja za visoko razvijenim zemljama.
U posljednjih su se desetak godina pojavile i uvozne varijante teorija koje potvrđuju da se ne radi o rezerviranim stavovima za ovdašnje područje. Uvoz tih teorija koincidira s razvojem desnog krila ovdašnjeg civilnog društva. Suživot domaćih, ''organskih'' teorija i tih uvezenih nije naročito intelektualno zahtjevan, ali ponekad je teže politički pomirljiv.
Naime, uvezene se teorije zasnivaju na pretpostavci da je komunistički pokret samo promijenio mete i retoriku kako bi ''preživio'' svoju navodnu smrt. Pa tako danas umjesto centralnog planiranja, nadilaženja klasa i sličnih ''zastarjelih'' koncepata zagovaraju ''rodnu ideologiju'', borbu protiv klimatskih promjena, prava seksualnih manjina i ostale inačice suvremene ''socijalne pravde''.
Pod zahtjevnijom političkom pomirljivošću mislimo na prepreke na koje lokalna desnica nailazi pri uspostavi kontinuiteta između Komunističke partije Jugoslavije i suvremenih formi ljevice koja slavi uspjehe te partije, pogotovo one iz Drugog svjetskog rata, ali i obitava na terenu ''socijalne pravde''. Razrješava ih tako što sarkastično upozorava suvremenu ljevicu da bi ih Tito likvidirao zbog ''woke'' devijacija.
I dok su nam barem donekle jasne otpornost i žilavost lokalnih inačica stavova o prikrivenoj vladavini komunista, ostaje pitanje otpornosti, žilavosti i popularnosti globalnih stavova te vrste, pogotovo na Zapadu. Srećom, uvjerljiv, dobro argumentiran i pažljivo istražen odgovor ponudio nam je prije nepunih mjesec dana kanadski povjesničar Quinn Slobodian. Točno 15. travnja objavljena je njegova knjiga naslova ''Hayek's Bastards: Race, Gold, IQ and Capitalism of the Far Right'' (Hayekovi gadovi: Rasa, zlato, IQ i kapitalizam ekstremne desnice) i već je pobrala niz lauda i pozitivnih reakcija.
Slobodiana bi se u profesionalnom smislu moglo okarakterizirati kao historiografa koji se bavi intelektualnom poviješću neoliberalizma. U prvoj knjizi svojevrsne trilogije na temu, naslovljenoj ''Globalisti: Kraj doba carstva i rađanje neoliberalizma'', na našim jezicima dostupnoj u izdanju novosadske Akademske knjige, Slobodian nastoji kroz pomnu rekonstrukciju ideja i rasprava međuratnih začetnika neoliberalnog programa osporiti uvriježene predodžbe o neoliberalizmu.
Pojednostavljeno i skicirano, Slobodian kaže da je neoliberalizam kao skup ideja nastao iz potrebe da se ekonomija zaštiti od masovne demokracije koja je tada stupila na povijesnu scenu. U drugoj se pak knjizi trilogije ''Crack-Up Capitalism: Market Radicalism and the Dream of a World Without Democracy'' (Napuknuti kapitalizam: Tržišni radikalizam i san o svijetu bez demokracije) bavi slobodnim ekonomskim zonama diljem suvremenog svijeta u kojima su suspendirani demokratski zakoni kako bi si mogli priuštiti ''čistu'' ekonomiju.
U posljednjoj pak knjizi Slobodian pokušava odgovoriti na pitanje zašto desnica ne uživa u pobjedi u hladnom ratu. I zašto smatra da komunizam ili srodni oblici kolektivizma i dalje vladaju. Premda se bavi usponom Alternative za Njemačku i Javierom Mileijem, Slobodianova knjiga je u priličnoj mjeri posvećena američkim ideolozima i protagonistima na libertarijanskoj, neoliberalnoj i krajnjoj desnici.
Kroz istraživanje njihovih knjiga, rasprava, sukoba i konferencija, pogotovo kad je riječ o idejama slavnog ekonomista Friedricha Hayeka, Slobodian dolazi do zaključka da su oni očekivali puno više od pada komunizma. A to ''više'' znači brutalno smanjenje uloge države u ekonomiji, pogotovo kad je riječ o socijalnoj državi, a i branu novim, zamaskiranim oblicima ''socijalne pravde'', poput feminizma i ekologije koji, zasnovani na socijalnom konstruktivizmu, remete prirodne hijerarhije i zakone tržišta.
Upravo se u tom spoju navodnih prirodnih hijerarhija i slobodnih tržišta, smatra Slobodian, događa politički brak neoliberala i krajnje desnice koji naziva ''novi fuzionizam''. Za razliku od prvog braka istih supružnika otprije šezdesetak godina u kojem je ''dota'' krajnje desnice bila religija, danas je to biologija ili njene razne inačice prilagođene promoviranju navodno prirodnih hijerarhija među ljudima, a protiv nasilnog i umjetnog nametanja jednakosti.
Razočaranost ideološkim ishodom hladnog rata i nova fuzija pripremili su teren za novi politički projekt koji nije uspješan samo u SAD-u već i širom Europe. Glavna Slobodianova teza glasi da se uspon krajnje desnice u posljednjih desetak godina ne može tumačiti kao reakcija protiv neoliberalne globalizacije, kako glasi uvriježena interpretacija, već kao mutacija neoliberalizma nastala u specifičnim povijesnim okolnostima.
Unatoč povremenim retoričkim izletima u socijalnu zaštitu, tome svjedoče ideološki pamfleti i ekonomski programi svih relevantnih krajnje desnih opcija diljem svijeta. I zato, u kontekstu osamdesete obljetnice pobjede nad fašizmom, Slobodianova studija vapi za prijevodom i predstavlja nezaobilaznu intelektualnu stanicu u izgradnji suvremenog i apdejtanog antifašističkog pokreta.
