U okviru "Škole demokracije" u utorak, 28. maja, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu održan je prvi modul predavanja o ulozi žrtve u povijesti Hrvatske 20. vijeka. Predavanjima profesora
Lovre Kralja "Žrtve ustaškog režima", Gorana Hutinca "Zločini partizana tijekom i nakon Drugog svjetskog rata" te Martina Previšića "Goli otok – žrtve jugoslavenskog komunističkog režima" prisustvovalo je pedesetak studenata koji su pokazali velik interes za temu.
"Škola demokracije", koju čine tri modula predavanja od kojih će naredni biti održan najesen, a treći u zimu, dio je projekta Europa za građane pod nazivom "Položaj i uloga žrtve" čiji su nosioci Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA RH), Zveza združenj borcev za vrednote narodnoosvobodilnega boja Slovenije (Zveza) i Nacionalni savez partizana Italije (ANPI) za područje Trsta, uz partnerstvo Documente – centra za suočavanje s prošlošću.
Nakon uvodne riječi profesora Hrvoja Klasića, Kralj je naveo primjere (ne)kulture sjećanja i delegiranja odgovornosti za zločine počinjene u NDH na vanjske faktore. Citirao je predsjednika Zorana Milanovića da "mi nismo proganjali Židove u Drugom svjetskom ratu" ili akt Komisije za ustanovljavanja zločine okupatora i njihovih suradnika u kojem se ističe da se zbog svojih nedjela ustaše ne mogu smatrati Hrvatima niti četnici Srbima.
Na primjeru analize 42 teksta iz Ustaškog glasila od 1932. do 1934. vidljivo je da s vremenom broj ksenofobičnih tekstova s vremenom pada, da broj antisrpskih tekstova s vremenom raste, da antisemitskih tekstova nema, a antiromskih tek jedan ili dva. Ustaše kasnije prigrljuju antisemitizam kako bi pokazali svoj antikapitalizam, antiliberalizam i antikomunizam s obzirom da su Židovi bili utjelovljenje sva tri pojma.
Spomenuo je i pisanja Novog lista i Hrvatskog naroda gdje je 1941. bilo 367 antisemitskih tekstova, da bi se do 1944. sveo na njih 20.
- Smanjenje njihovog broja posljedica je uvjerenja da je u NDH "riješeno židovsko pitanje" - rekao je Kralj i naglasio da je etnička homogenizacija bila prioritet ustaškog režima, jer je Hrvata bilo ispod 60 posto, Srba preko 30 posto, a Muslimana oko 15 posto.
Primjer odnosa prema Židovima i Srbima potkrijepio je tzv. srpanjskim naredbama iz 1941. po kojima su Židovi i Srbi osumnjičeni kao komunisti odmah sprovođeni u kompleks logora Gospić, dok su katolici i muslimani odvođeni u pritvor, kao i da se taj postupak provodi prema svim Srbima i Židovima komunistima, bili oni pokatoličeni ili ne.
U NDH je pobijeno između 499.000 i 530.000 civila, što je 72 posto ukupnih ljudskih gubitaka NDH. Tu je stradalo između 690.000 i 736.000 ljudi, što čini 67 posto žrtava na području Jugoslavije. Među žrtvama u NDH, Srbi čine 69 posto. Hrvati 11 posto, muslimani osam posto, Židovi šest, a Romi pet posto. Odnosno, Srba je pobijeno 350.000 ili 18 posto populacije, Židova 31.000 ili 77,5 posto te Roma do 27.000 (do 95 posto). Dokaz genocida je i da je kod Židova i Roma odnos ubijenih muškaraca i žena otprilike pola- pola, dok je kod Srba 64,5 posto muškaraca i 35,54 posto žena, što znači da je spriječeno da se genocid provede do kraja.
Govoreći o žrtvama ustanika, partizana i NOVJ, odnosno Jugoslavenske armije i državnih organa od 1.marta 1945. Goran Hutinec naveo je da su komunisti imali iskustva iz Rusije i da, za razliku od fašista, nisu definirali podljude, nego su iz puta u bolju budućnost eliminirali one koji predstavljaju smetnju iz konačni cilj ojačavanja klase a ne nacije. Naglasio je položaj Srba u Hrvatskoj koji su se digli da spase gole živote i kojima bi svako odustajanje od borbe značilo smrt.
Spomenuo je osvetničke zločine 1941., pojedinačne slučajeve 1942. i 1943. (Španovica i Zrin), te likvidacije ratnih zarobljenika na kraju rata. Kad je Njemačka u Reimsu i Berlinu potpisala kapitulaciju svi su se trebali predati jer su bili pod njemačkih zapovjedništvom. To su pokušali izigrati prebacivanjem zapovjedništva, što nije imalo nikakve pravne posljedice jer su bili smatrani "franktireurima" (nelegalni borci), rekao je Hutinec i naglasio da likvidacije nisu počele odmah nakon predaje. Zarobljenici su odvođeni u Maribor gdje je bio centar za selekciju, a onda odvođeni na Tezno ili Macelj. Uz ustaše i domobrane s činovima, likvidirani su četnici, Nijemci, pa i jedan broja Arapa koji je bio u njemačkoj službi, te ranjenici pokupljeni iz bolnica jer su rane bile dokaz da su se i na kraju rata borili protiv partizana. Dio "domaćih" zarobljenika amnestiran je i pušten već 1945. i 1946. dok su njemački zarobljenici pušteni tek 1953. zaključio je.
Govoreći o Golom otoku, Previšić je naglasio kako je do 80-ih vladao stav prema informbirooovcima (IB-ovci) koji su bili zatvoreni na Golom otoku.
- Oni su činili vrlo raznoliku skupinu, od uvjerenih staljinista koji su pravili diverzije ili se politički suprotstavljali Titu do onih koji su pričali viceve ili jednostavno bili lažno optuženi. Hapšenja i gradnja logora nisu počeli odmah nakon Rezolucije Informiroa krajem lipnja 1948. već godinu dana kasnije. Staljin se nadao da će Tito pasti, Tito da će se Staljin smiriti, ali je sukob bio sve oštriji, pa su krenula hapšenja. Ukupno je bilo 15.500 uhapšenih, od kojih je oko 13.000 do 1956. završilo na Golom otoku. najviše uhapšenih bilo je 1949. – 6.246, ali je te godine bilo i 1.298 puštenih - rekao je Previšić i naglasio da je od ukupno 399 stradalih, zbog posljedica teškog života i bolesti, oko dvije trećine stradalo 1951. godine.
Nakon skupa pitali smo Hrvoja Klasića za dojmove.
- Drago mi je što su studenti došli u dosta velikom broju jer je uspjeh namamiti ih da izvan redovnih aktivnosti slušaju dva sata o povijesti. Predavači su bili odlični, a predavanja su zadržala njihovu pažnju. Bilo je i zanimljivih pitanja, iako među njima prevladava stav da ne žele postavljati puno pitanja, što zbog srama što zbog straha - rekao je Klasić.
