Samostalni srpski tjednik Novosti slavi 25 godina izlaženja. Tim povodom Rade Dragojević, i sam bivši glavni urednik, napisao je monografiju koju su zajednički objavili Srpsko narodno vijeće i Srednja Europa. U tri nastavka objavljujemo izvatke iz monografije "Slučaj Novosti".

* * *

Prvi broj Novosti (koje su se u početku zvale Novosti – sedam dana, s podnaslovom Samostalne srpske novine) pojavio se u internoj distribuciji u petak 17. 12. 1999. godine. Vrijeme pojave novog tjednika nije moglo biti dramatičnije. Netom prije toga preminuo je, kako se na koncu ispostavilo – doživotni, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, pred vratima su bili, vrlo brzo će se pokazati, prekretnički parlamentarni i predsjednički izbori, a svijet je tresla panika zbog milenijskog buga koji je navodno trebao dovesti do globalnog tehnološkog kolapsa. Što zbog odlaska iz politike dotada nedodirljivog i zbog toga u političkom smislu sve nepodnošljivijeg prvog predsjednika Hrvatske, a što zbog poticajne društvene i političke atmosfere koja se u tim trenucima stvarala u zemlji, u srpskoj se zajednici pojavio optimizam i ona se ovoga puta odlučila aktivno priključiti stvaranju nove, demokratske klime u društvu.

A i to što se jedna programska anomalija u informatičkom sustavu (dotadašnji kratki format datuma morao se na brzinu zamijeniti duljim) na kraju ipak nije prometnula u elektronsku apokalipsu, nije bilo naodmet. U tom kontekstu sazrelo je i uvjerenje da je konačno došlo vrijeme da se zajednica pred širokom publikom pojavi s jednim respektabilnim medijskim projektom koji bi bio u stanju postići jači društveni i politički efekt nego što je to dotad bio slučaj.

Ekipa iz Vukovara predvođena legendarnim Milanom Trbojevićem Džegerom dolazila bi u Zagreb u Preradovićevu ulicu, gdje je tada bila redakcija, s dva kompjutera kao nužna ispomoć... Dugo je trajalo to prenošenje kompjutera iz Džegerovog auta, zatim njihovo osposobljavanje i instaliranje u redakciji – prisjeća se Nikola Lunić

Takvim ambicijama izdavača u prilog govori i činjenica da su na promociji prvog broja Novosti u prostorijama zagrebačke Prosvjete u Preradovićevoj ulici govorili Miljenko Jergović, već tada novinarska i književna vedeta, i Davor Butković, tadašnji zamjenik glavnog urednika Jutarnjeg lista, ambicioznog medijskog rookieja koji je kao komet godinu i pol dana ranije obasjao domaće novinarsko nebo. Jergović je pozdravio pojavu ćirilice na domaćim kioscima, koja bi trebala pomoći "Srbima da izađu iz geta", dok je Butković pojavu Novosti ocijenio novim korakom prema daljnjoj demokratizaciji Hrvatske. Uz njih dvojicu na promociji prvog broja još su bili i glavni urednik Milan Trbojević, zatim dvojica izdavača – Milorad Pupovac u ime Srpskog narodnog vijeća (SNV) i Miloš Vojnović, predsjednik Zajedničkog veća opština (ZVO) iz Vukovara, te Bahrija Sejfić iz Ureda za nacionalne manjine RH.

Pripreme za pokretanje novina počele su nekih godinu i pol dana prije izlaska prvog broja. Nekoliko prijedloga izgleda lista i koncepcije ZVO-u i SNV-u podastro je Milan Trbojević već početkom ljeta 1998. godine. Tako Trbojević dokument pod naslovom "Zadaci koje je potrebno obaviti za početak izlaženja srpskih Novosti" šalje 2. 6. 1998. izdavačima na procjenu i odobrenje. U početku je bilo zamišljeno da se angažira poveći broj novinarki i novinara, mnogi od onih koji su uslijed demokratskih promjena devedesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj izgubili svoje angažmane, zaposlenja i plaće. Iz dokumenta se vidi da je zagrebačko dopisništvo trebao voditi Savan Tomašević, dugogodišnji dopisnik Tanjuga iz Zagreba.

Riječku redakciju preuzela je Tanja Oluić Musić, do prekretničkih devedesetih godina urednica i direktorica Radio Rijeke, dok je Trbojević u svojim planovima zamislio da mu u Vukovaru pomažu još Suzana Vukadinović, Igor Ninić, Radovan Martinović, Miodrag Zorić, Snežana Berić i drugi. Za zagrebačku redakciju u početku se računalo i na Borisa Rašetu, Borivoja Dovnikovića, Čedomira Višnjića, Tanju Rudež, Radoja Arsenića, Milana Jakšića, Boru Đorđevića, Milorada Novakovića (dugogodišnjeg urednika magazina Prosvjeta), Mihajla Ničotu, Jovana Hovana, Mariku Toth, Dušana Basaru i dr. Neki od njih došli su odmah, neki kasnije, a neki nisu ostvarili suradnju.

U prvom broju na trećoj stranici pojavio se nepotpisani dvostupčani uvodnik na ćiriličnom pismu pod naslovom "Zašto Novosti?" U njemu se navode osnovni razlozi za pokretanje manjinskog lista – potreba za javnom prisutnošću (tko će znati da smo živi ako ne pustimo glasa od sebe?), inzistiranje na političkoj pragmatičnosti i uzdanje u zdrav razum (ako netko traži da se ime Belog Manastira promijeni u Sveti Martin, a Srba u Šuškovo, onda to nije pitanje ni etničko ni ideološko, nego pitanje pameti) i suradljivost (Novosti neće biti zatvorene, isključive i etničkom pripadnošću zaslijepljene novine). Novine u početku vjerno prenose zahtjev iz uvodnika o potrebi vođenja pragmatične politike. Mala crtica iz Rijeke u to predizborno doba govori upravo o tome.

Miloš Vojnović i Milorad Pupovac – dogovor dvojice izdavača (Foto: Arhiv Srba u Hrvatskoj)

U članku pod naslovom "Srbima neće pomoći Šuvar", riječki se Srbi pozivaju da ne disperziraju glasove jer onaj "tko bude glasao po sentimentu, neće glasati ni za sebe ni za Srbe u Hrvatskoj. Naši problemi nisu ideološke već praktične naravi". Kasnije će se stvar promijeniti, pa će, recimo, u broju iz ljeta 2000. godine Novosti na jednoj stranici donijeti intervju s Draganom Dražićem, kandidatom Šuvarove stranke (Socijalistička radnička partija/SRP) za Donji Lapac. Razlog za taj intervju bio je pragmatičan i nalazio se u tome što je SRP na tim lokalnim izborima nastupio kao opozicija prema stranci Milana Đukića (Srpska narodna stranka), koja je prema Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci (SDSS) nastupala rivalski. Đukić je, među ostalim, bio poznat i po tome što se na sjednicama Savjeta za nacionalne manjine (krovno tijelo za nacionalne manjine u Hrvatskoj), uglavnom protivio tome da Novosti dobiju financijska sredstva, ne toliko zbog samih novina, koliko zbog toga što je bio izdavačev politički protivnik. (...)

Izdavači su otpočetka pokazivali velike ambicije. Tako je u uvodniku bilo navedeno i to da će nedjeljni ritam novina biti samo prva faza u razvoju tog medija te da će ga vrlo brzo odmijeniti dnevni ritam. Tjedne Novosti, kao što se zna, u dnevne novine nikad nisu prerasle, a medijske promjene koje su papirnato novinarstvo uskoro gurnule u drugi plan, odavno su ideju o dnevniku dezaktualizirale. U medijima se stvari sporo mijenjaju, a u manjinskim medijima, izgleda, još sporije. Tako je i Jergovićeva nada da će ćirilicu konačno moći ugledati na domaćim kioscima skoro usahnula. Na to se morao strpjeti čak deset godina.

Novosti su se na domaćim trafikama u širokoj prodaji pojavile tek krajem 2009, dakle punih deset godina nakon što su lansirane. Dotad su se uglavnom besplatno dijelile po filijalama srpskih organizacija u Hrvatskoj (vijeća SNV-a, Prosvjetini pododbori, zatim preko pojedinih parohija Srpske pravoslavne crkve i ureda Srpskog demokratskog foruma) i manjim dijelom u Beogradu, i po tome Novosti pripadaju među klasične manjinske medijske proizvode koji se dijele gratis i koji se, prema pojmovniku koji vrijedi za američku manjinsku medijsku scenu kao onu najrazvijeniju, još nazivaju i freebies. Iako su se, dakle, u početku uglavnom dijelile besplatno, na novinama je ipak bila istaknuta cijena. U prvih pet brojeva list je stajao dvije kune, da bi od šestog broja poskupio za čak 100 posto, cijena Novosti je, dakle, povećana na četiri kune.

Prvi glavni urednik Novosti Milan Trbojević Džeger (Foto: Arhiv Srba u Hrvatskoj) 

Već za koju godinu cijena novina popela na deset kuna i tako je ostalo do dana današnjeg, samo preračunato u eure. List se u početku štampao u samoborskoj tiskari u tiraži od 5000 primjeraka, zatim od početka 2001. u zagrebačkoj tiskari Radin, pa od jeseni iste godine u tiskari Glasa Srpske u Banjoj Luci. Tada su se neki saborski zastupnici usprotivili oko štampanja Novosti u Banjoj Luci jer nikako nije u redu da novac hrvatskih poreznih obveznika završava kod Milorada Dodika. Tome se pridružila i Mila Šimić (tadašnja predstojnica vladinog Ureda za nacionalne manjine), s preporukom da se svi manjinski mediji štampaju u Tiskari Vjesnik. Pa su se suradljivi novostaši tome prilagodili, napustili su banjalučku štampariju i prebacili se u Vjesnik. Danas se Novosti štampaju u Tiskari Zagreb.

Postojao je još jedan razlog zašto se uopće krenulo s Novostima. Prikaz Srba i njihovih problema u hrvatskim glavnim medijima bio je, blago govoreći, nezadovoljavajući. Stoga se, pretpostavljamo, moglo pomisliti da bi manjinski medij mogao djelomično ublažiti neizbalansirane priloge o manjinama u dnevnim novinama i na televiziji. (...)

U svojim počecima Novosti su bile izrazito vezane uz političku stranku. SDSS je, kao što se zna, bio svojevrsni politički pokrovitelj novina, ali novine unatoč tome, vidjet ćemo kasnije, ipak nikad nisu postale stranačke. U samim počecima veza sa strankom bila je izraženija pa se u tom aranžmanu Milan Trbojević, glavni i odgovorni urednik Novosti, te 2000. godine pojavio na listi SDSS-a za parlamentarne izbore u IV. izbornoj jedinici na pretposljednjem 13. mjestu. Premda se to protivi novinarskoj deontologiji i ne predstavlja vrhunac profesionalizma, a još manje garantira traženu novinarsku objektivnost, ipak se stvar može činiti razumljivom s obzirom na to s kakvim se sve poteškoćama zajednica tada susretala. (...)

Kako je sve počelo i s kojim su se problemima u izradi novina susretali prvi urednici i novinari kazuje Nikola Lunić, koji je 1999. godine bio netom svršeni student komparativne književnosti i filozofije: "Mnogi tekstovi u redakciju stizali su napisani rukom ili pisaćom mašinom... Tako je, na primjer, ekipa iz Vukovara predvođena legendarnim Milanom Trbojevićem Džegerom dolazila u Zagreb u Preradovićevu ulicu, gdje je tada bila redakcija, s dva kompjutera kao nužna ispomoć.

Tanja Oluić Musić na zadatku u Plastovu kod Skradina (Foto: Arhiv Srba u Hrvatskoj)

Oni bi došli u kasne večernje sate s ta dva kompjutera koja bi sutradan nakon obavljenog posla vraćali u Vukovar. Dugo je trajalo to prenošenje kompjutera iz Džegerovog auta, zatim njihovo osposobljavanje i instaliranje u redakciji. Tek u odmaklim noćnim satima krenulo se s prepisivanjem, sređivanjem i uređivanjem tekstova. Sve je to trajalo do ranih jutarnjih sati. Poslije se sve ovo preselilo u Ilicu u prostorije Arkzina gdje su nas oko ponoći čekali dizajneri i grafičari Dejan Kršić i Dejan Dragosavac Ruta. I tu u Ilici smo dočekivali sretne zore i svitanja."

U prvim brojevima dominiraju teme na p – poduzetništvo, pravna pomoć (na pitanja zabrinutih građana odgovarao je Ratko Gajica), crkvene teme (tekstovi prote Slavka Zorice), povratničke priče, priče o pjevačicama i pjevačima (u to se vrijeme vodila mrtva trka između Dina Dvornika i Doris Dragović tko će od njih dvoje prvi nakon rata nastupiti u Saveznoj Republici Jugoslaviji, a Novosti su o tome redovno izvještavale. Prva je ciljnom ravninom, kao što se zna, prošla Doris, čime je ujedno i izgubila dotadašnju titulu "kraljice Torcide"), te politika i političari.

Nakon što su se u uvodna tri broja kao sugovornici izredali tadašnji prvaci srpske politike u Hrvatskoj – Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, Miloš Vojnović, predsjednik Zajedničkog veća opština (ujedno uz SNV i suizdavač Novosti), te Vojislav Stanimirović, predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke, poduzetna redakcija vrlo brzo nakon njih na razgovore u Novosti "privodi" sve samu kremu najprije opozicione, a kasnije pobjedničke koalicije. Prva u tom nizu bila je Vesna Pusić koja se nada da će "Hrvatska postati etnički slijepa". Nakon nje na redu je novi ministar kulture Antun Vujić koji se kune da će nova koalicija znati "valorizirati doprinos Srba", dok je na kraju tog malog intervjuerskog vala za Novosti govorio Slaven Letica, osebujna politička ličnost, koji – očito, dobro raspoložen – čak predlaže da nova koalicija Srbima dade ministarstvo znanosti, vodeći se valjda onom da je Tesla iz Hrvatske, pa eto. (...)

Do kraja svog mandata političari iz pobjedničke koalicije na izborima iz 2000. godine nisu više svraćali na stranice Novosti. Politika intervjua u novinama otpočetka je bila dosljedna. Novinari Novosti nisu nešto naročito navaljivali na vladajuće da ih pitaju za mišljenje, a i političari iz vladajuće garniture uglavnom su zaobilazili ove novine. Nismo naišli ni na jedan tzv. biografski ili životni intervju s nekim političarem u kojem bi se veličao sugovornik. Također, ako smo dobro pregledali stare brojeve, ni jedan hadezeovac nikada nije dao intervju za Novosti. Izuzetak je bivši, kratkotrajni hadezeovac Stipe Mesić, hrvatski predsjednik u dva mandata (2000-2010) koji je često gostovao na stranicama Novosti. Tako je Ninu Kopaču u broju od 16. 12. 2005. obećao da će u "njegovom mandatu Srbin postati general HV-a".

 

(Nastavlja se)