Novosti su bile pod stalnom lupom javnosti, kako do 2009, dok se još nisu mogle kupiti na trafikama, tako i poslije toga, nakon što su ušle u široku prodajnu mrežu Tiskovih kioska. U početku je riječ bila o tek manjim primjedbama i prigovorima te ponekom zadjevicom. Tako je već u broju od 14. 1. 2000. na pojavu Novosti – sedam dana odreagirao karlovački novinar Mladen Muić. Posebno ga je zasmetala činjenica da za Novosti piše njegova stara kolegica Vera Duduković iz Karlovačkog tjednika (jer, što se ona sad ima javljati, kad je 1991. napustila Karlovac, zna se i kako, s kim i zašto, rezonira Muić), a nije mu bila baš nešto po volji ni tema njezinog članka vezana uz povratak Srba u Hrvatsku. Za Muića je taj povratak bila samo još jedna velikosrpska ujdurma koja se koristi u svrhu "osiguranja srpskih poglavica u RH", a kolegičin članak "tipične je velikosrpske kvazipokajničke intonacije".
Na Novosti se ljute i puno dobrohotniji čitaoci. U broju od 29. 9. 2000. čitateljica Anka Popović iz Zagreba negoduje zbog tretmana Milana Đukića u novinama. "[...] ne sviđa mi se vaš napad na Milana Đukića pred izbore u Lapcu. Da se razumijemo, i ja mislim da je Đukić budala, ali je za njega glasala većina srpskog naroda..."(...) Vladimir Funduk iz Karlovca pak traži više članaka vjerske tematike, kao i to da se Novosti angažiraju u pokretanju svojevrsne duhovne obnove, pa u tom smislu pohvaljuje priloge Slavka Zorice. (...)
Novostaše su uhljebima proglašavali još neki. Recimo, članovi udruge Glas poduzetnika. Tamo se okupilo ultraliberalno društvance koje njihova vlastita ideologija nije omela u tome da u doba pandemije korona-virusa zgrabe ponuđene državne poticaje za radnike u svojim tvrtkama, a o čemu su pisale Novosti. Dragan Grozdanić u tekstu "Vojnici tržišta" u broju od 8. 5. 2020. obavještava nas da su libertarijanski "vojnici tržišta" kivni na Novosti ne samo zato što su ih novinari prozreli kao obične licemjere koji se i sami rado potpomažu, navodno, mrskim im državnim mjerama, nego i zato što Novosti "nikako da prihvate, dovraga, već jednom kapitalizam, demokraciju, tržište i hrvatsku državu".
Sredinom 2000-ih bilježimo prve javne zahtjeve da se Novosti prestanu financirati. Koordinacija pet kninskih veteranskih udruga i kninski HSP zatražili su 2006. da se Novosti i Identitet prestanu novčano podupirati". Iz HVIDR-e je još poručeno da ako "Vlada ne prestane s financiranjem tih novina, sebi ostavljamo za pravo daljnje akcije"
Novosti su smetale i srpskim ekstremistima. Tako je Dragoslav Bokan, beogradski ratni huškač i inspirator akcija paravojnih organizacija devedesetih godina u Hrvatskoj (Bokan je i sam podrijetlom odavde), napao novinarku Anju Kožul nakon što je ona na portalu Novosti 1. 12. 2020. napisala tekst o Arnaudu Gouillonu, bivšem članu francuske ekstremno desničarske islamofobne organizacije Identitarni blok i tada novom funkcionaru kojeg je imenovala srpska vlada. Bokan, u tom trenutku direktor Uprave za suradnju s dijasporom i Srbima u regiji, obrušio se na novinarku i Novosti na svom facebook profilu, a njegove su izljeve mržnje promptno preuzele neke od glavnih srpskih novina poput Kurira i Večernjih novosti.
Što se umjetničke kritike u novinama tiče, i ona je izazivala određene polemike. Spomenut ćemo dvije koje su imale donekle slične povode. Najprije je Jerko Bakotin ušao u polemiku s poljskim slavistom Maciejom Czerwińskim. On je napisao knjigu "Drugi svjetski rat u hrvatskoj i srpskoj prozi (1945 – 2015)", na koju se u broju od 6. 9. 2019. kritički osvrnuo novinar Novosti, zamjerajući autoru da je u svojoj knjizi zaključio kako ovdašnji pisci, bilo da su srpski ili hrvatski, "upisuju rat u već postojeće nacionalne imaginarije", što implicira da je tako ovdašnja proza kroz svoju alegoričnost (kojom je čuvala sjećanje na stare međunacionalne razmirice), postala jedna od generatorica rata.
Polemika se te jeseni razvukla na još pet nastavaka i tako postala jednom od najdugotrajnijih u Novostima. Sijevnulo je i između Igora Gajina i Damira Radića. Prvi je u svojoj knjizi "Lelek tranzicije" ustvrdio da je domaća književnost svojevrsni privjesak politike i da je "ideološki uvjetovana" , odnosno da je, pogotovo u svojoj fakovskoj varijanti, svedena na obračun s tuđmanizmom, koji je opet, po Gajinu, tek "konformistička strategija izgradnje imidža angažiranosti". Usput se u intervju u Novostima u broju od 15. 1. 2021. očešao i o Damira Radića, pa mu je ovaj replicirao u narednom broju konstatacijom da mu je selekcija pisaca na kojima dokazuje tezu sumnjiva. (...)
Vratimo se na početak. Vrlo rano su počele stizati i kritike od samih izdavača novina. Izgleda da su očekivanja jednim dijelom bila izigrana već u startu. U proljeće 2000. sastao se Odbor za obrazovanje i kulturu ZVO-a i na svojoj sjednici donio zaključak da "osuđuje koncepciju lista Novosti – sedam dana". Na molbu novinarke Danijele Đukić upućenu Đuri Podunavcu, predsjedniku Odbora, da pojasni zaključak, ovaj ipak reterira. "Zaključak ne treba shvatiti kao kritiku celog lista, nego samo jezičke politike".
Članove Odbora smeta što je sam naslov novina na latinici, a trebalo bi biti ili na dva pisma ili samo na ćirilici. Također, treba i više tekstova na ćirilici. Fali i tema iz istočne Slavonije, a po mišljenju članova Odbora previše se kritički piše o Srbiji, a dodvorički prema aktualnoj vlasti u Hrvatskoj. Ipak, svidio im se intervju s Furijom Radinom. Za ispuniti Podunavčev zahtjev da glava novina bude ako ne baš na ćirilici onda barem dvopismovna trebalo je čekati čak 12 godina. Naime, tek je 2012. za zaglavlje novina iskorišten tiposistem Balkan koji je svojim rješenjem objedinio ćirilično i latinično pismo. (...)
Sredinom 2000-ih godina bilježimo i prve javne zahtjeve da se Novosti prestanu financirati. Koordinacija pet kninskih veteranskih udruga i kninski HSP zatražili su krajem ljeta 2006. da se Novosti i Identitet prestanu novčano podupirati jer te novine "kontinuirano pljuju po hrvatskom narodu, Domovinskom ratu, po 'Oluji', po hrvatskim braniteljima i po prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu". Iz HVIDR-e je još poručeno da ako "Vlada ne prestane s financiranjem tih novina, sebi ostavljamo za pravo daljnje akcije". Pravi frontalni napadi na Novosti krenuli su u ljeto 2010, dakle nekih šest mjeseci po njihovoj pojavi na trafikama, da bi rečeni atak svoj nastavak dobio u desetom mjesecu iste godine.
Najprije je veteranske udruge zasmetala naslovnica na kojoj je povodom Dana domovinske zahvalnosti 5. 8. 2010. stajao naslov: "Olujom do mira", a Alem Ćurin je nacrtao vojnika koji ljubi ženu bez nogu ispod koje je lokva krvi, kao parafrazu ikoničke fotografije iz Lifea iz 1945. na kojoj također vojnik, američki marinac, ljubi dentalnu tehničarku na njujorškom Times Squareu povodom predaje Japana i kraja rata. Kako rekosmo, najprije je bila zgrožena HVIDR-a i njezin predsjednik Josip Đakić, jer su Novosti objavile "sliku hrvatskog vojnika u liku vampira" , da bi koji mjesec kasnije ista organizacija bila još zgroženija kad je osvanula "naslovnica od 1. listopada, odnosno 1. oktobra‚ kako stoji na naslovnici, koja donosi fotografiju dvaju borbenih zrakoplova Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane MiG-21, uz naslov: 'Obadva, obadva su pala!', očigledno aludirajući na uzvike hrvatskog branitelja Filipa Gaćine, poznatog po legendarnom uzviku 'Obadva, obadva, oba su pala!'." HVIDR-a je kasnije zbog svega toga tužila izdavača Novosti i glavnog urednika novina, ali je veteranska organizacija dvije godine kasnije taj sudski spor izgubila.
Hajka na Novosti je zapravo otpočela priopćenjem Hrvatskog helsinškog odbora i njihovog predsjednika Ivana Zvonimira Čička, nastavila se priopćenjima tadašnjeg ministra obrane i Glavnog stožera HV-a, da bi se na to nadovezao solidan broj ostalih dionika javnog života. U središnjem je dnevniku na nacionalnoj televiziji pak dramatično ustvrđeno da se radi o naslovnici "koja je šokirala Hrvatsku". Naslovnica s letjelicama u padu (dva MiG-a 21 srušila su se nakon trenažnog leta iznad ogulinsko-plaščanskog kraja, nije bilo smrtno stradalih, piloti su iskočili i ostali neokrznuti, a krhotinom aviona ozlijeđena je Marija Klipa, povratnica iz okolice Plaškog. Kasnije je dobila odštetu od MORH-a), bila je neukusna i tadašnjem šefu oporbe Zoranu Milanoviću kao i predsjedniku Ivi Josipoviću.
Feralova linija novinara i suradnika Novosti – Goran Borković, Marinko Čulić i Boris Rašeta (Foto: Jovica Drobnjak)
Iz H-altera Novostima predbacuju pretencioznost i feralocentričnu perspektivu: "Razumijem tu neku ideju da se Novosti dizajniraju po uzoru na bivši Feral, pa da na naslovnici ne bude neka aktualnost ili senzacija, nego poruka, po mogućnosti satirična, ali – kvragu – možda bih i ja htjela biti slavna kao Marija Curie, ali shvaćam da to ne ide i da sam sretna i ako me susjedi u kvartu prepoznaju. Tako su, po meni, i urednici Novosti trebali razmišljati kad su u jednoj trivijalnosti vidjeli potencijal ondašnjih Feralovih naslovnica."
A iz Jutarnjeg lista poručuju novostašima da se ne igraju s tuđom memorijom. Autor članka obraća se pomalo patronizirajuće meni kao uredniku i, kako kaže, "urbanom hrvatskom Srbinu" , i poput današnjih domovinaca – danas se takva segregacionistička retorika dade još lakše prepoznati – sjećanje dijeli na "njihovo" i "naše": "Kad je otisnuo onakvu naslovnicu kakvu je otisnuo, urednik Novosti je utoliko pogriješio što se narugao s memorijom koja nije njegova – i opravdano, razumljivo nije njegova. Ali, to nepripadanje čini ga nepodesnom osobom da tu memoriju demontira. Novosti su – priprosto rečeno – likovale nad nesrećom onoga koga ne vole. U životu je to grijeh. U novinarstvu – još više."
Ipak, bilo je i onih koji su vic skužili. Tako Zlatko Gall u Slobodnoj Dalmaciji zaključuje: "Spomenuta montaža je legitiman i uobičajen postupak grafičkog ilustriranja jedne ni po čemu uvredljive (no duhovite) teze koja veli da su i za ratno rušenje agresorskih MiG-ova i za pad zrakoplova Hrvatskog ratnog zrakoplovstva odgovorne – Hrvatske oružane snage."; ili Predrag Lucić u Novom listu kad na istu temu kaže da je "činjenica da su i oni MiG-ovi nad Šibenikom 1991. i ovi nad Plaškim 2010. oboreni zaslugom HV-a". Stvar je na kraju zaokružena kad su Dražen Keleminec i njegovi politički lunatici u znak protesta zapalili jedan primjerak novina, ali ne, kako se to u takvim akcijama uobičava, ispred naciljane novinske redakcije, što u ovom slučaju predstavlja Gajeva 7, nego su Novosti – nikako ne uspijevajući nanjušiti pravu adresu – užgali ispred ulaza na broju 10 u susjednoj Berislavićevoj ulici gdje je sjedište SKD Prosvjeta, ravnajući se valjda po tome da su sve to srpske organizacije, pa da je dakle sve to ionako isto. Tjedan-dva kasnije ista je ekipa opet protestno zapalila još jedan primjerak Novosti, ali su ovoga puta nekako uspjeli natrapati na pravu adresu izdavača. (...)
Godine 2012. u medijski opticaj pušten je pojam etnobiznismen – odnosio se na izdavača Novosti i ostao je u prometu, manje-više, do danas. Među prvima ga je upotrijebio tadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović koji je bio silno uvrijeđen što su se novinari Novosti drznuli razotkriti ga u njegovim poslovnim makinacijama. Novinari Novosti predsjedniku nisu ostali dužni pa su ga u svojim tekstovima redovito nazivali "lignjom", "lignjokratom" i sl., što ga je pratilo do kraja mandata. Kad su Index i Novosti u kombinaciji otkrili da je predsjednik za svoj ionako više nogo lukrativni posao oko naplate muzičkih prava preko ZAMP-a (Zaštita autorskih muzičkih prava) angažirao još i prijatelja da mu vodi taj posao u administrativnom i informatičkom smislu, pa kad je predsjednik uz to uhvaćen u laži (tvrdio je da od 2000. nije u operativnom smislu bio vezan uz ZAMP), a otkrilo se da je sjedio u Predsjedništvu ZAMP-a sve do svog izbora za predsjednika, huka s Pantovčaka nije prestajala.
Ivica Đikić, tadašnji glavni urednik Novosti, u broju od 10. 8. 2012. retorički se pita: "Zašto se predsjednik Republike Ivo Josipović posljednjih mjeseci upeo da zagorča život novinama koje sad čitate i izdavaču ovih novina, Srpskom narodnom vijeću? Što je to razjarilo staloženog profesora koji je svoju funkciju shvatio kao poligon za spletkarenje na najvišoj razini? Čime su se to Novosti zamjerile šefu države koji, u nedostatku ozbiljnijeg i odgovornijeg posla, smišlja kako napakostiti novinama koje se – a u tome Josipović vidi priliku za osvetničku akciju – financiraju javnim novcem, preciznije, iz budžeta Savjeta za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske? Što su to Novosti zgriješile da predsjednik Republike koristi svaku priliku kako bi svojim sugovornicima – u rasponu od utjecajnih novinara do visokorangiranih državnih funkcionara – off the record širio izmišljotine o ovom listu i zagovarao da se, nakon nekoliko godina, prekine dotok javnih para novinama koje držite u rukama i njihovu izdavaču? Što ga je, dakle, motiviralo da zaboravi na svoje ovlasti i na civilizacijska dostignuća, pa da se upusti u zakulisne rabote čiji je jedini cilj da se uguši jedan neposlušni medij?"
Tadašnji predsjednik mogao se nonšalantno odnositi prema upravo otkrivenoj aferi i zato jer je na ovaj ili onaj način bio uvezan (politički, biznisom ili nekom kombinacijom) s tadašnjim šefovima i vlasnicima vodećih medija, s tadašnjim javnim tužiocem Mladenom Bajićem, odlazio je kod američkog predsjednika Baracka Obame na molitveni doručak, glavni su mu novinski komentatori bili uvijek pri nozi, itd. i tsl. U broju od 17. 8. 2012. u Novostima se javio sam predsjednik Josipović i u tekstu pod naslovom "Može i bez Pupovca" , pita se kako to da brojni mediji propadaju zbog izloženosti nemilosrdnom tržištu, a samo su "Novosti i Hrvatsko slovo toga pošteđeni" . U sljedećem mu broju odgovara urednik Novosti: "Dovođenje u istu ravan Novosti i Hrvatskog slova trebalo je imati funkciju uvrede... Misli li Josipović da bi, kad su već propali dnevnici i tjednici koje spominje, trebali propasti i manjinski listovi? I zašto bi trebali propasti? Samo zato što mu smetaju tekstovi u Novostima Josipović bi polio benzinom i zapalio sve što postoji na manjinskoj informativnoj sceni." (...)
Naš nam je izvještajni pregled otkrio još jednu stvar. Napadi na Novosti u početku su stizali uglavnom s ulice i iz krčme. Još 2000-ih godina protiv Novosti znali bi se oglasiti pojedinci i grupe bez veće političke snage. Galamili su uglavnom hosovski veterani i politički lunatici poput bivšeg koprivničkog grobara Dražena Keleminca. Kako je vrijeme odmicalo, napadi su zadobivali sve veću političku težinu. Danas imamo situaciju u kojoj su parlamentarne stranke, a u slučaju Domovinskog pokreta, i članovi vlade, oni koji najviše buče protiv srpskih tjednih novina.
(Nastavlja se)
Prvi dio feljtona možete pročitati na ovom linku.
