Toliko smo se privikli na očajno i sve gore stanje medija i medijskih sloboda u Hrvatskoj da nam u biti na nj povremeno skreću pažnju samo još gosti iz inozemstva. Na primjer, Mogens Blicher Bjerregård i Ricardo Gutiérrez, predsjednik i glavni tajnik Europske federacije novinara. Njihova posjeta Zagrebu, odnosno Hrvatskom novinarskom društvu i Sindikatu novinara Hrvatske, nipošto nije bila samo kurtoazna i rekreativna.

Njih dvojica došla su prošli tjedan ovamo po prilici onako kako se posjećuju krajevi poharani elementarnom nepogodom, iako im to uopće nije prvi put. No kad ponavljaš vizitu nekome tko je u stanju stalne kataklizme, teško je izbjeći napadaje vlastite šokiranosti. Mi domaći smo već u značajnoj mjeri oguglali. Ima tome pet, bliže i šest godina otkako nam se medijski standardi ruše kao na pokaznoj vježbi, a tek što su bili zaživjeli poneki viši. U međuvremenu smo prošli većinu školskih faza žalovanja. Možda smo zapeli malo u letargiji, duže se adaptirali na postapokaliptični novonastali ambijent.

Uostalom, nije zgoreg da se prisjetimo osnovnih momenata u tom sunovratu. Početkom 2016. godine Zlatko Hasanbegović dolazi na funkciju ministra kulture i prije svega ukida jedva započeto financiranje neprofitnih medija. Vjerovalo se da njegova gesta spada u prolazne nedaće, ali potom se iskazala i nova vedeta HDZ-a na toj dužnosti, Nina Obuljen Koržinek. U međuvremenu smo shvatili da nije problem u konkretnoj osobi, zločestoj ili nekompetentnoj, nego da nas melje nešto bitno sistematičnije.

Kadrovska rješenja unutar Vlade ionako su samo simptom toga šireg okvira stvari. Medijska strategija, krovni politički dokument nad ovim sektorom, koju su navedeno dvoje ministara dobili iz ruku svog prethodnika Berislava Šipuša, imala je namjenu upravo da suzbije nadiruće pogubne efekte takvog konteksta. Medijsku je struku i sektor pritisnuo dugogodišnji slobodni pad prihoda od oglasa, uzmicanje države pred tržištem i kapitalom, opće srozavanje radničkih prava itd. Silina i razvedenost te presije nije bila usporediva ni sa čime znanim. Ako ćemo pravo, kontinuitet s rješenjima te strategije i netom začetog modela razvoja neprofitnih medija ne bi lako usvojila ni eventualno tada spašena vlast lijevog centra. Oaza drukčije medijske politike svakako je niknula više njoj usprkos. I ne samo njoj, prisjetimo li se prvotnog nezanemarivog otpora iz redova same medijske struke, kao i pomazane mediološke nauke.

No dobro, sad smo tu gdje jesmo, i nema svrhe oplakivati te i slične šanse. Dok nam kolege Bjerregård i Gutiérrez bilježe naglaske sa sastanka s premijerom Andrejom Plenkovićem, od kojeg će dočuti npr. da u Hrvatskoj nema problema s medijskim slobodama, ostaje da prigodice iznova podvučemo bilančnu crtu. Nakon prezrene prve strategije koja nam je samo prosvirala uz uho, dakle, novu nismo dobili, iako je pompozno najavljivana. Za službu burzama i nacionalnoj birokraciji nije nužan toliki spis, pa je sve ostalo pridržano u žabokrečini ad hoc odluka.

Pregled situacije možemo započeti kratkim pogledom na zakonsku materiju. Njezin je redizajn, u skladu s mijenom epohe i novim zahtjevima iz branše, trebao proisteći iz bunkerirane medijske strategije, i zato ga dosljedno još uvijek nema. Prvenstveno se to odnosi na Zakon o medijima. Nemamo prostora da natenane razložimo sve njegove najvažnije aspekte, pa ćemo se poslužiti primjerom za kojim su posegnuli Hrvoje Zovko i Maja Sever. Predsjednici HND-a i SNH-a, naime, također su bili na spomenutom razgovoru s premijerom, prvi put na toj razini nakon punih pet godina. Tamo je izneseno da statuti novinskih redakcija u Hrvatskoj jednostavno ne funkcioniraju, tj. da služe samo kao fiskalni smokvin list u korist vlasnika novina. Otkad smo ih početkom ovog stoljeća usvojili kao imperativ, nema kontrole nad njihovom provedbom. Štoviše, pretvorili su se u alibi za neizravno javno sufinanciranje privatnih medija kroz smanjeni porez. A trebali su poslužiti unapređenju položaja medijskih radnika i valjda zaštiti javnog interesa. Uzgred rečeno, odatle potječe samo maleni dio javnog novca koji se doznačuje tim privatnicima, ili im se ostavlja.

Smišljeni su i dodatni putevi za transfer te vrste. Recimo, novi Zakon o elektroničkim medijima omogućuje da za sredstva Fonda za poticanje pluralizma prijave i komercijalni mediji. To je ujedno smrtni udarac neprofitnima, odreda elektroničkim medijima. Dosad im je voljom ove Vlade ustezano financiranje iz jedinog preostalog, a posve alternativnog izvora, Europskog socijalnog fonda, nakon ukidanja podrške domaćeg porijekla. Istim zakonom preskočena je ranija odredba po kojoj vlasnik infrastrukture za distribuciju ne može istovremeno biti i medijski nakladnik. Posrijedi je tzv. vertikalna integracija, ali Andrej Plenković je na sastanku s predstavnicima medija inače baš lijepo govorio o važnosti neovisnog i profesionalnog novinarstva za demokratske procese u društvu, svakom društvu. I još je dometnuo da je RH u procesu donošenja rukoveti novih medijskih zakona te, nota bene, Nacionalnog plana razvoja medija. To pak miriše na nešto poput strategije, premda se najave strateških tekstova ovdje već kronično upjevavaju.

S druge strane, možda je i bolje da ih ovakve vlasti samo najavljuju. Za to vrijeme, doduše, standardno pozicioniranje Agencije za elektroničke medije dodatno učvršćuje postojeće odnose moći, umjesto nekakvih poželjnih vidova regulacije. Najbolju ilustraciju za to nudi aktualna skandalozna dodjela koncesije Radija 101. No da vidimo i neke preostale zakone. Strasti je pobudio Zakon o autorskim i srodnim pravima, jer novinarima i fotografima sasvim izmiče vlasništvo nad člankom i fotografijom, prepuštajući ga izdavaču-vlasniku. Iščekivanje novog Zakona o HRT-u nije potaknulo ništa strastveno. Tamo ili u vezi s tim nema više emocionalne i psihološke aktivnosti, pa ni očekivanja, a i glavni ravnatelj je u pritvoru. Ipak, novinarske oči uprte su zauzvrat u Kazneni zakon. Bilo bi u najmanju ruku primjereno da se povreda časti prepiše iz kaznene taksonomije u prekršajnu, eto, da ne tražimo previše.

Svejedno, ništa od toga neće riješiti galopirajući problem sve većeg broja SLAPP-tužbi, onih koje se protiv novinara i medija dižu s primarnim ciljem njihova ometanja i zastrašivanja. Glavni je tajnik Europske federacije novinara istaknuo da je Hrvatska, ni manje ni više, prvak ovog kontinenta po količini takvih predmeta. A ionako se živ ne može načuditi već ni činjenici da je HRT pokrenuo niz tužbi protiv vlastitih ljudi.

Pored takvog stanja zakonskog slova, sve i da nema samih tužbi za novinarskim vratom, jasno je da položaj medijskog radništva nikad nije bio teži. Svi bolno osjećaju nepostojanje granskog kolektivnog ugovora. Slobodnjaci iliti frilenseri kao da ne postoje u službenoj regulativi. Ako se nekome dade, neka se u tom pogledu informira o završnom stadiju sudskog iživljavanja nad kolegicom Moranom Panjkotom, nekoć dugogodišnjom autoricom radijskih emisija HRT-a. Ustavni sud RH tako je nedavno hladno potvrdio apsurdne stavove pravosuđa o njezinu slobodnjačkom radnom statusu i uzusu. Ma dobro da nismo i time pristavili na muku vrijednom dvojcu Gutiérrez-Bjerregård, da se nisu udubili još u takav jedan slučaj, jer dosta im je i ovako bilo svega.

Njih dvojica ispraćena su s jasnim utiskom da će idući put očekivano biti malo gore. I mogli bismo ovako unedogled nizati gadosti koje će ih zacijelo ponovno dočekati. O sufinanciranju lokalnih medija, primjerice, gdje ih vlasti drže oglasima u šaci. Ili o javnim potporama za rad, ne za kapital, te potrebi da struka suodlučuje o podjeli EU-sredstava. No dovoljno smo vas svim tim spopadali, još ćete pomisliti da se nešto bunimo.