Nije da je fenomen o kojem ću nešto ovom prilikom napisati posebno nov, prije da je stara praksa na djelu. No posljednjih se mjeseci namjestilo tako da je nekako učestao, pojavljuje mi se nerijetko – a sasvim sam siguran da pritom nisam usamljen – pa odlučih da mu evo dam malo prostora.
Sasvim je uobičajeno da mediji pokazuju interes za stavove i mišljenja ljudi u ulozi eksperata za određena područja i teme, dio je to standardne produkcije u medijskoj proizvodnji sadržaja. Istovremeno bi se moglo reći da određene profesije, pogotovo u statusu javnih poslova, imaju i svojevrsnu obavezu isporučiti javnosti nalaze i zaključke svojih istraživanja, posebno o društveno relevantnim temama.
Po principu, plaćen si javnim novcem, izvoli informirati javnost o onom što je predmet tvoje ekspertize. Ili je to naprosto zabluda naivnih koji nikako da se definitivno pomire s krajem prosvjetiteljstva, kakav je i ovaj potpisnik. Stoga bi mi se sasvim opravdano moglo prigovoriti, pa reći o kakvoj ti javnosti i javnome mnijenju pričaš u povijesnom razdoblju apsolutne dominacije društvenih medija i iracionalnog blebetanja, u epohi postistine i postčinjeničnog svijeta.
Uglavnom, dobijem s vremena na vrijeme, a zadnjih mjeseci dakle malo učestalije, upite iz raznoraznih tiskovina, molbe da odgovorim na set pitanja iz neke tematske domene za koju su procijenili da sam relevantan sugovornik. I sve je u redu, ti mediji nisu desničarski, pa sam najčešće otvoren i raspoloživ za to. No u posljednje vrijeme forme takvih zahtjeva zaredale su se kao po algoritamskoj špranci, a izgledaju otprilike ovako.
Novinar vam pošalje e-mail, kratko predstavi sebe i temu koju obrađuje, a onda vam se obrati s molbom da pismeno odgovorite na osam ili deset pitanja koja vam šalje u nastavku pošte. Neki su toliko izravni da napišu čak i koliko znakova im treba, recimo između pet i pol i šest tisuća, što je otprilike dvostruka dužina teksta koji ovdje pišem. I da, sada već redovito ide i zahtjev da im se pošalje osobna fotografija. Ali ne bilo kakva, već ona profesionalna, s visokom rezolucijom, koja može ići direktno u tisak.
Isprovociralo me, pa sam jednom takvom odgovorio nedavno da ne pišem tekstove što ih potpisuju drugi, koji za to dobivaju plaću ili honorar. Nisam naivan, znam da je iza takvih upita kalkulacija koja neizgovoreno poručuje da s takvim pojavljivanjima u medijima navodno raste statusna vrijednost.
Ipak, bacio sam udicu. Predložih da, ako već postoji interes za moja razmišljanja o ideologiji konzumerizma, potrošačkim trendovima i praksama, popričamo telefonski, uživo, ili preko neke komunikacijske platforme. Pa da se razgovor fino snimi i potom da ga se transkribira, u lijepoj staroj maniri novinarske profesije kakva je nekad bila. Novinar mi se zahvalio, ali i odgovorio da nažalost nema vremena za to.
