U veljači prošle godine premijer Andrej Plenković najavio je na sjednici Vlade izmjene Kaznenog zakona. Otkrio je da će u sklopu promjena biti uvedeno kažnjavanje curenja informacija iz istraga. Neposredan povod za takvu izjavu bile su medijske objave dokaza u raznim kaznenim postupcima, među njima i poruke bivše HDZ-ove ministrice Gabrijele Žalac i bivše državne tajnice Josipe Rimac, u kojima je više puta spomenut i A. P., osoba s kojom inicijale dijeli i hrvatski premijer. Na spomenutoj sjednici Plenković je kao razlog za promjene Kaznenog zakona naveo sprečavanje "ovakvih situacija", odnosno činjenicu da "nam stvari iz spisa nekontrolirano, namjerno, politički, selektirano, aranžirano izlaze van i čine političke probleme, to se više neće događati jer će to biti kazneno djelo".
Koji mjesec poslije u javnu raspravu pušten je nacrt izmjena Kaznenog zakona. U prvoj verziji predloženo je da će za "neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje" javnosti, odnosno medijima, biti propisana kazna zatvora od tri godine. U novom članku pobrojani su pojedinci na koje se kazna odnosi, a koji po naravi posla imaju uvid u istražne spise: pravosudni dužnosnik ili državni službenik u pravosudnom tijelu, policijski službenik ili dužnosnik, okrivljenik, odvjetnik, odvjetnički vježbenik, svjedok, vještak, prevoditelj ili tumač.
Svježe najavljene izmjene, koje su ponešto poboljšale prvi prijedlog, ne znače da se i dalje radi o prihvatljivom konceptu. Upravo suprotno, na djelu je zakonodavni incident koji nikada nije trebao izaći u javnost, a kamoli biti usmjeren prema glasanju u Hrvatskom saboru
Mjera se u ovakvoj, inicijalnoj formi trebala odnositi na sve kaznene predmete i na svaki slučaj curenja informacija. U popratnom obrazloženju ovakvih izmjena Vlada je faktički potvrdila originalni cilj iz Plenkovićeve izjave: one se donose zbog medijske objave informacija iz postupaka što su u izrazitom fokusu javnosti, poput onoga u kojem su iskrsnuli inicijali A. P. "Curenje podataka iz istrage postala je već uobičajena pojava u medijski zanimljivim kaznenim postupcima. Ni u jednom od tih slučajeva nije utvrđeno na koji je način došlo do curenja podataka, odnosno tko je podatke o sadržaju dokaznih radnji s medijima podijelio", poručili su Vladini kreatori prijedloga u nacrtu koji je objavljen za potrebe javne rasprave, jasno sugerirajući da u budućnosti žele poslati u zatvor one koji s medijima dijele sadržaj iz takvih "medijski zanimljivih kaznenih postupaka".
Kako bi objasnili zašto uvode novo kazneno djelo, napisali su da se postojećim prosljeđivanjem dijelova nejavnih faza istraga u medije "građanima šalje poruka da je ta praksa iz perspektive onih koji su zaduženi za progon prihvatljiva, a iz perspektive onih koji na taj način podatke iz istrage dijele s medijima, poticaj da to i dalje čine". Medijima je pak sugerirano da bi, umjesto publiciranja dijelova istrage, trebali objavljivati "provjerene i objektivne informacije od javnog interesa", što bi u prijevodu moglo značiti da trebaju čekati priopćenja Državnog odvjetništva i sudova nakon podizanja optužnica.
U tom originalnom nacrtu Vlada je još usput obznanila da "počinitelji ovog kaznenog djela ne mogu biti novinari". Nakon prigovora raznih organizacija i javnih institucija, naknadno je uveden i dodatak da su novinari ekskulpirani ne samo kao počinitelji, nego i kao pomagači ili poticatelji. Unatoč više kritičkih opaski koje su došle od sudaca Vrhovnog suda, strukovnih novinarskih i drugih nevladinih organizacija – u kojima su stajala i upozorenja da je prijedlog nelogičan, loš i neprovediv – u prošlogodišnjoj raspravi Vlada je odbila uvesti izuzetke od kažnjavanja i onih na koje se novi članak Kaznenog zakona odnosi, u slučajevima kad je curenje informacija bilo od javnog interesa. Pod značajnim pritiskom javnosti to su učinili, odnosno najavili tek minulog tjedna, preko ministra pravosuđa Ivana Malenice. Po novom, ovo kazneno djelo neće se aktivirati ako je curenje počinjeno u interesu žrtve, u interesu obrane u kaznenom postupku ili u drugom pretežitom javnom interesu.
Zakon po mjeri Andreja Plenkovića (Foto: Igor Šoban/PIXSELL)
Takvom posljednjom najavom dobrim dijelom je oslabljen glavni početni cilj uvođenja novog kaznenog djela, koji se neosporno može naći u izjavi premijera i obrazloženju prvog nacrta: da se spriječi curenje informacija iz istraga najzanimljivijih medijima i široj javnosti, koje se u pravilu odnose na potencijalne nezakonite radnje političara na upravljačkim pozicijama. Na početku je, kao što smo vidjeli, zatvorska kazna bila namijenjena za sve potencijalne počinitelje u svim kaznenim postupcima u Hrvatskoj. Sada je zbog javnog pritiska i skorašnjih izbora situacija otišla u ponešto drugačijem smjeru.
Novinari neće kazneno odgovarati za objavu informacija koje procure, ali će ubuduće njihovi izvori biti obeshrabreni, čak i ako su svjesni da je riječ o sadržaju od javnog interesa. Jer njihovo poimanje takvog interesa može se ozbiljno razilaziti sa stavom sudova i DORH-a
Jer, "medijski zanimljivi kazneni postupci" iz kojih su "curili podaci", a koji su, kako smo opisali, nedvojbeno bili slabo prikriven rezon novog kaznenog djela, gotovo su po definiciji predstavljali sadržaj od prvorazrednog javnog interesa. Bez pojedinca iz sustava koji su dio dokumentacije iz istraga protiv nekadašnjih HDZ-ovki na visokim pozicijama proslijedili medijima javnost vjerojatno nikada ne bi saznala za razne detalje, poput inicijala A. P. Po svim kriterijima, odgovorne osobe za prosljeđivanje tih informacija u medije djelovale su u javnom interesu. Nove izmjene koje je najavio Malenica sugeriraju da bi takvi pojedinci, barem u teoriji, trebali biti ekskulpirani od budućeg kaznenog progona.
No svježe najavljene izmjene koje su ponešto poboljšale prvi prijedlog ne znače da se i dalje radi o prihvatljivom konceptu. Upravo suprotno, na djelu je zakonodavni incident koji nikada nije trebao izaći u javnost, a kamoli biti usmjeren prema glasanju u Hrvatskom saboru. Svakom njegovom novom promjenom i nadgradnjom kreirano je stotine novih nejasnoća. Što bi, na primjer, bio javni interes u istražnim sadržajima koji su procurili, a koji je naveden kao jedan od uvjeta za zaštitu od kaznenog progona? Je li to korupcija? Jesu li to dužnosnici, općenito pojedinci uvezani na proračun, ili privatni subjekti koji ga potkradaju? Smiju li nejavni sadržaj otkrivati samo žrtve seksualnog nasilja ako je napadač političar, ili to mogu raditi sve žrtve rodno uvjetovanog nasilja, u slučajevima kad, na primjer, smatraju da ih diskriminiraju istražitelji tijekom samog postupka? Koji će, k tome, biti parametri za odlučivanje o svakoj informaciji?
Ništa od toga nije jasno, ali je poznato tko će o "pretežitom javnom interesu" odlučivati. To će biti sudovi i, po svemu sudeći, Državno odvjetništvo. Arbitrarno i zasebno, u svakom pojedinačnom slučaju. Budući glavni državni odvjetnik Ivan Turudić svojevremeno je rekao da bi trebalo propisivati kazne zatvora za pojedince koji javno u pitanje dovode obrambeni karakter Domovinskog rata, zbore o građanskom ratu ili imaju mišljenje da je cilj "Oluje" bilo etničko čišćenje. Na stranu presudna činjenica da je riječ o osobi koju se godinama dovodi u vezu s HDZ-om, ako ovakve pravne dileme o određenim povijesnim događajima obrazlaže jezikom dogme, a ne činjenica, kako će se postaviti u hipotetskom scenariju otkrivanja istražnih informacija što bi mogle nagrditi svetost vojno-redarstvene operacije iz 1995. ili cijelog rata?
Curenje podataka iz istrage protiv bivše ministrice Gabrijele Žalac (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
Premda Vlada u javnosti želi kreirati narativ prema kojem cijela priča nema veze s nasrtajem na novinarstvo, to je zapravo jedan od njihovih ključnih motiva. Novinari neće kazneno odgovarati za objavu informacija koje procure, ali će ubuduće njihovi izvori biti obeshrabreni, čak i ako su svjesni da je riječ o sadržaju od javnog interesa. Jer njihovo poimanje takvog interesa može se ozbiljno razilaziti sa stavom sudova i DORH-a. Prosljeđivanje podataka o osobi s određenim inicijalima moglo bi biti nešto što po obrazloženju navedenih institucija nema nikakvu važnost za građane, zbog čega je i kažnjivo s tri godine zatvora. I što bi posljedično i zaobilazno moglo dovesti do maltretiranja novinara, u cilju da se otkriju njihovi izvori, počinitelji kaznenog djela.
Navedenu kronologiju, uz početne ciljeve i posljedične izmjene, bilo je važno opisati u značajnim detaljima zato što historijat uvođenja novog kaznenog djela pokazuje što se događa kad je njegovo implementiranje motivirano partikularnim političkim interesima, a ne općim dobrom. Ako se zakoni kroje zbog zaštite pojedinaca na vlasti, oni su u pravilu u sukobu s javnim interesom, u ovom slučaju s novinarstvom i osobama koje su iz raznih motiva medijima prosljeđivale istražne informacije.
Posve je, dakle, sigurno da se gradi represivni kordon prema stotinama pojedinaca u sustavu, da se nastoji pacificirati one koji nisu pod kontrolom HDZ-a i da se pod prijetnjom zatvora stimulira kultura šutnje i zataškavanja istražnih nepravilnosti ili sadržaja koji ozbiljno kompromitiraju donositelje društveno-političkih odluka. Umjesto kritičkog novinarstva koje počiva i na ovakvom prikupljanju informacija, iz Vlade se kao alternativa nudi povjerenje u institucije, u njihove zaključke i priopćenja po završetku izvidnih i dokaznih radnji. U državi poput Hrvatske, gdje su policija, DORH, USKOK i sudovi na različite načine i u brojnim predmetima štitili nositelje moći, takva je namjera nepodnošljivo cinična.
