Godina 2022. izvest će na čistac Andreja Plenkovića u nekim vrlo važnim oblastima njegove vladavine ili će biti prijelomna za rasplet političkih procesa koji traju već godinama, gotovo da bi se moglo govoriti o Plenkovićevoj godini istine, odnosno godini istine o Plenkoviću kao premijeru i predsjedniku HDZ-a. Plenković je u takvu godinu, inače godinu bez bilo kakvih izbora, ušao sa stranačkim rejtingom od postojanih tridesetak posto, s tankom ali stabilnom većinom u parlamentu, s ponešto opalom osobnom popularnošću, generalno nejakom opozicijom i opipljivom nervozom zbog toga što je Most, premda tvrdnjama čelnika te stranke, uspio prikupiti potpise za raspisivanje referenduma o upravljanju Covid-krizom, zbog toga što je javnost – blago rečeno – nezadovoljna potpunim debaklom kad je riječ o obnovi potresima razorene Banije i devastiranih dijelova Zagreba te zbog toga što ne zna kakve sve udarce, nakon slučaja bivše ministrice Gabrijele Žalac, može očekivati u vezi s istragama Ureda europskog javnog tužitelja o hrvatskoj potrošnji novca koji je pristigao iz fondova Europske unije, a vodi se veliki broj takvih istraga. Izvjesno je da će se i ove godine nastaviti Plenkovićev sukob s predsjednikom Milanovićem, a premijer je dosad u tom sukobu pretrpio veću štetu.
Obnova Banije i Zagreba
Tokom godine dana od banijskog zemljotresa, država nije uspjela sagraditi ni jednu jedinu novu kuću na području Petrinje, Siska i Gline. Ta rečenica izgovorena je i napisana nebrojeno puta proteklih dana i tjedana, ali valja je ponavljati do iznemoglosti jer to je najvažnije što treba znati o aktualnoj Vladi i njezinom prvom čovjeku. Više hiljada ljudi, dakle, još jednu zimu provest će u kontejnerima i za to naprosto ne može biti opravdanja, pa su i najviši dužnosnici Vlade, izuzev bandoglavog ministra graditeljstva Darka Horvata, odustali od iznošenja izgovora za očiglednu katastrofu i okrenuli se skrušenom navještavanju bolje budućnosti.
Što se tiče Zagreba, gdje je od potresa prošlo više od dvadeset mjeseci, situacija je nešto manje dramatična, jer mali broj građana živi u kontejnerima i u hostelu Arena, ali stvari s izgradnjom nepopravljivo oštećenih zgrada i kuća stoje jednako loše kao i na Baniji. Neizvjesno je, također, koliko će se novca uspjeti povući iz fonda europske pomoći za obnovu državnih i javnih zgrada, kulturnih i sakralnih objekata: zasad se isplaćeni novac mjeri u jednocifrenim postocima, a rokovi neumoljivo cure i pitanje je mogu li biti produženi onoliko koliko će Hrvatskoj trebati. Izvjesno je, pak, to da je okončano premijerovo jednogodišnje natezanje s Damirom Vanđelićem, donedavnim ravnateljem Fonda za obnovu, kojeg je Plenković prekrižio kad je odbio njegovu ponudu da bude HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba. Kako god, ova godina bit će ključna kad je riječ o pokretanju obnove: ako se ne dogodi uistinu veliki iskorak, Plenkovićeva politička karijera ostat će trajno obilježena, i utoliko limitirana, nevjerojatnom neodgovornošću prema ljudima koji su izgubili domove u potresima.
Cijepljenje protiv Covida-19
U Hrvatskoj je dosad od Covida-19, prema službenim podacima, umrlo blizu trinaest tisuća ljudi, što ovu zemlju svrstava u društvo desetak najgorih u tom aspektu pandemije. U Hrvatskoj je dosad cijepljeno oko 53 posto ukupnog stanovništva: to je jedan od najlošijih rezultata u Europskoj uniji i općenito među onim državama svijeta koje nisu imale problema s nabavom vakcine. Trećom – booster – dozom cijepljeno je oko 600 tisuća ljudi ili petnaestak posto stanovništva, a s obzirom na to da razvijene zapadne države idu u smjeru cijepljenja trećom dozom već četiri mjeseca poslije druge, pa u skladu s time skraćuju valjanost Covid-potvrda izdanih nakon druge doze, jasno je da se Hrvatska ne može nadati ničemu dobrom u idućih nekoliko mjeseci, naravno, ako koronavirus nekim čudom ne iščezne. Ono što zapanjuje jest to da u medijima i općenito u javnosti nema nikakve kampanje kojom bi se pokušalo potaknuti ljude da što prije odu po dodatnu dozu cjepiva – jer je, između ostalog, vrlo važno kad se prima booster – osim što političari pozivaju da se to učini.
Premda vlast svaljuje odgovornost na opasni virus i njegove mutacije, na neodgovorne i neposlušne građane, na društvene mreže i političke protivnike, odluke je čitavo vrijeme Covid-krize donosio, i još uvijek ih donosi, premijer Plenković posredstvom HDZ-ovog Stožera civilne zaštite na čelu s ministrom policije Davorom Božinovićem. Vlada je, štoviše, poduzela sve da upravljanje krizom stavi pod isključivu kontrolu HDZ-a i lojalnih koalicijskih partnera, odnosno da u što većoj mjeri isključi Sabor i opoziciju iz donošenja mjera koje zadiru u temeljna ljudska prava i slobode. Smisao te vladajuće autarkičnosti jest u tome da se odluke mogu prilagođavati HDZ-ovim političkim potrebama i interesima, što se i činilo, a koliko je HDZ-u važno da sačuva takvu situaciju svjedoče i premijerove izjave – utemeljene, doduše, na stavovima uvjerljive većine sudaca Ustavnog suda – da se ništa u modelu upravljanja neće promijeniti čak ni u slučaju da se epidemija referendumski uvrsti u članak 17. Ustava, članak u kojem se navodi kad je potrebna dvotrećinska parlamentarna većina za limitiranje ili suspenziju ljudskih prava i sloboda zagarantiranih Ustavom.
Ulazak u Schengen i eurozonu
Dovršetak europskog integriranja Hrvatske – pristupanje zoni u kojoj je euro službena valuta i ulazak u šengenski prostor bez unutrašnjih graničnih kontrola – ključni je strateški cilj drugog Plenkovićevog premijerskog mandata. To je prioritet iznad svih prioriteta, što je donekle ograničilo manevarski prostor hrvatske vanjske politike, i godina koja je upravo počela teći u tom će pogledu donijeti rasplet. Što se tiče uvođenja eura, sva je prilika da će se iduće godine u ovo vrijeme u Hrvatskoj plaćati tom valutom jer nema ozbiljnijeg otpora među članicama eurozone i jer je Hrvatska uglavnom ispunila kriterije. Schengen je nešto kompleksnija tema u kojoj postoji politička skepsa prema Hrvatskoj, i još više prema Bugarskoj i Rumunjskoj, u malom broju sjevernih članica Europske unije.
Plenković se uzda u podršku Francuske, koja idućih šest mjeseci predsjeda Unijom, a kupovina eskadrile rabljenih borbenih aviona Rafale jednim je dijelom nesumnjivo bila u funkciji pridobivanja francuske naklonosti u procesu priključenja šengenskom režimu, odnosno u funkciji ostvarenja Plenkovićeve ambicije da se upiše u hrvatsku političku povijest kao onaj koji je – uz "spajanje" Hrvatske Pelješkim mostom – završio dugotrajni proces punog uključenja Hrvatske u EU. A osim novca, Hrvatska je u realizaciji te ambicije u prošle tri-četiri godine uvelike potrošila i obraz: organizirani policijski teror nad izbjeglicama i ilegalnim migrantima na hrvatsko-bosanskohercegovačkoj granici trebao je funkcionirati kao vrhunski dokaz hrvatske spremnosti i odlučnosti na čuvanje šengenske granice prema zapadnom Balkanu.
Državno odvjetništvo i visoka korupcija
Dovršetak europskog integriranja Hrvatske – pristupanje zoni u kojoj je euro službena valuta i ulazak u šengenski prostor bez unutrašnjih graničnih kontrola – ključni je strateški cilj drugog Plenkovićevog mandata
Glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj-Šipek i ravnateljica Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala Vanja Marušić rasprodale su na slučaju Gabrijele Žalac i ono malo autoriteta kojim je raspolagala institucija kojom upravljaju. Zahvaljujući hrvatskoj ispostavi Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO), nove institucije nadležne za istraživanje i procesuiranje kriminala u korištenju novca iz EU-fondova, doznalo se da su USKOK i DORH praktično bili odustali od istrage protiv Gabrijele Žalac, bivše ministrice regionalnog razvoja i fondova EU te članice Predsjedništva HDZ-a, da bi potom EPPO u samo tri-četiri mjeseca doveo istragu o višestrukom preplaćivanju jednog neupotrijebljenog softverskog rješenja do faze određivanja istražnog zatvora za gospođu Žalac i trojicu suosumnjičenih. Za tekuću godinu bitno je to što EPPO istražuje još desetke prijava u kojima su mogući optuženici bivši ili sadašnji državni dužnosnici iz redova HDZ-a. Unatoč tome, Plenković je odlučio ostaviti Zlatu Hrvoj-Šipek na položaju glavne državne odvjetnice, jer su mu stranački i lični interesi važniji od snage i ugleda ključnih državnih institucija, važniji od povjerenja građana u te institucije. Premijer je, uostalom, ovih dana proglasio nesposobnim cijeli represivni aparat zbog toga što rezultati istrage o oružanom napadu Danijela Bezuka na Banske dvore nisu bili u skladu s njegovim političkim očekivanjima.
Posebnu blamažu predstavlja činjenica da Državnom odvjetništvu više od četiri godine nisu bile dovoljne da sastavi optužnicu protiv Ivice Todorića, bivšeg vlasnika Agrokora, koja bi bila prihvaćena na sudu. Čini se da se u tome neće uspjeti ni tokom ove godine. Centralni problem pokušaja da se podigne optužnica poznat je odavno: financijsko vještačenje, koje je srž optužbe i koje je skupo plaćeno, povjereno je tvrtki koja je uhvaćena u teškom sukobu interesu. Optužnica s takvom formalnom manjkavošću neće proći na sudu, ali nema informacija što Državno odvjetništvo poduzima da riješi taj problem, niti itko snosi odgovornost za tako kardinalnu pogrešku, pri čemu je teško vjerovati da je takva pogreška bila sasvim slučajna.
Gospodarski oporavak, inflacija, zdravstvo
Relevantne adrese predviđaju da će hrvatski BDP ove godine porasti za pet do šest posto, što je solidan rast, ali upitno je u kojoj će se mjeri to povećanje preliti u bolji životni standard širih slojeva stanovništva. Proljeće, naime, donosi poskupljenje cijena plina i struje, što će lančano poskupjeti i štošta drugo, uključujući i komunalne usluge. Sigurno je, također, da će se izgledni ulazak Hrvatske u Schengen i u eurozonu pozitivno odraziti na ekonomsku stabilnost zemlje, no lako bi se moglo dogoditi da se svi ti pozitivni efekti – barem iz perspektive najvećeg broja građana – izgube u neočekivano visokoj inflaciji. Isto je i s planom oporavka od posljedica Covida-19, planom koji se bazira na novcu koji bi trebao doći iz budžeta Europske unije: obični građani, čak i posredno, vidjet će realno malo vajde od projekata koji bi trebali biti financirani tim europskim novcem.
S druge strane, ne vide se strukturne promjene u nacionalnoj ekonomiji i ne vidi se ni smjer reformskih zahvata, ponajprije zahvata u zdravstvenom sistemu koji iz godine u godinu guta milijarde kuna kroz dugove koji se uporno iznova gomilaju. Ne bi bilo iznenađenje da i ova godina u tom pogledu prođe u najavama, razmatranjima i političkom taktiziranju.
