Morala sam osloboditi kontejner do kraja avgusta. Tako je bilo rečeno. Meni su rekli da nemam pravo ni na hotelsku sobu u Topuskom niti na subvenciju u privatnom smještaju. Razlog: prije potresa nisam bila u stanu u državnom vlasništvu nego podstanarka kao bivša nositeljica stanarskog prava sa rješenjem o stambenom zbrinjavanju. No stan mi nikad nije dodijeljen. Sad nemam nikakva prava. Morala sam sama na brzinu naći privatni smještaj koji sama plaćam. Mirovina mi je 400 eura a stan plaćam 280 eura plus režije. Za Glinu to je preskupo. Teško se ovdje nađe stan za najam jer je puno radnika, svatko koristi situaciju. Nemam pravo ni da se žalim jer još nisam dobila nikakvo rješenje. Ne znam, hoće li biti pozitivno ili negativno, ali rečeno mi je već da nemam pravo. Ljudima koji su zaštićeni najmoprimci, država sad plaća 300 eura vlasniku nekretnine za njihov smještaj i stradalnicima još 100 eura za režije. Ja nisam njihova, ja nigdje ne pripadam - priča za Novosti jedna od stradalnica potresa Dragica Bajs (77).
Ona je bivša stanovnica kontejnerskog naselja u Glini i bivša nositeljica stanarskog prava koja je u okviru još jednog, do kraja nerealiziranog socijalnog projekta u Hrvatskoj, Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja (RHP) dobila rješenje za stan. No stan na kraju nije bio otkupljen dok je program RHP-a zatvoren, a neiskorišteni međunarodni novci vraćeni.
Najveći dio novaca namijenjenih za banijski potres preko Ministarstva kulture otišao je Crkvi jer jedino je ona bez raspisivanja javnih natječaja, bila u stanju na brzinu povući ta financijska sredstva, kaže Radimir Čačić
Dragičina je priča samo jedna u mozaiku tragičnih ljudskih sudbina u kontejnerskim naseljima. Nakon raspuštanja kontejnerskih naselja, žrtve su razmještene po hotelskim sobama u Topuskom, pojedinim domovima ili privatnim smještajima uz subvenciju za stradalnike koje je potres dočekao kao zaštićene najmoprimce. Svima je jedno zajedničko: privremeni smještaj iz kontejnera zamijenjen je ponovnim privremenim smještajem bez obećanja o trajnoj adresi dok izgrađene višestambene zgrade još uvijek stoje neuseljene. U vrijeme stambene nesigurnosti uslijed nekontroliranog skoka cijene najma stanova, traumatično i neizvjesno je to za stradalnike potresa jer su skoro tri godine izgubljene na promjene zakona i ministara.
Saborska zastupnica i bivša ministrica graditeljstva koja je vodila obnovu poplavljene Gunje Anka Mrak Taritaš, ističe da je novi ministar graditeljstva Branko Bačić "lukav i mudar čovjek, svjestan da taj problem trajno riješiti ne može i da je odlučio situacije ljudi u kontejnerskim naseljima riješiti - ponovo privremeno".
- Znalo se da nema šanse da se to riješi. Iz jednostavnog razloga što je vrijeme izgubljeno. Bačić je obećao da će zatvoriti kontejnerska naselja a ne da će te ljude useliti u svoje kuće. I to je napravio. Ali problem nije riješio. Dio problema se rješava na način da se grade višestambene kuće iako su po tom pitanju upitni imovinsko-pravni odnosi, ali dobro, ljudi će dobiti stanove. Postoji dio ljudi za koje je pitanje da li im može uopće osigurati bilo kakav smještaj s obzirom na imovinsko stanje prije potresa. Niz je upitnika s kojima se Vlada nije adekvatno suočila niti se sad suočava. Naravno, Vlada će Bačićeve poteze prikazati kao uspjeh, a u stvari je to odgađanje problema za neko drugo vrijeme i za nekog drugog – tvrdi Mrak Taritaš navodeći da je stradalnicima koji su bili u kontejnerskim naseljima, sad možda čak teže.
- Nakon potresa bili su u žiži. U kontejnerskom naselju imali su osjećaj da je to zajednički problem koji se zajednički rješava, ali sada su svjesni da to ostaje samo njihov problem. Stradalnici očekuju i zaslužuju rješenje, trajni smještaj. Kad su bili u kontejnerima još ih netko obilazio, pa pitao, je li vam je vruće... tko će ih obilaziti po hotelskim sobama u Topuskom i tražiti po privremenim smještajima? Kad su postojala kontejnerska naselja, došli bi novinari i barem konstatirali da ništa nije napravljeno. Sada kontejnerskih naselja više nema – govori Mrak Taritaš.
Bivši ministar obnove nakon Domovinskog rata Radimir Čačić ističe da je Plenkovićeva vlada odigrala jako dobar marketinški posao, uklanjajući kontejnerska naselja, čime priprema teren za izbornu godinu.
- Raspuštanje kontejnerskih naselja je marketinško, a ne objektivno rješenje. Vrlo pametno odigran je houdini efekt. Pažnja cijele javnosti bila je preusmjerena na nešto što je trebalo biti najlakše rješivo. Rješavanje kontejnerskih naselja proglašeno je ciljem, što uopće na taj način nije trebalo ni biti. Za nesretne stradalnike uopće nisu trebali praviti kontejnerska naselja. Mogli su odmah na početku biti smješteni u hotelske sobe pa ljudi ne bi prolazili agoniju kontejnerskog života tri ljeta i tri zime. Umjesto da počnu živjeti, stradalnici potresa nastavljaju biti mrcvareni zahvaljujući nesposobnosti sustava. Dosad su u kontejnerskim naseljima bili izgubljeni kao grupa, sad su trajno izgubljeni kao jedinke – upozorava Čačić. Napominje da sadržajno "na najbolnijim, najvažnijim, socijalno najosjetljivijim točkama obnove nije učinjeno ništa".
- Javnosti nisu poznate situacije i priče stradalnika koji nisu htjeli u kontejnerska naselja sa svojih obiteljskih imanja da ne bi postali socijalni slučajevi, a sad su suočeni sa kompliciranim traženjem projekata za svoje kuće. Za tri godine cijela država je uspjela sagraditi 30 obiteljskih kućica prosječne veličine 70 kvadrata. Istina, uspjeli smo na kraju potrošiti sve novce iz Europskog fonda solidarnosti tako da ne može biti prigovora da nismo uspjeli. Međutim, da li znamo za jedan vrlo bitan detalj - na što je potrošen taj europski novac? Najveći dio novaca namijenjenih za banijski potres preko Ministarstva kulture otišao je Crkvi jer jedino je ona bez raspisivanja javnih natječaja, bila u stanju na brzinu povući ta financijska sredstva. To dokazuju rebalansi proračuna. Naravno, tu je argument: "bolje da smo na nešto potrošili novac nego da smo morali vraćati". A što se tiče stradalnika potresa, jada i bijede ljudi, to ćemo plaćati iz budžeta - zaključuje Čačić.
Koliko je država u ove tri godine bila inertna na banijskom području, toliko su, posebno u prvim mjesecima, bile angažirane civilne organizacije. Jedna od vodećih u pomoći saniranja šteta banijskog potresa i same obnove obiteljskih kuća je Zaklada Solidarna čija glavna tajnica Karla Pudar navodi da su stradalnici potresa izgubili bilo koji oblik povjerenja u državu i mogućnost bilo kakve promjene.
- Stradalnici već tri godine svjedoče kako su zaboravljeni od strane institucija. Nažalost, umjesto u trajni smještaj, u svoje nove domove, stradalnici potresa treću jesen dočekuju ponovo u privremenom smještaju. Teški period agonije u nehumanim uvjetima, ljudi su preživjeli nadajući se da će iz tih limenki ući u svoje nove domove. Koliko privremenih domova čovjek unutar te tri godine treba proći i podnijeti da bi došao do civiliziranog krova nad glavom? U kontejnerskom naselju su bili kompaktna cjelina, sada su rasuti po raznim mjestima, što će otežavati i nama iz civilnog sektora u realizaciji programa psihosocijalne i pravne pomoći koja stradalnicima potresa neophodna u njihovom strahu da će ostati zaboravljeni i izgubljeni – kaže Karla Pudar.
