Država je upravo načela jedno od uporišta drugog stupa obaveznog mirovinskog osiguranja o čijoj bizarnoj pogubnosti ovdje trubimo niz godina. Bizarnoj, jer je posrijedi stalna, već dvodecenijska pljačka javnog novca u rekordnim količinama, kao što smo pojašnjavali u detalje, a koju provode najveće banke u Hrvatskoj, i država sama. Nerado koristimo tako bombastične izraze, jer pljačke ionako ima previše, pa inflacija može pojesti vrijednost te riječi. Uz napomenu: upamtimo pojam inflacije, trebat će nam u nastavku članka radi boljeg razumijevanja. Ali teško je drukčije, doli pljačkom, nazvati transakciju pri kojoj se država odriče šest milijardi kuna mirovinskih doprinosa godišnje – četvrtine naših odvajanja – da bi ih banke oplodile kao radničku štednju za penziju, iako nema realnih šansi da uspiju na duži rok. I onda manjak za isplatu aktualnih mirovina država kompenzira posudbom kod istih banaka, s tim da se dobro zna tko biva na gubitku u takvim ogledima, a tko na dobitku. Uglavnom, rekosmo, država je sad malo zategnula uzde koje joj pripadaju, mada u pravilu slobodno landaraju na sve strane. Hanfa je naime bankovnim mirovinskim fondovima zadala obavezu korištenja odobrenih referentnih vrijednosti za usporedbu kvalitete ulaganja u dionice na tržištu. To može biti dobar uvod u nadzor izuzetno sumnjivog fondovskog poslovanja, ali i novi trik stjecanjem pokrića za upravljanje enormnom sumom koja odnedavno prelazi 113 milijardi kuna. Ako se drugi stup, netransparentan kakav jest, ne počne bitno žešće kontrolirati – i demokratizirati iz smjera štediša – ovaj potez državne agencije za nadzor financijskih usluga ispast će puki alibi.

A neće se dogoditi ništa tako povoljno, možda i zbog činjenice da bi se uto razotkrile sve mane projekta iz vizure radnika-osiguranika, tj. njegova opća štetnost, izuzev po banke. O kozmetičkim mjerama Hanfe zato ne bismo posebno ni pisali, da nije rukoveti popratnih vijesti koje lijepo ocrtavaju novosti oko kapitalizirane mirovinske štednje, navodno fino oplođene na tržištu dionica i obveznica. Sve se pritom naslanja na ljetošnje uzastopne bankovne inicijative da se mirovinskim fondovima dopusti ulaz k velikim državnim poduzećima, odnosno njihova privatizacija, jer su im portfelji zagušeni državnim obveznicama s kamatom u padu. Izvršna vlast zasad ih upućuje na ulaganja u startupove, poduzetničke projekte u začetku, no koji su već po definiciji rizičniji od ma čega drugog.

S druge strane, objema stranama jasno je da valja održavati iluziju o svrhovitosti drugog stupa, prije negoli većina naroda uvidi da on znači doslovno parazitizam na mirovinskom osiguranju, umjesto propagiranog spasa ukupnog sustava. ‘Ove godine mirovinski fondovi očekuju jako dobre prinose, dok za iduću i u idućem razdoblju misle da će prinosi biti niži, ponekad i negativni, ali da to ne treba gledati s panikom, jer se radi s dugoročnim ulaganjima’, preneseno je iz bankovnih krugova prošlog tjedna u dnevnom tisku. Poznato je međutim da, kad bankari – iz, naoko, čista mira – upozoravaju na moguće bespotrebno paničarenje, razloga za paniku ima napretek.

‘Ozbiljni poremećaji na tržištu stvorili bi u mirovinskim fondovima u Europskoj uniji manjak od gotovo 270 milijardi eura, što bi značilo smanjenje mirovina i dodatne uplate’, prenijela je Hina iz posljednjeg istraživanja europskog osiguravateljskog regulatora Eiopa prije nekoliko dana. A istraživanje se i bavilo efektom na mirovinsku štednju onoga što se već neko vrijeme očekuje – nove ekonomske krize širih razmjera. No izvana se o pitanju imovine i prinosa fondova govori na jedan način, dok u Hrvatskoj slušamo druge pripovijesti. U fondovima ni nema 113 milijardi u naturi, nego u potraživanjima, jer je novac uložen u dionice i obveznice. Ali s padom njihove vrijednosti – kao što se i dogodilo s obveznicama – nanovo se izračunava ukupno manja vrijednost dotičnog dijela fondovskog portfelja. Osim toga, to nije zaista ‘naša’ štednja kao što tvrde, s obzirom na fakat da nikad nećemo dobiti ušteđenu svotu odjednom ni slobodno raspolagati njome, nego je riječ o javnom novcu predanom bankama koji će im poslužiti da bi ucjenjivale državu.

Što se tiče opravdavanja najavljenog minusa dugoročnošću štednje, u pitanju je daljnja gruba manipulacija neznanjem o financijskim mehanizmima. Prešućeno je – da ne bismo gledali s panikom – kako svaki novi minus urušava vrijednost imovine i ujedno čini polazište za buduće izračune prinosa. Štoviše, kao što smo više puta isticali, bankama se ne isplati pretjerano kvalitetno poslovanje sa zaprimljenim novcem, jer tako sebi podižu letvicu za naredne tzv. garantirane minimalne prinose. Osnovana je sumnja da dosadašnji realni prinos nije pokrio već ni samu inflaciju, dok bi to pokriće moralo biti obavezno u elementarnom konceptu vremenske vrijednosti novca, a s njime ovdje imamo posla u prvom redu. Imali bismo i da se radi o nekoliko godina procesa u koji ulazi štediša, kamoli kad je na stvari više desetljeća radnog vijeka prosječnog osiguranika.

Vremenska vrijednost novca uzima u obzir činjenicu da isti iznos kuna ili eura ne vrijedi jednako danas, kao što će vrijediti u nekom budućem trenutku. Inflacija predstavlja onu razliku između nominalne i realne kamatne stupe na koju igramo kad ulazimo s novcem u područje njegove temporalnosti, ali o njoj se u kontekstu drugog stupa jednostavno – ne govori. Zadnji kojeg pamtimo da je rekao nešto suvislo na tu temu bio je Radimir Čačić, prilikom samog uvođenja modela obaveznog kapitaliziranog mirovinskog osiguranja. Bilo bi nužno barem to – rekao je taj okorjeli liberal – da garantirani prinos fonda pokrije samu realnu inflaciju, inače drugi stup nema smisla.

Ili baš ima, ali za banke – otud forsiranje slike imovine kao vrijednosti u stabilnom stanju, premda je suština kocke na tržištu upravo ta da se ukupna svota stalno mijenja. Zbog toga npr. Eiopa sugerira da je fondovima neophodna diverzifikacija portfelja prema tipu ulaganja, pa i geografskom području. Znaju to dobro i naši bankari te fond-menadžeri, ali njihova se rješenja iscrpljuju na upornom pritiskanju države da im prepusti svoja unosna poduzeća, infrastrukturne sustave i monopole. Ipak, ne bi bilo najpametnije da im prepustimo udjele u HEP-u, Janafu, ACI-ju i drugim subjektima za koje su ljubazno predložili da ih preuzmu u ime svih nas osiguranika. Vidjeli smo što se dogodilo proteklih godina, kad su fondovi iskoračili malo odvažnije na tržište korporativnih dionica, valjda zato što im je posao s obveznicama postao monoton.

Osim gubitaka koje su zabilježili čim su ta poduzeća – Ingra, Nexe, Magma, Agrokor itd. – dospjela u krizu, pokazalo se da banke vezane uz fondove manipuliraju kreditima i nadzorničkim utjecajima na ovisna poduzeća i sektore u cjelini, što znači da su se upustile u bavljenje ekonomskom politikom iznad mjere koju se ovdje i ranije uzimalo zdravo za gotovo. Banke su zatvorile krug, uvelike zavladale burzama, na to usmjerivši naš zajednički novac, i konačno situaciju okrenuvši uvjerljivo na štetu kolektivnog subjekta na koji se pozivamo. I dok ostale postsocijalističke zemlje gase ili neutraliziraju svoj drugi stup, mi čak raspravljamo o mogućem njegovu jačanju.

To hoće reći da fondovski menadžeri ne prestaju sa zagovorom da se ona četvrtina izdvajanja mirovinskih doprinosa poveća. Točnije, da pristanemo na još širu rupu u budžetu iz kojeg se napaja prvi stup međugeneracijske solidarnosti. Mirovinski sustav i javni proračun su opterećeni još i grandioznom masom braniteljskih i drugih povlaštenih mirovina, a takvo što u cjelini – snop raznorodnih financijskih uzurpacija – nećemo raspetljati bez društvenih i političkih proboja o kojima zasad ova zemlja ne može ni sanjati. Umjesto daljnjih sugestija u tom smjeru, završit ćemo još jednom viješću, ovaj put iz Francuske u kojoj predsjednik Emmanuel Macron upravo nastoji nametnuti duži radni vijek i manje mirovinske povlastice. Ali ne polazi mu glatko za rukom te je država danima paralizirana radničkim obustavama proizvodnje s neizvjesnom perspektivom.