Ubrzano se topi imovina fondova tzv. drugog stupa u koje radnici u Hrvatskoj od svojih plaća već preko dva desetljeća izdvajaju obaveznu četvrtinu davanja za mirovinsko osiguranje. Ta je objava proteklih tjedana izazvala paniku ravnu onoj koju bilježimo na vijesti o globalnom zatopljivanju. Odnosno, baš nikakvu, nego više apatiju, iako je prilično očito da jurimo u pakao s nogom na gasu, kako što je to neki dan opisao predsjednik UN-a António Guterres.
Fondovi kapitaliziranog osiguranja, uvedeni 2001. godine po konsenzusu HDZ-a i SDP-a te njihovih izvođača radova Borislava Škegre i Davorka Vidovića, s krajem su prošle godine u posjedu držali preko 133 milijarde kuna. No dosad je ta imovina spala na gotovo 129 milijardi. Razlog je činjenica da oni ne zadržavaju novac koji preuzmu. Tim kupuju državne i druge obveznice te korporacijske dionice. Takvi papiri danas na burzi vrijede određeni iznos, ali već sutra im se vrijednost mijenja s obzirom na tržišna kretanja.
Prilike na tržištu na duži rok nije moguće predvidjeti, pa govorimo o boljim ili gorim okladama. U svakom slučaju, riječ je o kockanju ogromnim dijelom mirovinske ušteđevine kompletne radne populacije. I to ekskluzivno u RH i još par europskih postsocijalističkih zemalja, dok su ostale odbacile taj model s kojim budući penzioneri i javne financije trpe katastrofalnu štetu. Jer, država se mora zaduživati da bi isplaćivala aktualne mirovine, uslijed budžetske rupe nastale izdvajanjem one četvrtine davanja iz prvog u drugi stup.
U toj kocki na dobitku su samo faktični upravljači fondovima, najveće banke. Njihove naknade za upravljanje ne ovise o poslovanju. I ne samo to, nego smo krajem prošlog mjeseca mogli vidjeti kako se ponašaju oko plasmana investicija, kad su postojeća četiri fonda trebala udruženo otkupiti 42,5 posto vlasništva nad Fortenova grupom od ruskog Sberbanka. Jedan je naprasno odustao kad mu je njegova banka naložila da se povuče, vidjevši da joj tako odgovara naspram drugih poslova, a ostali nemaju dovoljno novca da ulože bez njega. U međuvremenu se između Fortenove i Sberbanka ubacio jedan, reklo bi se, kontroverzni arapski šeik, kako bi se pokazalo koliko je mizeran utjecaj države na ovdašnju ekonomiju. Jasno, nereguliranom je tržištu stihija naprosto organski svojstvena. Nema stoga mjesta čuđenju kad fondovi kapitalizirane mirovinske štednje iznenada krahiraju, ako se uopće takvom čudovištu od početka stoljeća povjerava buduća egzistencijalna sigurnost ukupnog naroda.
Fondovi bilježe minus već treću godinu, a sad i najveći, između četiri i osam posto, ali treba napomenuti da ni ranije definitivno nisu ostvarivali zavidan prihod. Točnije, na duge je staze nemoguće u boljim godinama nadoknaditi padove koji neminovno dolaze s vremena na vrijeme, u skladu s cikličkom prirodom kapitalističke ekonomije. Ako taj ishod i nije odmah vidljiv po stanju fondova, ispostavlja se u efektu što ga oni postižu s produbljivanjem javnoproračunskog deficita.
Izuzetak u nedostatku reakcije na sve to jest možda jedino apel Marka Rakara iz Udruge članova mirovinskih fondova, ustvari zagovaračke organizacije koju s krajnje protržišnih pozicija vode Ankica Mamić i Andrej Grubišić. Rakar je nakon incidenta s Fortenovom upozorio javnost na nedovoljnu transparentnost poslovanja fondova koji se nerijetko utječu partikularnim bankovnim interesima. I to je sasvim točno, osim što temeljni uvjet za napredak ta udruga vidi u još većem izdvajanju za drugi stup, umjesto da bude nacionaliziran i ugašen.
