Vjerojatno ste već uočili te reklame: Goran Milić i mirovinski sustav, a naročito drugi stup. Nisu slučajno plasirane baš sad, u doba zastrašujućih tržišnih gubitaka imovine fondova u koje se stječe četvrtina radničkih doprinosa za mirovinu. No umirovljeni kolega na honorarnom angažmanu nam tu odmah stavlja pod nos Krležu i Khevenhillera, nigdar ni tak bilo, itakodalje, s tim da, kaže on – mi želimo znati kak nam bu. Zatim servira red matematičke objektivnosti Tonija Miluna, red državno-regulatorske Ante Žigmana. Pa malo ljetnih eksterijera Dubrovnika, Cavtata i Korčule, a malo pak zagrebačke špice. Drugi stup kroz Milićevu opuštenu prezentaciju lagano zadobiva nekakvo prihvatljivo ljudsko lice, što košta da košta.
A cijena se te priče mjeri u najmanju ruku milijardama kuna. Četiri takva reklamna spota, trajanja po 11 do 17 minuta, snimljena su ovog ljeta po narudžbi fondova koji su se tad nalazili u jeku epohalne gubitaške sezone iz kakve se još nisu izvukli. Vratit ćemo se još tim fantastičnim marketinškim uprizorenjima, ali prije toga valja nam podijeliti saznanje do kojeg smo došli pregledavajući fondovske spise, uz dragocjenu pomoć prijateljskih financijaša. Gubitak od sad već zacijelo preko pet milijardi kuna, koliko su fondovi proćerdali, ipak je realiziran uslijed nemara, ignorancije, ili čak namjerno.
Nije dakle posrijedi bio neizbježni tržišni ciklus, krizna oluja svih oluja, inflacija plus ovo ili ono, kao što se inače tumači. Odnosno jest, ali tako da se financijski odron mogao spriječiti, što se tiče mirovinskih fondova, jer je očekivan, i to je upravo šokantan nalaz. Tamo, u tim fondovima iza kojih stoje najveće ovdašnje banke i osiguravajuće kuće, nalazilo se naših otprilike 130 milijardi kuna, prikupljenih u 21 godinu otkako je u RH utemeljen drugi stup obaveznog, kapitaliziranog mirovinskog osiguranja. No imovina se fondova sukcesivno, kako novac stalno pritječe preko državnog proračuna, prevodi u vrednosne papire, najviše u domaće državne obveznice. Njihova vrijednost varira prema stanju na tržištu, a sad se urušila.
Ostaje pitanje zašto na propuštenu obavezu fondova da nam spase nekoliko milijardi kuna dosad, i odsad možda još više, uopće nije reagirala Hanfa koja bi fondovske uprave morala kontrolirati, analizirati, korigirati
Nije se to dogodilo obnoć, međutim, nego je barem mjesecima najavljivano i predviđano s bolnom sigurnošću, zbog čega je i trgovina obveznicama već prošle zime drastično opala. Glavni subjekti u globalnim monetarno-političkim vodama najavili su bili dizanje kamatnih stopa, prvenstveno American Federal Reserve i Bank of England, dok se Europska središnja banka neko vrijeme kolebala. Svejedno, promjena monetarne politike zbog inflacije i stagnacije, ustvari stagflacije, bila je više nego izvjesna, a o njoj se govorilo svakodnevno i bezrezervno.
To sveukupno ne znači ništa doli činjenice da su naša četiri vrla fonda bila itekako upoznata s onim što se sprema, te da su imali vremena zaštititi imovinu kojoj prijeti siguran pad. No pitanje je, dabome, jesu li imali i tržišnog načina da to poduzmu, s obzirom na to da posluju na tržištu, ondje gdje su ih hrvatski političari pod pritiskom Svjetske banke uputili da se kockaju našim mirovinskim doprinosom, i tobože ga oplođuju. Ako dobro čitamo fondovske dokumente, obrambeni instrumentarij su apsolutno imali, uz još nešto: obavezu da ga i upotrebe.
Nije riječ o nekoj povjerljivoj dokumentaciji, da bi sve bilo bizarnije, nego o informativnim prospektima u kojim su fondovi dužni tehnički opisati svoje poslovanje, pravni okvir, cilj, dužnost. Skratit ćemo i pojednostavniti ovo prepričavanje, a prospekte možete i sami provjeriti na web-stranicama fondova. Uglavnom, puno je prostora odvojeno na značaj i vrste rizika, uz prognoze, pa npr. Raiffeisenov fond kaže da je kamatni rizik, a to je onaj koji je zaprijetio imovini u obveznicama, za ovu godinu "povećan". Erste još zornije pokazuje da je lani bio "vrlo nizak", dok je za ovu godinu nazvan "umjeren", ali i to predstavlja bjelodan skok, što iziskuje konkretnu reakciju. No zasad upamtimo da su nedvosmisleno znali što ih očekuje.
Zakon o obveznim mirovinskim fondovima odvaja sasvim pristojnu pažnju na poglavlje Sustav upravljanja rizicima. Nama bi ovdje prenošenje tih smjernica uzelo previše prostora, i reći ćemo tek da su fondovi definitivno morali najavljeni rizik dočekati gotovim izračunima efekata, projekcijama i, što je najvažnije, akcijskim postupcima i mjerama upravljanja. O tome u prospektu kao što je npr. Ersteov možemo naći još direktnije uputstvo, pod naslovom Rizik promjene kamatnih stopa. "Društvo također može koristiti i financijske izvedenice", pazimo sad ovo, "vezane na određene kamatne stope u svrhu zaštite portfelja Fonda od rizika promjene kamatnih stopa." Opa, znači: čuvarima naših mirovina dopušteno je i oružje za masovno uništenje.
Spram tako potentne propagande, spasiti nas može isključivo nekakva zasad nepostojeća sindikalno-partijsko-znanstveno-aktivistička snaga, okupljena namjenski. Ili to, ili ostajmo izvarani i operušani
Malo karikiramo, jasno, i to sasvim malo, ali jest fakat da se zloglasni financijski derivati iliti izvedenice, ovisno o kontekstu, mogu usmjeriti i na zaštitu nečega pozitivnog i općekorisnog, što bi valjda trebali biti i mirovinski fondovi. Objasnit ćemo tehniku takvog jednog instrumenta, futuresa ili budućnice, a negdje kažu budućnosnice, uslijed prevodilačkoga grozničavog sustizanja nadiruće financijaške terminologije. Dotični fjučersi, naime, jer pišemo ih često i tako, naprosto fonetski, rado su korišteno sredstvo burzovnih špekulanata.
Ta vrsta terminskih ugovora vezana je za određenu tržišnu robu, naftu ili žito ili nešto treće, recimo – obveznice. Špekulanti, koji igraju na rizik, u ovakvoj su se situaciji mogli kladiti na pad njihove cijene na tragu najave dizanja kamata, i bogme jesu, ali se fjučersi mogu rabiti i drukčije. Iz fondovskog kuta, gdje špekulacije zakonski ne dolaze u obzir, zbog načelno zadanoga suprotnog odnosa prema riziku, oni bi trebali predstavljati alat za obranu imovine koja se sastoji od rizikom pogođenih obveznica. Upravo se toga tiče onaj gornji citat o mogućnostima ostavljenim fondovima kad se radi o izvedenicama. Drugim riječima, bili su više nego pozvani da ih potraže i stave u funkciju zaštite porfelja.
Budući da ne postoje fjučersi na hrvatske državne obveznice, mogli su izlaz pronaći već kod njemačkih, čije je kretanje cijena vrlo slično našima. Trgovanjem tim papirima postigli bi ono što se naziva hedging, a u nas se prevodi kao ograđivanje, zaštita ili, nešto nezgrapnije, živičarenje. A ta zaštitna oklada u smjeru drukčijem od onog koji je uzet samim otkupom državnih obveznica, služi baš anuliranju gubitka kad cijena obveznica padne. Fjučersi u tom slučaju nadoknađuju razliku, jer se na njima pod takvim okolnostima evidentno – zarađuje.
Naravno, razloga za trgovanje fjučersima ne bi bilo onda kad na vidiku nema vjerojatne opasnosti. No kad je ona toliko predvidljiva, čak otvoreno najavljena promjenom monetarne politike na najvišim razinama, onda razlog postaje imperativ. Ostaje pitanje zašto na propuštenu obavezu fondova da nam spase nekoliko milijardi kuna dosad, i odsad možda još više, uopće nije reagirala Hanfa koja bi fondovske uprave morala kontrolirati, analizirati, korigirati. I dalje od toga, ona bi ih kod težih propusta morala sankcionirati, pa i smjenjivati.
O tome nam krležijanski nastrojeni Milić ne kazuje ništa, dočim kmet nezna zakaj tak baš mora biti, a šuti i Hanfin šef Ante Žigman, tj. aktivno prikriva tragove štetne pasivnosti. Više puta se pojavljuje u tim spotovima, spominjući "dnevni nadzor", koji da se provodi "pažljivo". Povrh svega krivotvori povijesnu faktografiju, tvrdeći da je predmetna mirovinska reforma Svjetske banke provedena "u cijeloj istočnoj Europi". Istina je poražavajuće drukčija: neke postsocijalističke zemlje su hazardni drugi stup odbacile unaprijed, uvidjevši da je poguban jednako za umirovljenike i javne financije, a gro drugih ga je ukinuo ili smanjio u međuvremenu. Hrvatska je u tome ostala krajnje usamljena, te s njim srlja u još veće zlo.
Goran Milić na propagandnom zadatku (Foto: YouTube)
Zaključujemo da bi na odgovornost morao biti pozvan i Žigman, ne tek fondovski menadžeri. On im povlađuje, a političkim vlastima na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem služi da posreduje u bizarnom pritisku zbog odluke jednog od fondova da ne uđe u kupnju Fortenove, ako je riječ o novijim momentima. I to u stanju firme na tržištu kakvo bi pogodovalo eventualno biranim privatnim akterima tipa Pavla Vujnovca, a gotovo nikako mirovinskoj imovini. Znači, iz Hanfe se vrši utjecaj na poslovanje fondova, ali onako kako se nipošto ne bi smjelo.
Goran Milić ne bi se složio s ovim, on bira inzistirati na tezi da je postojeći mirovinski sustav u RH zapravo "europska stečevina" koja se "proširila svijetom". Potom nalazi jednog Latinoamerikanca na radu kod nas, koji će objasniti sličnosti s modelima pokrenutim u njegovom zavičaju. Dužni smo upozoriti na falsifikat: drugi stup je američka neoliberalna podvala, premijerno implementirana u Čileu nakon fašističkog puča Augusta Pinocheta. Tamo gdje u ovom trenu, dok završavamo novi broj Novosti, boravi hrvatski predsjednik Zoran Milanović. I ne bi bilo zgoreg da tim povodom kaže ponešto, npr. uz grob ubijenog čileanskog predsjednika Salvadora Allendea koji je svoju zemlju i ostatak svijeta branio od te i sličnih pošasti.
No predsjednik RH bi tad morao napomenuti i da njegov SDP dijeli odgovornost s HDZ-om za bespogovorno preuzimanje drugog stupa, te inzistiranje na održavanju modela dandanas. Za sve posljedice, od produbljenog budžetskog deficita kroz odvajanje četvrtine doprinosa iz prvog stupa, i posljedničnog zaduženja koje se cinično naziva tranzicijski trošak, do ugroženih mirovina i zauzvrat podebljanih bankovnih profita. Svejedno, nemoguće je suštinski preuzeti odgovornost za nešto u čemu SDP još uvijek sudjeluje. Njegov ekonomski i socijalno-politički autoritet Davorko Vidović i dalje je svesrdni pobornik drugog stupa. On je to sve otkako ga je Svjetska banka prije malo više od dva desetljeća provodala Čileom i privoljela ga na nj.
Drugi stup, nažalost, nije ispunjavao proklamiranu svrhu, nego upravo obrnuto, već i prije krize. Ovom prilikom nemamo više prostora za obrazlaganje mogućih alternativa za unapređenje stanja javnih financija iz kojih se isplaćuju mirovine, poput klasične politike pune zaposlenosti, itd. O tome smo ionako pisali dosta puta, a sad još preostaje nekoliko impresija oko bankovno-osiguravateljske propagande koju podupire politička vlast. Naši regulatori, neminovno je primijetiti, instalirani su baš zato da ne bi regulirali, nego pošto-poto legitimirali.
S tom nakanom i naš kolega Milić dovodi svoje goste u reklamu. Tamo uz Žigmana okuplja još i neke kanadske studente, poučno osviještene u pojmovima individualne mirovinske štednje, mada se spot plaćen novcem iz mirovinskog doprinosa na tome mjestu pretvara u čisti marketing za stanovitu privatnu zagrebačku visoku ekonomsku školu. Dovodi zatim raznorazne bankovne stručnjake, ali i pojedine navodno neovisne, a u biti redovne zagovornike drugog stupa, npr. Predraga Bejakovića i Danijela Nestića. I nije da nam je primarno stalo još jednom prozvati sve te nehajno prikrivene eksponente financijske industrije. Samo, upada u oko da nigdje nema onih drugih, dok propaganda drugog stupa raste proporcionalno krizi i njihovu gubitku.
Što se propagandista tiče, spominjali smo npr. Udrugu članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova, koju je osnovala slavna Ankica Mamić sa svojom marketinškom agencijom, a u njoj se ističu Andrej Grubišić i Marko Rakar, itd. Kad su posrijedi oni drugi, oponenti, dobar je primjer jedna marginalizirana kampanja petorice sveučilišnih profesora koji su početkom ovog mjeseca nanovo upozorili na problem drugog stupa, kao i mnogo puta ranije, posebno u ovom tjedniku: Gojko Bežovan, Željko Garača, Ivan Lovrinović, Drago Jakovčević, Ljubo Jurčić.
Kao i mnogo puta ranije, izvrgnuti su medijskoj izolaciji s tek ponekim tendencioznim nasrtajem. Tako su ovaj put optuženi da zazivaju nacionalizaciju, zapravo državnu pljačku radničke ušteđevine, iako radnici od vrijednosti u drugom stupu imaju samo minus, da ne kažemo – nametnute financijske okove. Spram tako potentne propagande, spasiti nas može isključivo nekakva zasad nepostojeća sindikalno-partijsko-znanstveno-aktivistička snaga, okupljena namjenski. Ili to, ili ostajmo izvarani i operušani, osuđeni i dalje z repom podvinutim kakti kusa biti.
