Hrvatska u pravilu odmjerava svoje materijalne pozicije dvostrukim, unakrsnim pogledom. U odnosu na glavninu Europske unije stojimo prilično mizerno, ali nam se ponešto od toga kompenzira dok virkamo na drugu stranu, prema ostatku Balkana. Mediji takve usporedbe donose svako malo, stvarajući privid objektivnog i realnog pozicioniranja. Istočno svi navodno žive teže, pa i oni koji su također u članstvu EU-a. Razrokost te vrste funkcionira i kod pitanja iznosa i stvarne vrijednosti hrvatskih mirovinskih primanja. Kriterij je tim važniji jer se tiče jedne od najosjetljivijih društvenih kategorija. Pritom uprosječena mirovina ovdje još uvijek ne broji ni upola manje eura od prosječne plaće koja pak ionako pokriva nedovoljan dio životnih troškova. No pod nos nam se uporno gura izvještaj da krava bar polovini susjedstva lipsava primjetno brže.
Kad se tako nauživamo poređenja kakvo sugerira da ipak živimo u nekakvoj sredini, makar i ne bila zlatna, ostaje vidjeti što doista posjedujemo. Govoreći o mirovinama, Hrvatska se itekako značajno ističe jednom specifičnošću. I dalje smo nekritički posvećeni održavanju drugog stupa mirovinskog osiguranja. Ne razumiju svi ni kako točno djeluje taj mehanizam, doduše, iako golemoj većini nas producira enormnu štetu već 23 godine.
Ukratko kazano, to je onaj četvrtinski dio radničkog doprinosa za mirovine koji smo prepustili tržištu. Njime upravljaju fondovi u vlasništvu privatnih financijskih institucija, prvo banaka, a zatim osiguravajućih društava. Tobože su zaduženi da ga oplode na burzama, što u realnosti ne uspijevaju, ali oni neprestano sami na tome svejedno masno zarađuju. Neuspjeh se opravdava na razne načine, uglavnom tvrdnjom da bolja metoda nije izmišljena. Nije ni gora, pa je Hrvatska s drugim stupom usamljena između svih drugih zemalja EU-a koje su ga praktično odbacile kao štetan model. To su odreda postsocijalističke zemlje kojima je Svjetska banka ekskluzivno namijenila takav oblik sustava upućenog na tržište.
U međuvremenu, nakon dvije globalne megakrize u ovom stoljeću, smišljena je i jedna intervencija u drugi stup. Osiguranicima je omogućeno da pri umirovljenju vrate zadržani iznos u prvi, klasični stup međugeneracijske solidarnosti. Tako mogu primati višu mirovinu, s obzirom na težak podbačaj drugog stupa. No ako odaberu primanje kombinirane dvostupne, manje svote, odmah iz drugog stupa dobivaju utješnih 20 posto tamo prikupljene vrijednosti. Ipak, nitko se nije potrudio objasniti zbog čega drugi stup i dalje postoji, ovako neuspješan i pored ostalog izuzetno skup za javne financije. Država mora nekako iznaći druga sredstva za isplatu tekućih mirovina, umjesto četvrtine mirovinskih doprinosa koje se odrekla u ime drugog stupa. To podrazumijeva nova zaduženja kod onih istih privatnih banaka. Opisani 20-postotni mamac za nove penzionere smišljen je tako samo radi održanja drugog stupa i bankovnog profita.
Povrh svega, treba znati da RH ovako postupa u kontekstu općeg prodora tržišta u javne financije, pa i mirovinski sustav, čak i mimo drugog stupa. Dok je postsocijalističkim zemljama bio namijenjen takav varljivi model osiguranja radničke starosti, zapad je razvio svoj pristup. I tamo je posljednjih desetljeća porastao upliv tržišta na dotični sustav. Kapital je naprosto tražio nova područja za širenje, s obzirom na pad akumulacije iz proizvodnje vrijednosti. Osim toga, s rastom nezaposlenosti opadao je i broj radnika u odnosu na broj umirovljenika.
Onima koji odlučuju, a to je svakako financijski sektor, nije bilo ni na kraj pameti da izlaz potraže u forsiranju politike pune zaposlenosti. Umjesto toga, zapadne države pritisak su dosljedno i očekivano prenijele na donje slojeve društva. Tamo je to poprimilo vid napredovanja jednog postojećeg modela za mirovinsko osiguravanje radnika, u odnosu na drugi. Oni nemaju dva obavezna stupa, međugeneracijski i kapitalizirani, nego drukčiji, ili-ili binarni aranžman. Tu ne ubrajamo dobrovoljnu štednju, kod nas zvanu trećim stupom, koja postoji svugdje. Kapitalističke zemlje su nakon Drugog svjetskog rata razvijale ponajprije model poznat kao sustav definiranih povlastica. On je rastao, međutim, zahvaljujući predratnom i ratnom jačanju sindikalnog pokreta i pripadajućih lijevih politika. Taj mehanizam podrazumijeva obavezu poslodavca na uplate za radničke mirovine u centralni fond, i sličan je našem prvom stupu.
No slabljenjem navedenih pokreta i jačanjem pritiska odozgo, afirmiran je tamo onaj drugi model. Za razliku od sustava definiranih povlastica, to je sustav definiranih tzv. doprinosa. U tom okviru poslodavci ugovorno isplaćuju sredstva mahom u privatne fondove, tržišno orijentirane. Sustav im je znatno jeftiniji, ali radnicima iznos mirovine nije garantiran kao kod definiranih povlastica.
Prvi model ostao je podosta aktivan, nerijetko i dominantan u javnom sektoru, dok je privatni sektor gotovo beziznimno skrenuo ka drugom. Generalno je efekt, kao i u Hrvatskoj, bilo realno smanjenje vrijednosti mirovinskih primanja. No to je iziskivalo političko opravdavanje trenda, pa je Europska unija između ostalog utemeljila regulatorno tijelo EIOPA. Ili, punim imenom, European Insurance and Occupational Pensions Authority. Kod nas je to prevedeno najčešće kao Europsko nadzorno tijelo za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje. EIOPA je naizgled tu da ulije povjerenje, racionalizira procese, brine o sigurnosti financijskog ambijenta, onemogući rizik u zadanom poslovnom okviru.
Kako to djeluje u praksi, zorno je iskazala Petra Hielkema, predsjednica EIOPA-e, na nedavnoj konferenciji naše sektorske regulatorne agencije HANFA-e. U prvom redu, pozvala je na mjere kojima bi radnici bili spriječeni da sami donose po njih štetne odluke. To uključuje obvezu na pristupanje drugom stupu kojom bi, zaključila je bez oklijevanja, interes za njim automatski bio uvećan. Nadalje, ocijenila je da pomoć radnicima zahtijeva što manje paušalne isplate dijela štednje pri umirovljenju. I to ne samo u RH i za drugi stup, nego i kod zapadnih sustava definiranih doprinosa. Jer, u protivnom, kao što se moglo čuti, novopečeni penzioneri dolaze u iskušenje da si odmah kupe – Lamborghini.
Svoju projekciju ona je potkrijepila uvidom iz bihevioralne ekonomije, odnosno psihologizacijom donošenja individualnih ekonomskih odluka. Poslužila se figurom, simboličkim primjerom takoreći neusporedive snage. To je iziskivalo podjednaku smjelost, ako znamo cijenu Lamborghinija, prestižne jurilice čiji se najjeftiniji tip vrednuje stotinama tisuća eura. A ukupna štednja bilo kojeg radnika u momentu umirovljenja ne prelazi desetke tisuća.
Štednja je ovdje pritom definitivno jedna od onih ključnih propagandnih riječi u cjelokupnoj priči. Naime, to ipak nije štednja ako njome ne raspolažemo po volji, ili ako nakon smrti penzionera sav preostali iznos pripadne tzv. mirovinskom osiguravajućem društvu. Ono je, kao što je poznato, u vlasništvu banaka, pa je njihova i zarada od osiguranikova ranog upokojenja. No i EIOPA i HANFA primarno služe normaliziranju takvog po svemu abnormalnog stanja. Oni stvaraju iluziju kroćenja sistema koji se po definiciji otima stabilnosti, jer živi od tržišnih previranja. Socijalno-političko tumačenje uloge regulatora jest na koncu prevara, imamo li u vidu zakonitosti tržišta. Ne mogu svi kapitalizirani mirovinski fondovi biti na dobitku, jer su međusobno konkurentni.
Netko jednostavno mora izvisiti, a distribucija gubitka raste geografski od centara financijske koncentracije prema istoku. Ponukalo je to i reakciju psihologa u Hrvatskoj, npr. prošli tjedan u Večernjem listu. Tamo je Zvonimir Galić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu sasvim pristojno zaključio da su naši radnici zapravo podinformirani. Onda kad optiraju za kombiniranu mirovinu i jednokratnu isplatu dijela one nazovi-štednje, dakle, već su izigrani. Zloupotrebljen je njihov sve teži egzistencijalni položaj, a oni sami faktično su lišeni istinske mogućnosti izbora.
No psihološki osvrti neće pomoći, sve dok izostaje politička intervencija u smjeru ispravljanja nepravde. Politizacija, ne psihologizacija tog problema ostaje jedini izlaz, osim što do njega nećemo doći milošću onih koji su kreirali ovakav sustav. Historijski se pokazalo da to izvedivo jedino pritiskom odozdo. No uslijed nametnute i rastuće identitetske, kulturalizacijske fragmentacije globalnog radništva, danas je to teže nego ikad. I nema za nj utjehe u spoznaji da se ni oni istočno neće tako skoro provozati u svom Lamborghiniju.
