Netom uoči predstavljanja Vladine mirovinske tzv. minireforme krajem ovog tjedna, bankovni fondovi drugog stupa osiguranja počašćeni su ovih dana u medijima i s nešto preliminarnog marketinga u tom kontekstu. Ukazao nam se tako iznova Andrej Grubišić, financijski analitičar kojemu rado prostor daju informativna glasila liberalno-ekonomskog usmjerenja, a nerijetko ga predstavljaju i kao predsjednika Udruge članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova.
O toj organizaciji pisali smo početkom prošle godine: gotovo polovina osnivača prikupljena je iz PR-agencije u vlasništvu notorne Ankice Mamić, skupa s njom. Sumnjičavce bi to navelo da pomisle kako je sama ta udruga naručeni bankovno-fondovski projekt, e da bi se zagovornici privatizacije mirovinskog sustava u javnosti pozivali na njezin institucionalni legitimitet. Ostavljamo ih u tom uvjerenju znajući koliko bi zahtjevno bilo dokazati suprotno, a pogotovo s obzirom na stavove udruge koji se napadno podudaraju s fondovskim i bankovnim.
Bilo kako bilo, Grubišić, kao najistaknutije ime iz te kuće, konstatirao je da fondovi drugog stupa ne stoje dobro, pa je predložio njihovo jačanje, tj. veće im javno izdvajanje. To je standardni postupak dotične strane – kad god zapnu, a zapinju počesto, krene priča o nužnosti daljnjega još žešćeg forsiranja onoga što se pokazalo kobnim. Predvidljivi su, pa ni sad nije iznenađujućom bila teza da moramo praktično ugasiti prvi stup, onaj međugeneracijske solidarnosti, jer je neodrživ, dok će drugi uto procvasti.
Detaljima ukupne te problematike više ćemo se posvetiti u idućem broju Novosti, nakon Vladine objave izmjena u sustavu, a Grubišićem se ovom prilikom zasebno bavimo i zbog njegove marketinške efikasnosti u guranju prokapitalske agende po svaku cijenu. Ta lik je u par rečenica zatražio privatizaciju mirovinskog sustava, zdravstva, školstva, HEP-a, HAC-a, HŠ-a, HPB-a, ACI-ja i Podravke, i sve uz samo jedan, iako reklamno blistav argument: "Čokolino nije nacionalni interes."
