Pred nama je tako još jedna reforma mirovinskog sustava. No svaki put kad se neki set mirovinsko-političkih izmjena barem poluslužbeno nazove reformom, unaprijed znamo na čemu smo. Visokoparni naslov samog čina krije opću njegovu slabost. Ovom prilikom, Vladin paket mjera za pomoć umirovljenicima sačinjen je uglavnom od obračunskih usklađivanja. Izuzetak je npr. uvođenje 13. godišnje mirovine. O tome se u medijima govori ponajviše, ali to ipak nije potez reformskog karaktera, ako ćemo ozbiljno. Famozna 13. mirovina, jednostavno, penzionerska je božićnica. A korisnicima će svakako dobro doći, kao što već postoji u 12 drugih zemalja EU-a.
Ostatak paketa, ako zanemarimo servisno, nužno usklađivanje s inflacijom, namijenjen je spašavanju drugog stupa mirovinskog sustava, premda ne i spasu vrijednosti koja je onamo usmjerena, tih oko 19,1 milijardu eura. Spašavat će propali financijaški te politički konstrukt u posjedu privatnih bankovnih ili osiguravateljskih kuća. Akciju ćemo platiti javnim novcem, ali šteta po državni budžet ionako je otpočetka ugrađena u narav toga špekulantskog mehanizma.
No suočimo se s novim gubicima koje nam je prouzročio drugi stup. U protekle tri i pol godine od izbijanja pandemije, preko rata u Ukrajini, inflacija se popela na ukupnih oko 25 posto. Samo u zadnjoj godini fondovi drugog stupa kojima povjeravamo četvrtinu mirovinskih davanja u prosjeku bilježe pet postotaka gubitka u poslovanju. Taj se gubitak, nažalost, pribraja minusu koji tvori inflacija.
Pritom onih 19,1 milijardi eura nije uredno složen novac u banknotama koje samo čekaju da ih prelistamo. To je nominalna, početna vrijednost davanja iz radničkih plaća. Nakon toga ona se isti čas ulaže u obveznice ili dionice. Cijena tih papira stalno se mijenja, pa trgovanje njima i služi iskorištavanju takvih oscilacija. Problem nastaje onda kad tržišni ekstrašok drastično smanji vrijednost cjelokupne štednje tj. uloga, kao što je slučaj u novije doba. Ili, kao što je bilo 2009. godine s globalnom ekonomskom krizom. No u međurazdobljima nije namaknut kumulativni prinos koji bi to nadoknadio.
Štetni efekti drugog stupa po javne financije bit će održani. Realno veće mirovine iz kombiniranog modela još uvijek će se davati samo bivšim radnicima s plaćom otprilike dvostruko većom od prosječne, koji su tu jedini pravi dobitnici, uz banke
Ako se itko pita kako su upućene instance zaista vjerovale da će nam tu štednju dugoročno očuvati na tržištu, čak ju osjetno uvećati, odgovor glasi – nisu. Hrvatska je prigrlila taj model onda kad su druge postsocijalističke države Europe bježale od njega, a takvima je i bio ekskluzivno namijenjen. Bespogovorno su ga podržale dvije najveće stranke, HDZ i SDP. Prethodno smo za razmjerno malenu svotu prodali gotovo kompletan državni bankovni sektor, netom skupo saniran javnim novcem.
Financijske kuće koje operiraju drugim stupom nisu u svemu tome riskirale ama baš ništa. Smišljen je da bi se privatni financijski sektor u Hrvatskoj osjećao tako lagodno, e da bi država mogla u kontinuitetu računati na kredite. Potonji su bili neophodni već i zbog dotad postojećeg deficita, ali cijena zaduživanja bit će zatim enormno visoka, izjedajući ukupne javne financije. Trošak je u totalu, inače, prigodno nazvan tranzicijskim, osim što iz tog segmenta tranzicije nikako da izađemo. U međuvremenu je protiv njega ipak uzeo rogoboriti niz ekonomista.
U jednom trenutku, točnije 2020. godine, ukidanje drugog stupa bilo je neformalno najavljeno iz samog Ministarstva financija. Zatečena vrijednost bi se nacionalizirala, prebacila Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje ili direktno natrag u prvi stup. Deficit za isplatu aktualnih mirovina ne bi time bio riješen, ali se daljnji gubitak ne bi uvećavao u korist bankovnog profita. Ideja je ubrzo ponovno gurnuta u zadnji plan, kao da nije ni postojala. Fondovi su nastavili s propagandom koja smjera na posve nasuprotan kurs.
Kontrastajalište podrazumijeva, umjesto gašenja drugog stupa, njegovo jačanje dodatnim izuzimanjem davanja iz prvog. Nije ni to poduzeto, ali su iznađene zamjenske mjere u tom pravcu. U paketu Vladine pomoći umirovljenicima otprije nekoliko dana dvije se odnose na taj cilj. Jedna je tzv. kozmetička, a druga će javne financije opteretiti novom obavezom. Treba usto reći da je drugi stup posljednje četiri godine već bio u stanju svojevrsne hibernacije, silom opisanih prilika.
Prve generacije penzionera koji su počeli dobivati mirovinu iz oba stupa pokazale su da im primanja po tom modelu bivaju manja. Više bi dobivali kad bi im se obračunavala samo po prvom stupu. Očitijeg dokaza neefikasnosti drugog stupa nije moglo biti. Novopečenim penzionerima omogućeno je da biraju žele li svoj novac kombinirano ili po starom sustavu, i golema većina je optirala za staro. Dodatak ostvaren u stupu kapitalizirane štednje bio je naprosto premizeran. Stari model i dalje je samostalno funkcionirao bolje, kakav god bio.
Da ne bi morala konačno i neopozivo ugasiti drugi stup, Vlada je sad iznašla dvije mjere. Budućim umirovljenicima bit će dopušteno da pri umirovljenju preuzmu 20 posto svoje štednje u iz drugog stupa odjednom, namjesto dosadašnjih 15 posto. I drugo, dodatak na osnovnu mirovinu izjednačit će se za one koji dobivaju iz prvog stupa i one koji primaju kombinirano. Taj dodatak, da pojasnimo, stalna je kompenzacija razlike u izračunu vrijednosti mirovine nakon metodološko-obračunskog zaokreta s kraja prošlog stoljeća.
No buduće sravnjivanje tog dodatka ne služi onima koji ne žele ostati u drugom stupu, nego se instalira kao stimulans da bi se i dalje zadržali tamo. Tako bi im ukupna mirovina trebala iznositi bar koliko vrijedi samo iz prvog stupa. Štetni efekti drugog stupa po javne financije, dakle, bit će održani. Realno veće mirovine iz kombiniranog modela još uvijek će se davati samo bivšim radnicima s plaćom otprilike dvostruko većom od prosječne, koji su tu jedini pravi dobitnici, uz banke.
Ili zapravo ipak ne jedini, s obzirom na činjenicu da ova vlast u biti kupuje svoj opstanak na račun javnih financija. Potonje su objektivno preopterećene, ali je izlaz otkriven u rasporedu bremena otplate na najšire slojeve stanovništva i radništva. Tu već zadiremo u područje porezne politike, mada neodvojive od ukupne fiskalne. Sva Vladina krizna pomoć ustvari se plaća rastućim javnofinancijskim minusom i razmjerno sve nam težim PDV-om.
Ovdje valja ubrojiti npr. gubitak koji se prenosi na Hrvatsku elektroprivredu, po stavci javnih subvencija za energente. Čitavo vrijeme imamo posla s prelijevanjem i prikrivanjem novih obaveza te opterećenja, dok se integralna slika stvari prešućuje. Ni problem mirovinskog sustava ne može se riješiti samo ukidanjem drugog stupa, bez dodatnih fiskalno-političkih i drugih mjera. U te druge bi se moralo pridodati i razvojno-političke korake u smjeru reindustrijalizacije nacionalne ekonomije.
Jest, ali onda bi banke ostale prikraćene za svoj harač, a one su definitivno kroz ovo stoljeće uvećale svoju moć u RH. Pa se takav manevar očito neće više tako lako ni dogoditi. Ostat ćemo, sva je prilika, zarobljenici toga gotovog odnosa snaga. Vlada s HDZ-om na čelu pronalazi u tome i svoj uži stranačko-politički interes, prečesto klijentelistički te koruptivan. S privatnim subjektima na tržištu, što jesu mirovinski fondovi drugog stupa, lakše se dogovoriti i oko utjecaja na ekonomiju.
Mada joj to nije pošlo za rukom u lanjskom slučaju preuzimanja dijela Fortenove od mirovinskih fondova radi HDZ-ove kontrole daljnjih tokova profita, rijetko se može čuti da su uspjeli u nizu drugih primjera. Usuglašavali su se oko ispomoći ovoj ili onoj kompaniji i pokretanju burzovnih procesa, bez obzira na to što se radnicima-štedišama to nije isplatilo, naprotiv. Takvih je akvizicija bilo dosta, i čak su gdješto prozivane u medijima.
Danas mediji uglavnom pasivno prenose mišljenja analitičara koji navijaju za liberalizaciju ulaganja iz drugog stupa. Za manje državnih obveznica i više korporativnih dionica ili, ukratko, više drugog stupa. Taman kad bi se pomislilo da je kataklizmički gubitak fondova posljedica neodrživo rizičnog modela, oni sugeriraju njegovo širenje. Zasad ga ipak neće biti, ali pretežak nam je već i ovaj novi pokušaj njegova spašavanja kroz dodatni javni trošak.
