Dva su pouzdana orijentira za utvrđivanje prosječnoga materijalnog i općeg položaja osoba starije životne dobi: javno zdravstvo i mirovinski sustav. Ne manje važna od stanja tih dvaju sistemskih uporišta jest razina političke svijesti o njihovu međudjelovanju. Ta vrsta društvene zrelosti omogućuje pak razvijanje finijeg uvida u potrebe starijih osoba, a zatim i organiziranje posebnih sustava. Dobar primjer može biti palijativna medicina koja, premda relativno novija grana, ustvari postoji oduvijek. Naime, uvijek se ljudima snemoćalim, pacijentima u poznim godinama i fazama bolesti, pružala neka vrsta njege i potpore. Zapravo, uvijek kad je za to bilo mogućnosti, naročito u njihovu vlastitom domu, a potom i u širem javnozdravstvenom okviru.
Institucionalno i obrazovno-znanstveno, palijativa stasava tek možda nešto više od pola stoljeća, počevši s vrhuncem historijskog razdoblja blagostanja. Po ustanovljenju značaja preventivne medicine, one koja prethodi kurativnoj, usvojena je tako i nužnost određenog posttretmana pacijenta. Ne govorimo ovdje o rehabilitaciji, naprotiv; posrijedi je društveno suočavanje s činjenicom neminovne smrti. Neizlječivog pacijenta je sustav u nekom trenu naučio prihvatiti na daljnju skrb, umjesto da ga naprosto otpiše, uz formalnu sućut. Nažalost, razvoj te grane medicine u Hrvatskoj također je bio pogođen onim notornim diskontinuitetom između kriznih osamdesetih i ratnih i tranzicijskih devedesetih. U ovom stoljeću zadesilo nas je tržište kojem je u fatalnoj mjeri izloženo i zdravstvo, pa jedva više možemo govoriti o javnom zdravstvu uopće.
Palijativa stoga ovdje postoji u vidu pojedinih oaza, faktično bez djelotvornoga krovnog upravljanja i umrežavanja sustava. Zagreb i Rijeka, recimo, imaju pripadajuće ustanove i službe, ali čak nije riječ o čitavome glavnom gradu s takvom paskom, nego se ona ističe u jednome njegovu dijelu, a drugi pomalo zaostaje. Inače, radi se o javnozdravstvenom segmentu koji dosta zavisi o lokalnoj financijskoj i političkoj situaciji, te odražava tako i stupanj generalne razvijenosti.
Čak i razvijenije sredine još uvijek imaju problem što dugotrajnu skrb razumiju kao ekstrabenefit, a ne redovnu socijalnu potrebu. Jednostavno i surovo, bogatiji imaju sredstava za dostojanstvenije umiranje, a oni manje sretni nerijetko skapavaju u čamotinji
U sličnim usporedbama obično bacamo jalan pogled preko zapadne državne granice, na susjednu Sloveniju, koja nas ni u ovom slučaju nije iznevjerila. Ovog ljeta, prije svega stotinjak dana, donijela je Zakon o dugotrajnoj skrbi, uz godišnje izdvajanje 180 milijuna eura za osobe koje trebaju njegu duže od tri mjeseca. Potrebe su pažljivo diferencirane, kao i primjena u rasponu od institucionalnog prihvata do uplate sredstava za obitelj koja preuzima brigu za oboljelog, ili dodjele novca samom pacijentu, za usluge naručivanja hrane i tsl. Uračunata je perspektiva deinstitucionalizacije, ne samo zato što ljudi radije umiru doma, među najbližima, umjesto u npr. hospiciju. Sustav ne može podnijeti visoke kadrovske zahtjeve palijativne medicine; ne može u Hrvatskoj više ni one kurativne.
Kvaliteta života, pa i umiranja, međutim, uvjetovana je pristupom sistema koji, poput situacije u Sloveniji, bilježi te uvažava međudjelovanje različitih područja. Spomenuli smo vezanost javnog zdravstva i mirovinskog sustava, ali to definitivno ne smije biti puko načelo, prigodna formulacija. Slovenija je čekala dugi niz godina da bi realizirala minimalne uvjete za uspješnu implementaciju Zakona o dugotrajnoj skrbi. U protivnom bi se sudarila s njegovom nedjelotvornošću, s efektom bacanja novca bez istinski dostatnog učinka. O tome je svojedobno progovorio tamošnji nadležni državni tajnik, kazavši da najprije očekuje koordiniranost strukturnih izmjena u mirovinskom i zdravstvenom sustavu.
S druge strane, čak i razvijenije sredine još uvijek imaju problem što dugotrajnu skrb razumiju kao ekstrabenefit, a ne redovnu socijalnu potrebu. Prije nekoliko godina, jedan austrijski umirovljeničko-sindikalni čelnik požalio se na velike razlike u stupnju dugotrajne skrbi od pokrajine do pokrajine. Jednostavno i surovo, bogatiji imaju sredstava za dostojanstvenije umiranje, a oni manje sretni nerijetko skapavaju u čamotinji. Hrvatska navodno oskudijeva javnim novcem za unapređenje zdravstvenog sustava palijativnim nadogradnjama, ali taj račun postavljen je ukrivo.
Nije sad u pitanju tema generalno nepravedne distribucije vrijednosti; palijativa doslovno štedi javni novac. Pacijent u toj fazi nerijetko iziskuje veći trošak po jednom danu u bolnici negoli mjesečno kod kuće. Lani je EU zato usvojila tzv. Strategiju skrbi, uvidjevši kako institucionalni resursi neminovno oskudijevaju po tim zahtjevima. No ta se strategija odnosi na različite vrste skrbi, uzimajući u obzir, pored zdravstvene, i onu socijalnu te pedagošku.
Povrh svega, sustav je pod stalnim pritiskom komodifikacije svega, pa i zdravstva te mirovinske sigurnosti. Na razmeđu onoga što bi moralo biti predmetom navedene multidisciplinarne javne politike, nemilo se trži strahom od patnje u starosti i bolesti. Starije osobe, po prirodi stvari krhkog zdravlja, ciljana su potrošačka skupina za poduzetnički zgoditak u vidu rasprodanih umirovljeničkih domova počesto sumnjive kvalitete. Jači sustav njihove javne zaštite ugrozio bi, prema takvom gledištu, brojna radna mjesta u tome itekako realnom sektoru. Cinizam je nezaobilazno uključen u cijenu, baš onako kao što čitava ta dominantna strategija, naspram one deklarativne europsko-unijske, konačno tjera svoje korisnike u dug.
S tim u vezi, ovu priču ostavili bismo krnjom ako ne odvojimo dio prostora za propitivanje mirovinskog sustava i općenito položaja umirovljenika – političkog i ekonomskog položaja, dabome, uokvirenog modelom djelomično kapitaliziranog obaveznog mirovinskog doprinosa hrvatskog radništva. O pogubnim javnofinancijskim posljedicama tog biznisa na kojem prosperiraju banke i primatelji najvećih plaća pisali smo ovdje upravo nebrojeno mnogo puta. Ovaj put ukazat ćemo na novoprijeteću opasnost koja se nadvija nad hrvatske umirovljenike u vidu jednoga dodatnog izuma ekspanzivne financijske industrije.
Ako već ne idemo u smjeru Zakona o dugotrajnoj skrbi, tim bi nas prije mogla zadesiti moderna pošast nadiruće tzv. obrnute hipoteke za starije osobe. Na stvari je specijalni proizvod bankovnog i osiguravateljskog sektora, tehnički ne manje složen od drugog stupa mirovinskog osiguranja, ali usmjeren ekskluzivno individualno. U pravilu se obrnuta hipoteka opisuje kao mehanizam po svemu suprotan od klasične hipoteke, u kojoj mušterija dobiva kredit na određeni zalog, pa vremenom dug smanjuje otplatom. U slučaju kupovine stana, vlasništvo nad njim u stvarnosti raste kako se otplaćuje kreditna obaveza. Kod obrnute hipoteke, korisnik uzima novac za životne troškove, a npr. stan koji je založio i u kojem ostaje, sve manje biva njegovim, dok ne pripadne vjerovniku.
Može se to činiti spasonosnim rješenjem za ugroženu stariju populaciju, jer korisnike obrnute hipoteke zakon štiti od iseljenja sve dok su živi. Ipak, na velikoj skali vidi se o čemu je tu zaista riječ: obrnuta hipoteka suštinski hrani tržište nekretnina upravljano bankama. Vrijednost nekretnina tako pada s rastom potražnje kredita i broja korisnika obrnute hipoteke, kao što pokazuju neke europske i druge prakse. S manjkom valjanih mirovinskih i zdravstvenih politika, banke se uspješno nameću kao supstitut javnog sustava.
Amerika i Poljska, primjerice, u masovnim razmjerima iskusile su brojne klopke instituta obrnute hipoteke po integralnu socijalnu sliku. Takav model kreditiranja u Hrvatskoj još nije usvojen, ali već neko vrijeme lupa na velika vrata, nestrpljiv uslijed spoznaje da kapitalu predstavljamo idealno lovište, još i demografski bačeni na koljena. Udio nekretnina za stanovanje u vlastitom posjedu, primarno kao naslijeđe socijalizma, iznosi ovdje 92 posto, u poredbi s europsko-unijskim prosjekom od 69 postotaka. Udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći urušio se do jezivih 36 posto, mada je sadašnji hrvatski premijer obećavao skok na 50 posto, a preuzeo je vlast na 40 posto. Umjesto dugotrajne skrbi, naš horizont i dalje tako nudi samo obrnutu sigurnost i smrt pod hipotekom s akcijskim cijenama.
