Jedna od velikih društvenih istina s kojom nas je u Hrvatskoj suočio koronavirus, jest stanje javne brige o ljudima starije životne dobi. Ne zato što bismo se dijelili na one koji njihov život cijene kao svaki drugi, i one koji smatraju da sigurnost te gerijatrije ipak nije vrijedna baš ovolike naše muke s epidemiološkim mjerama, nego zbog smještaja u kakvom je veliki broj njih uopće dočekao pandemiju. Jer, prošli tjedan objavljena je vijest da je inspekcijskim nadzorima ove godine pronađeno točno 50 ilegalnih obiteljskih domova, uz 458 regularnih.
Praktično svaki deseti, dakle, s tim da je gotovo isključivo riječ o ustanovama za pružanje usluga starim i nemoćnim osobama. Tako uz 10.202 korisnika domova iz te dobne kategorije imamo i 583 njih u smještaju na crno, a svaki treći takav uslužni kapacitet – od navedenih 50 – bio je već zabranjen u inspekcijama kroz proteklih pet godina, ali je svejedno nastavio s radom. Nadalje, zanimljivo je da 49 legalnih domova nastanjuje više korisnika nego što je dopušteno, pa bi se reklo da uz crnu imamo posla i sa sivom zonom poslovanja, odnosno socijalne skrbi.
Ljudi su ostali u tim domovima, međutim, i domovi su nastavili raditi, a država ih nije zatvorila, sve naprosto zbog toga što nitko nije imao bolje rješenje za same vremešne stanare. Što pak znači da smo došli u situaciju gdje se država više očito ne može nositi s problemom, dok se tržište ionako ne obazire na iole poželjne ili prihvatljive standarde, sve dok ima potražnje i za najgorim ponuđenim uslugama brige o starijima. To je ionako bilo rješenje za sve socijalne politike s kojih je država digla ruke, npr. stambeno pitanje te zdravstvo iznad svega – potpuna ili djelomična privatizacija i rastuća komercijalizacija. Hororične slike domova koji su izgorjeli u požaru skupa s teško pokretnim stanarima, zato što nisu imali adekvatnu, propisanu protupožarnu zaštitu, prestale su nam tako biti poznate samo kao filmska scena. Jednostavno, kapital je i ugrožavanje života starčadi pretvorio u robu, pa strahom i nesigurnošću trži bez obaziranja na povremena otklizavanja u crnu kroniku.
S druge strane, dovoljan broj potrošača u tom području osiguran je protržišnom generalnom ekonomskom politikom koja naglašava socijalne razlike i uvijek poveliki dio ljudi drži pod izrazitom egzistencijalnom ucjenom. Prevedeno u temu brige o najstarijima, to hoće reći da nikako drukčije s domovima za umirovljenike i općenito starce nije ni moglo završiti, doli u tragediji čije precizne razmjere tek lagano otkrivamo. No moglo je ispasti i gore, naime, da je izostala korona, jer su ilegalni domovi već počeli ubijati više ljudi negoli je ona u stanju.
- Zbog nagomilanih problema i općenito njihove važnosti, Vladi RH predložili smo da to pitanje učini novim područjem ozbiljnih reformi - rekao nam je o javnoj skrbi za starije osobe Gojko Bežovan, profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu, te predvodnik hrvatskog tima u Europskoj mreži za socijalnu politiku.
- Primjerice, činjenica je da imamo građane bitno diskriminirane, s obzirom na različite njihove položaje, kad se radi o korištenju takve javne usluge. Kapaciteti su jako ograničeni, a ne postavlja se imovinski uvjet za dobivanje mjesta u domu, pa znatan dio korisnika predstavlja pravu malu kastu povlaštenih - tumači on pogubno zanemarivanje materijalnog statusa pojedinaca. Usto dodaje da imućnije obitelji mogu lakše klijentelistički progurati svoje starije članove u domove u javnom vlasništvu koji su u pravilu sigurniji, a često i udobniji, ako ne računamo najluksuznije i najskuplje privatne ustanove.
- Ista pravila u principu trebaju vrijediti za sve, ali nemaju svi iste startne pozicije, pa bi najprije trebalo osigurati mogućnost da svi uopće mogu koristiti sama pravila. To nije slučaj sve dok se u dom primaju osobe čije se imovno stanje nikako ne razmatra, dobrostojeći i sirotinja jednako, jer će sirotinja izvisiti. Država na taj način podebljava imovinu nasljednika onih dobrostojećih, a sve je nekako obavijeno velom tajne, i pritom u javnim raspravama na tu temu figuriraju osobe bez znanja i političke težine. Zato sad ispada da je država ustvari otkrila da nema kompetencija da organizira stanje javnih usluga, bar ovih o kojima govorimo, bez obzira na to tko ih pruža - zaključio je Bežovan.
Ovaj stručnjak za socijalne politike smatra da smo dospjeli u škripac gdje smještaj u staračkom domu, kao jedno od najvećih prava koja se mogu dobiti u Hrvatskoj, biva lišen ozbiljnijih kriterija za dodjelu, premda naspram toga stoje ograničeni resursi i prevelika konkurencija, tj. potražnja. No u međuvremenu saznajemo i da se određeno rješenje ipak priprema te da iza tih priprema stoje dugotrajni napori, iako ćemo još vidjeti hoće li se i to možda izroditi. Jer, porazgovarali smo zatim s Jasnom Petrović, predsjednicom Sindikata umirovljenika Hrvatske i predsjednicom Nacionalnog vijeća za umirovljenike. Najprije smo od nje čuli da je potrebno odstraniti institut obiteljskog doma koji samo pridonosi dodatnoj zbrci u ovoj ukupnoj materiji.
- To je podvala, izmišljena kao i npr. dosmrtno uzdržavanje, sve da bi se ovo područje privatiziralo ili da bi se na neki drugi način došlo do vrijednosti koje posjeduju stariji ljudi. No što se tiče problematike s umirovljeničkim domovima općenito, Nacionalno vijeće je to pitanje postavilo već na svojoj prvoj sjednici kao jedno od temeljnih, uz obiteljske mirovine i slično - rekla nam je Petrović.
- Ako već imamo i privatni smještaj, a ne protivimo se ni tome, onda nadzor mora imati smisla. Mora se provoditi sistematično, i mora uključivati realne sankcije. Ovako centraliziran, s jednim uredom u Savskoj ulici u Zagrebu, bez ispostava na lokalnoj razini, nipošto ne može kontrolirati sve dijelove zemlje. No još važniji iskorak ostvarili smo praktično nedavno, u vezi s reguliranjem odnosa nad domovima u javnom vlasništvu - dodaje Jasna Petrović.
Stoga ovdje moramo napomenuti da je tim ustanovama inače vlasnik Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, pri čemu su županije suosnivači, ali bez vlasničkih prava koja omogućuju i daljnje ulaganje. Županijski starački domovi trebali bi tako dobiti i vlasnička prava županija, što će im omogućiti dogradnju kapaciteta i opremanje. Prije toga svjedočili smo i političkom nastojanju da se promjena vlasništva uredi kao formalna kupoprodaja između dviju instanci javne vlasti, a za ukupnu vrijednost u iznosu od oko dvije i pol milijarde kuna. No i tu se pokazalo da treba biti na oprezu, sudeći po nalazima Jasne Petrović:
- Shvatila sam da taj model podrazumijeva i otvaranje prostora za daljnju preprodaju. Jer, ako bi dom prodali županiji, sutra će ga možda i neki bolji kupac preuzeti za – hotel. Zato sam uporno ponavljala da se prijenos vlasništva mora obaviti bez ikakve nadoknađivane cijene, besplatno. A nije pritom točno, kao što tvrde predstavnici privatnih domova, da EU-fondovi neće davati novac za gradnju javnih domova. Jer, ne bi dali za državne, ali dat će za županijske, i tu priliku sad treba iskoristiti za preokretanje ovakve grozne situacije.
Predsjednica SUH-a također drži:
- Smanjit će se time prostor da hrvatske vlasti, i SDP i HDZ tretiraju ovo područje kao plijen i sredstvo ucjene. Županije koje su bile samo osnivačice domova, bez vlasništva nisu mogle za te domove uzeti ni kredit mimo HZMO-a, dok privatnički lobiji nisu dopuštali promjenu odnosa, a sad već kreću neki projekti širenja u javnom sektoru, primjerice u Istarskoj županiji. Srećom, vlada je popustila na pritiske s naše strane, uslijed sve crnjeg stanja koje je dodatno naglasila i ova epidemija. Država još nema rješenje za izradu Zakona o socijalnoj zaštiti s unificiranjem kriterija za sve domove, ali nešto se ipak pomaknulo. Nemamo ni mi rješenja za spas preko noći, mada ustrajemo na onim činjenicama koje su već dugo evidentne. Jednom ćemo tako valjda i mi doći do javnog subvencioniranja gradnje prilagođenih naselja i manjih stanova za starije osobe - zaključuje Petrović.
