Da, virus je ranije već ušao u naš zdravstveni sustav, sada i u domove, no to je bilo očekivano. Radimo i dalje sve da na neki način spriječimo širenje virusa. Ušli smo u kritično razdoblje – tako je prošlog tjedna zborio ministar zdravstva Vili Beroš, komentirajući prodor koronavirusa među štićenike Doma za starije i nemoćne osobe u Splitu, ali i one u Dubrovniku, Pločama i Koprivnici. Slučajevi zaraze najugroženijih građana zabilježeni su također u domovima u Makarskoj, Seget Vranjici i Dicmu. U Pločama je svih 12 korisnika obiteljskog doma pozitivno na virus, u Splitu čak 50 štićenika, od kojih je zaključno s utorkom navečer umrlo njih četvero, dok je zaraženo i brojno osoblje navedenih ustanova. Za očekivati je da će brojke u narednim danima biti još veće. Srednjovjekovne stroge mjere izolacije koje Hrvatska provodi punih mjesec dana, uz beskrajne apele Nacionalnog stožera civilne zaštite kako su one važne upravo u cilju zaštite života prije svega starijih osoba i kroničnih bolesnika, pokazale su se u najmanju ruku teško provedivim u domovima za starije i nemoćne. Različite interpretacije kako je virus dospio do najugroženijih slojeva stanovništva, onih u staračkim domovima, prelaze povremeno u prazna nagađanja i prebacivanje odgovornosti, no najprije ukazuju na institucionalni nemar i poraz socijalne države. Posljednja događanja u splitskom slučaju upravo to potvrđuju: epidemiolozi iz tamošnjeg Zavoda za javno zdravstvo i zaposlenici doma prebacuju međusobno odgovornost za prodor zaraze, dok istovremeno po političkom ključu postavljen ravnatelj doma, HDZ-ov Ivan Škaričić, šuti u kućnoj izolaciji. No dokad?

Prema izvješću pučke pravobraniteljice, lani je proveden nadzor u 62 obiteljska doma, a u sedam slučajeva izrečena je mjera zabrane rada. Utvrđene su nepravilnosti poput: u sobama je veći broj kreveta od propisanog, loši su higijenski i sanitarni uvjeti, korisnicima se ograničavaju posjete…

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović, koja godinama upozorava na loše stanje u domovima za starije i nemoćne kao i na manjak njihovog nadzora, netom po izbijanju zaraze pokrenula je ispitni postupak zatraživši očitovanje splitskog doma, ali i izvješće o nadzoru koji je nad domom provelo Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Na osnovu propisanih ‘Uputa za sprečavanje i suzbijanje epidemije Covid-19 u domovima za starije osobe i drugim ustanovama u sustavu socijalne skrbi’, pri čemu je svaki dom za starije dužan bilo kakvu sumnju na zarazu ili pojavu nekih od simptoma infekcije Covid-19 prijaviti nadležnoj epidemiološkoj službi, pravobraniteljica je od ministarstva zatražila da je informira o tome je li im se uprava doma obraćala radi dodatnih objašnjenja ili problema u provedbi propisanih uputa. Zatražila je također informaciju o tome koliko je vremena prošlo od uočavanja simptoma kod zaraženih do vremena kada su o njima obaviješteni epidemiolozi. Do zaključenja ovog teksta u srijedu prijepodne, na adresu pravobraniteljice, doznajemo iz njezinog ureda, nije pristiglo nikakvo očitovanje.

‘Nažalost, iako je već neko vrijeme na snazi zabrana posjeta u domovima za starije, nije čudno da se u njima pojavio koronavirus, s obzirom na to da zaposlenici imaju kontakte i izvan ustanova, što je naravno neizbježno, ali i predstavlja određeni rizik. No je li do zaraze došlo zbog nečijeg nemara, nepridržavanja mjera opreza ili se to dogodilo unatoč njihovom poštivanju, u ovom trenutku ne mogu reći’, pismeno je Novosti informirala Lora Vidović.

Ministrica Vesna Bedeković dala je tek do znanja da će, utvrdi li se odgovornost splitskog doma za zarazu korisnika koronavirusom, na odgovornost pozvati njegovog ravnatelja. Ministarstvo je također propisalo sijaset mjera koje obavezuju domove, poput svakodnevnog slanja izvješća o stanju svojih korisnika. Nas je pak zanimalo čime se bavi ukupno devet viših inspektora i nadziru li rad domova nakon proglašenja epidemije, no na naš upit zasad nismo dobili odgovor. Rado bismo ministricu pitali i kani li preuzeti barem dio političke odgovornosti za jači prodor koronavirusa u domove za starije. Posebno ako znamo da je zanijekala političku odgovornost nakon siječanjskog požara u ilegalnom objektu u domu u Andraševcu, u kojem je stradalo šestero korisnika. Izjavom da njezino ministarstvo nije odgovorno za tragediju jer ne financira obiteljske privatne domove pokazala je nerazumijevanje instituta odgovornosti, pa su je primjerice iz političke platforme Možemo!, ali i neki drugi javno pozvali da podnese ostavku.

Nives Miošić, članica Upravnog odbora Možemo! i autorica studije ‘Korak naprijed, nazad dva. Antidiskriminacijska politika u Hrvatskoj 2011. – 2016.’, kaže za Novosti da se od odgovornosti ne može odricati pozivanjem na formalne osnivače domova jer su svi oni u resoru kojim upravlja ministrica i njezini su inspektori nadležni za provjeru njihovog rada.

U Zagrebu je u zadnjih deset godina izgrađen samo jedan dom, onaj na Lašćini. A privatni su domovi mnogima nedostupni s obzirom na cijenu od oko sedam tisuća kuna mjesečno – ističe Nives Miošić

- Imamo strašan manjak kapaciteta upravo u području skrbi za starije i nemoćne, dočim se taj negativni efekt umnožava u slabo naseljenim krajevima i staračkim samačkim domaćinstvima bez prateće infrastrukture poput pristupa liječniku ili uslugama u zajednici, koje bi tim ljudima omogućile ostanak u svom domu, za razliku od nekog tipa institucionalne skrbi. S druge strane, za one kojima je potreban neki tip institucionalne skrbi nemamo dovoljan broj mjesta - ističe Nives Miošić.

Iz izlaganja naše sugovornice jasno proizlazi i činjenica da se sve vlasti unatrag tri desetljeća teško suočavaju s činjenicom da je ovdašnje društvo sve starije: prema procjenama Državnog zavoda za statistiku, udio osoba starijih od 65 godina u ukupnom stanovništvu u 2018. godini je bio čak 20,37 posto.

A prema upravo objavljenom izvješću pučke pravobraniteljice za prošlu godinu, za smještaj u nekom od 45 decentraliziranih domova (onih kojima su osnivači županije) i samo dva državna (Dom za starije osobe Oklaj i Majka Marija Petković u Blatu na Korčuli) čeka se po nekoliko godina. Prema podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku za 2018., uz državne i decentralizirane domove kapaciteta 11.208 korisnika, u koje je smješten 10.941 korisnik, djelovala su još 94 privatna kapaciteta za 6.623 korisnika i 5.701 smještenim. Na listama čekanja za državne i decentralizirane domove nalazilo se čak 5.676 osoba, a za smještaj u privatne čekalo ih je ukupno 672.

Izgradnja novih kapaciteta prepuštena je privatnim poduzetnicima, no s obzirom na intenzivno starenje stanovništva trebalo bi, navodi se u pravobraniteljičinom izvješću, dugoročno planirati i ulagati u izgradnju novih kapaciteta u javnopravnom vlasništvu, bez obzira na to što je riječ o velikoj investiciji. Premda je Strategijom socijalne skrbi za starije osobe 2014. – 2016. bilo predviđeno razrađivanje kriterija prijema u domove, od njih se odustalo pa svi korisnici decentraliziranih i državnih domova koriste subvencioniran smještaj, neovisno o imovnom stanju. Problematično je ostalo što domovi sami određuju način na koji će se formirati liste čekanja, koje su često netransparentne i nisu javno objavljene pa korisnici ne znaju koliko će čekati na mjesto u domu. U aktualnoj virusnoj krizi javnost se prisjetila i slučaja iz 2003., kada su Vesna Križan, ondašnja predsjednica povjerenstva za prijem u dom, a danas ravnateljica Doma za starije i nemoćne u Koprivnici, i njezin suprug sklopili s 81-godišnjom staricom ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim su dobili njezin stan u centru Zagreba. Nakon petogodišnjeg čekanja na mjesto u domu, samo tri dana poslije potpisivanja ugovora 81-godišnjakinja je dobila sobu.

Nedostupnost i izloženost staračkih domova tržištu, od kojih mnogi rade bez registracije, problem je po sebi i, kako je to svojedobno Novostima kazala predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna Petrović, riječ je o ogromnom biznisu koji funkcionira bez nadzora. Prema pravobraniteljičinom izvješću, lani je nadzor proveden u 62 obiteljska doma, iako ih je s krajem 2018. u evidenciji resornog ministarstva bilo čak 378, a u sedam slučajeva izrečena je najoštrija mjera zabrane rada. Utvrđene nepravilnosti svjedoče o lošoj kvaliteti pružene usluge: nedostaje medicinskih sestara i njegovateljica, a neki obiteljski domovi ih uopće nemaju. Predstavnici obiteljskog doma ne žive u objektu u kojem pružaju usluge, prostori su neuredni i neodržavani, u sobama je veći broj kreveta od propisanog, loši su higijenski i sanitarni uvjeti, loša je briga o zdravlju, a korisnicima se i ograničavaju posjete.

U sveopćem kaosu i deprimantnom odnosu društva prema starijima i nemoćnima valjalo bi ponešto pitati i čelnike HDZ-a: zašto nisu ispunili obećanje iz predizbornog programa ‘Vjerodostojno’ iz 2016., u kojem su pompozno najavili izgradnju 20 novih domova za starije i nemoćne s 2.000 smještajnih jedinica u državnom i privatnom sektoru te modernizaciju postojećih. Majstori su to lažnih obećanja.

‘Država nema strategiju starenja hrvatskog društva’, priznao je tužnu istinu Silvano Hrelja, predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika. Sve vlade unazad gotovo tri desetljeća pokazale su da nisu u stanju pratiti aktualne društvene promjene u resoru socijalne skrbi, u kojem treća dob postaje nova zanemarena kategorija.

- Očito ti ljudi nisu dovoljno važni kako bi, slikovito kazano, HDZ prepoznao u njima dovoljan broj svojih birača kojima bi se dodvorio izgradnjom domova. Ali to je, dakako, posljedica tridesetogodišnje nebrige u cijelom socijalnom resoru. U Zagrebu je u zadnjih deset godina izgrađen samo jedan dom, onaj na Lašćini. Zbog prevelike potražnje i otvarali su se brojni obiteljski domovi, koje nitko počesto nije kontrolirao. No takvi su privatni domovi mnogima nedostupni s obzirom na cijenu od oko sedam tisuća kuna mjesečno. Pokazuje se da tržište ne može sve regulirati jer ako potencijalni korisnici doma imaju mirovinu od dvije i pol tisuće kuna, a njihovo dvoje djece primjerice prosječnu hrvatsku plaću, svejedno ne mogu pokriti razliku između penzije i tog doma i organizirati živote svoje familije na normalan način. Zapravo, politika koja se odnosi na sustav domova za starije i nemoćne sistemski ne funkcionira - govori Nives Miošić.

Nitko se, domeće naša sugovornica, nije ozbiljno pozabavio potrebama starijeg i starećeg stanovništva. Kao ni činjenicom da su ovlasti za osnivanje domova prenesene na lokalnu i regionalnu samoupravu bez da im je itko istovremeno prenio financijske resurse koji bi to mogli pratiti.

- Možda to mogu bogatiji gradovi i općine, ali ne i siromašniji. Mada bi i taj argument trebalo preispitati jer znam da u Dubrovniku, koji i nije tako siromašan grad, postoji samo jedan dom, kojem je osnivač županija - ističe Miošić.

Država bi trebala graditi domove i tako se odmaknuti od tržišta jer i socijalna skrb, kao što zorno u jeku epidemije vidimo na primjeru javnog zdravstva, mora ostati dio javne brige, a ne biti prepuštena samovolji privatnika.

- Država treba prionuti osmišljavanju socijalne politike pa tako i osiguravanju adekvatnih stambenih uvjeta za ljude starije životne dobi. Nije rješenje da ih se samo smjesti u dom za starije. Država bi trebala osigurati uvjete da se tim ljudima što dulje omogući ostajanje u vlastitom domu, u svojoj zajednici, gdje imaju već usvojen određeni tip socijalnih interakcija. U tom ključnom dijelu zastranilo je svako ministarstvo jer nije osiguralo nikakve usluge u zajednici, a kada to i učini, one su projektnog tipa. Ljudska prava ne smiju biti projektno financirana - zaključuje Nives Miošić.

Na tom su tragu i razmišljanja pučke pravobraniteljice. Starijim osobama, kao jednoj od najranjivijih skupina društva, potrebno je, kaže ona, pružiti podršku povećanjem broja socijalnih usluga i njihove pokrivenosti, kao i pružanjem podrške članovima obitelji koji skrbe o svojim starijima i nemoćnima, jer oni sada ne mogu uzeti bolovanje da bi o njima brinuli, niti mogu raditi po skraćenom radnom vremenu ili dobiti status njegovatelja. Dostupnost socijalnih usluga i podrška članovima obitelji smanjile bi i potrebu za institucionalnim smještajem, a svakako je i cilj da stariji što duže ostanu u svojim kućama i stanovima jer je velikom broju njih tamo ipak najugodnije.

- Naravno da to ne znači da ne treba ulagati u izgradnju novih domova, no to je, nažalost, za sada prepušteno samo privatnim poduzetnicima, čije su usluge skuplje, a time mnogima i nedostižne. Potražnja za mjestom u domu koji je u javnopravnom vlasništvu i sada je znatno veća od ponude pa tako, prema posljednjim podacima, na njega čeka više od pet tisuća starijih. Kada tome dodamo trend starenja stanovništva, uistinu ne nedostaje argumenata za dugoročno planiranje i ulaganje u smještajne kapacitete - zaključuje pravobraniteljica.

Dok se to ne dogodi, virus posebno opasan za starije građane i dalje će, kako je to opisao ministar Beroš, biti očekivana pojava tamo gdje se ni po koju cijenu ne bi smio pojaviti.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.