Znameniti roman Phillipa K. Dicka iz 1968. ''Sanjaju li androidi električne ovce'', po kojem je Ridley Scott snimio kultni cyberpunk klasik Blade Runner, opisuje svijet u kojem ljudi gube kontrolu pod dominacijom tehnologije. Dickova futuristička vizija Los Angelesa 1992. godine opisuje svijet neonskih svjetala i korporativne moći, u kojem ''replikanti'', kao proizvodi vrhunske tehnologije, služe ljudima – ali ih i nadilaze. Tehnologija u tom svijetu nije spasitelj, već gospodar. Filmska adaptacija romana, u kojoj Rutger Hauer, glumeći androida – dakle mašinu – donosi jedan od najdirljivijih samrtnih solilokvija u čitavoj povijesti filma, još više naglašava ''humanoidnost'' tehnologije, u svijetu u kojem se ljudi ponašaju kao roboti, a roboti ljudskije od ljudi.
Ova napetost između čovjeka i tehnologije, koju Dick i Scott tako snažno slikaju, leži u srži akceleracionizma – ideje da kapitalistički sustav, potaknut tehnološkim napretkom, treba ubrzati do njegovog krajnjeg sloma. U Blade Runneru “replikanti”, androidi koji izgledaju i ponašaju se kao ljudi, nisu samo simbol moći strojeva, već i odraz svijeta u kojem tehnologija stvara višak – snagu, bogatstvo, kontrolu – koji ljudi više ne mogu obuzdati. Akceleracionizam, kao ideja, upravo jest to: sustav koji sam sebe gura preko ruba. Dok Dickova distopija upozorava na gubitak ljudskosti, akceleracionisti – bilo lijevi ili desni – pitaju: što ako taj pad nije tragedija, već prilika za novi poredak?
Dickov cyberpunk klasik, iz današnje perspektive, nadilazi okvire fikcije, odnosno naučne fantastike, i još snažnije djeluje kao upozorenje. Danas živimo u stvarnosti u kojoj kompanije poput Amazona zarađuju stotine milijardi godišnje, dok algoritmi društvenih mreža poput TikToka upravljaju pažnjom milijardi korisnika.
Korijeni te ideje sežu do Karla Marxa. U ''Kapitalu'' on opisuje sustav koji stvara višak, ali ga ne može kontrolirati. Strojevi povećavaju produktivnost, dok istodobno otuđuju radnike. Kapital se koncentrira u rukama malobrojnih. No, Marx nije zagovarao ubrzavanje tog procesa, već ga je samo promatrao.
Danas, digitalni višak guši tržište. YouTube nudi milijarde sati besplatnog sadržaja, a AI poput ChatGPT-a generira tekstove s 175 milijardi parametara, i taj višak kao da se u raznim inačicama pojavljuje od početka industrijske revolucije. Tehnološki su napretci u sebi nosili zametke budućih kriza – slamali burze i generirale masovnu nezaposlenost. Marx je tvrdio da kapitalizam ne može upravljati vlastitim napretkom i viškom koji proizvodi.
Početkom 20. stoljeća dinamika se pojačala. Fordove pokretne trake 1910-ih udvostručile su proizvodnju automobila. Radnici su postali zupčanici stroja. Nadnice su rasle, ali i otuđenje. Velika depresija 1929. ostavila je četvrtinu Amerikanaca bez posla. Tehnologija nije spasila svijet. Ona je ubrzala pad. Proto-akceleracionisti su u tome vidjeli svoju priliku, postavljajući jednostavno pitanje: ako kapitalizam sam sebe uništava vlastitim logikama, zašto ne pritisnuti gas? Lijevi akceleracionisti danas poput Nicka Srniceka i Alexa Williamsa zamišljaju utopiju kroz tehnologiju, dok desni, poput Nicka Landa, sanjaju o oslobođenom kapitalu.
Drugim riječima – svaka inovacija, bez obzira da li se radi o telegrafu, serijski proizvedenom automobilu, ili internetu, stvara višak koji destabilizira sustav. Danas beskonačni streamovi informacija i AI-generiranih tekstova nastavljaju tu logiku. Kriza nije greška. Ona je gorivo.
Ovaj pomak od pasivnog promatranja do aktivnog ubrzanja označio je konceptualno rođenje akceleracionizma kao ideje, iako sam termin dolazi mnogo kasnije, jer u Manifestu komunističke partije (1848.) Marx i Engels pišu: ''Buržoazija ne može postojati bez stalne revolucije u instrumentima proizvodnje, a time i u odnosima proizvodnje, i cijeloj društvenoj strukturi'', prepoznajući nemirnu snagu kapitalizma koju su kasniji mislioci poput Gillesa Deleuza i Félixa Guattarija u “Anti-Edipu” (1972.) nazvali “strojem želje”, sustavom koji guta sve pred sobom, od radnika do resursa, stvarajući višak koji ne može kontrolirati. Tome svjedočimo danas dok gledamo eksploziju digitalnih platformi koje prepljavljuju svijet sadržajem.
Deleuze i Guattari nisu bili marksisti u klasičnom smislu – oni su kapitalizam vidjeli kao kaotičnu silu bez jedinstvenog gospodara, gdje tehnologija poput televizije, koja je 1950-ih ušla u domove diljem Zapada s milijunima gledatelja, prema kulturalnim studijama tog razdoblja, širi želje brže od razuma, a njihova ideja “deterritorijalizacije” – rušenja granica koje kapitalizam neprestano gradi i razara – postala je magnet za one koji su htjeli ubrzati sustav i gurnuti ga preko ruba.
Cyberpunk kao žanr nije samo reflektirao ove ideje – on je pomogao oblikovati sam način na koji razmišljamo o budućnosti kapitalizma i tehnologije. William Gibson u ''Neuromanceru'' iz 1984., još jednom temeljnom žanrovskom ostvarenju, iako cyperpunk kao termin još nije bio zamijenio ovaj specifični distopijski siže, opisuje svijet u kojem korporacije poput fiktivne Tessier-Ashpool vladaju tehnologijom – umjetnom inteligencijom i digitalnim mrežama – dok pojedinci poput hakera Casea jedva preživljavaju u distopiji bez privatnosti ili istinske slobode. “Meso je slabo”, kaže Case u jednom svom lamentu, frustriran limitiranošću svojega tijela u usporedbi s mogućnostima digitalnog prostora i umjetne inteligencije.
Ova vizija nije ostala zatvorena u knjigama i filmovima – ona je privukla teoretičare i aktiviste koji su htjeli ubrzati stvarni kolaps. Već spomenuti Nick Land, britanski filozof koji je djelovao 1990-ih, u tekstovima poput The Dark Pool of Capital, objavljenom u zborniku “Cyberkultura”, tvrdio je da kapitalizam treba osloboditi od ljudske kontrole, dopustiti mu da se stopi s tehnologijom u nezaustavljivu silu bez ljudskog nadzora, artikulirajući desniju struju akceleracionizma koja slavi oslobođenje kapitala. Nasuprot njemu, Srnicek i Williams u Inventing the Future iz 2015. godine, tehnologiju opisuju kao alat za rušenje kapitalizma i izgradnju postkapitalističke utopije. Međutim, Landove ideje su se bolje “primile” u “oslobođenim” digitalnim subkulturama, poput danas upokojenih 4Chana i 8Chana, u kojima su anonimni cyber-ratnici s tipkovnicama nesmetano prakticirali slobodu širenja mržnje prema Drugima pod krinkom slobode govora. Oni se danas više ne moraju kriti po zabitima ''darkneta'', već vode glavnu riječ i upravljaju mejnstrim narativom.
U svom nastupu na minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 14. veljače, J.D. Vance, potpredsjednik SAD-a, iznenadio je prisutne, kada je, umjesto očekivanog obraćanja o ratu u Ukrajini ili obrani od Rusije i Kine, veći dio svog 20-minutnog govora posvetio temi slobode govora. Tvrdio je da je sloboda govora u Europi u povlačenju, optužujući europske vlade da cenzuriraju svoje građane i ignoriraju volju naroda. ''Ako bježite od mišljenja i savjesti svojih ljudi, Amerika vam ne može pomoći'', naglasio je Vance, povezujući to s primjerom poništavanja predsjedničkih izbora u Rumunjskoj zbog ruskog miješanja, ismijavajući ideju da nekoliko stotina tisuća dolara digitalnih oglasa može srušiti demokraciju. ''Ako vaša demokracija može biti uništena s nekoliko stotina tisuća dolara digitalnih reklama iz strane zemlje, onda nije bila baš jaka'', rekao je Vance, ostavljajući svoje europske kolege u šoku i nevjerici.
Vanceov nastup u Münchenu nije samo kritika europske politike – on odjekuje logikom desničarskog akceleracionizma koji Nick Land zagovara, gdje se sloboda govora ne brani kao demokratska vrijednost, već kao oružje za oslobađanje sustava od ograničenja. Dok Vance ismijava europske vlade zbog straha od digitalnih prijetnji i cenzure, njegova retorika podržava viziju u kojoj tehnologija i neobuzdani izraz potkopavaju stare strukture – ne za utopiju, već za kaos koji desnica vidi kao priliku. Njegovo ismijavanje slabosti demokracije pred ''nekoliko stotina tisuća dolara digitalnih oglasa'' zrcali Landovu ideju da kapital i tehnologija moraju nadvladati ljudsku kontrolu, što danas nalazi plodno tlo na platformama poput X-a, gdje nekadašnje subkulture mržnje sada oblikuju javni diskurs pod zastavom slobode govora.
Tehnologija je postala ključni saveznik ovih ekstremista, ali na način koji obrće Marxovu izvornu viziju, jer dok je Marx vidio strojeve kao alate eksploatacije unutar kapitalističkog sustava, Land i njegovi ideološki nasljednici vidjeli su ih kao oružje oslobođenja – ne za ljude i radnike, već za sam kapital i njegove inherentne sile. Prvo što je Elon Musk uradio nakon preuzimanja Twittera (danas X) za 44 milijarde dolara bilo je značajno slabljenje moderacije sadržaja, čime je platforma postala svojevrsni megafon za ekstremne ideje, šireći polarizaciju od Amerike do Azije. Istraživanja pokazuju da algoritmi društvenih mreža pojačavaju bijes i strah jer privlače više angažmana, te nisu neutralni medijatori već aktivni sudionici u ovom procesu. Primjer X-a uskoro je slijedila i Meta Marka Zuckerberga, koji je također osakatio moderaciju na svojoj platformi Facebook.
Digitalna propaganda postala je ključni mehanizam za cementiranje novog poretka, jer algoritmi na platformama poput TikToka šire lažne vijesti šest puta brže od provjerenih činjenica, pokazala je studija MIT-a, ilustrirajući to primjerom širenja zavjera o 5G mrežama. Naši životi sustavno se pretvaraju u podatke za prodaju, gdje svaki klik, svaka poruka, svaka emocionalna reakcija postaje roba na novom tržištu.
Različite ekstremističke skupine razumiju ove tehnološke mogućnosti bolje od mejnstrim institucija. Neonacističke grupe poput Atomwaffen Division (AWD) u SAD-u aktivno su koristile naprednu tehnologiju za širenje svoje ekstremističke propagande. Prema istraživanjima sigurnosnih analitičara, njihovi videomaterijali na platformama poput Telegrama dosezali su desetke tisuća pregleda, pozivajući na nasilje kao katalizator društvenog kolapsa. Za njih, akceleracionizam više nije apstraktna filozofska teorija, već konkretna operativna strategija koja privlači one koji žele svijet bez demokratskih pravila, gdje tehnologija služi isključivo njihovim partikularnim ciljevima, dok digitalne mreže omogućuju brzinu i doseg koji Marx nikada nije mogao predvidjeti.
AWD formalno više nije aktivan u svom izvornom obliku, ali njegova ideologija i nasljeđe nastavljaju živjeti kroz povezane grupe i aktivnosti. U ožujku 2020. James Mason, ključni ideolog grupe, objavio je da se AWD raspustio, što je došlo u trenutku kada je bila na pragu da bude označena kao strana teroristička organizacija od strane američkog State Departmenta, što je koincidiralo sa Trumpovim gubitkom izborne utrke. Međutim, stručnjaci za protuterorizam i organizacije poput Anti-Defamation League upozorili su da ovaj potez nije značio kraj aktivnosti njihovih članova, već je bio taktički korak kako bi se izbjegao pritisak vlasti i omogućilo pregrupiranje.
Nakon tog "raspuštanja", AWD se nije potpuno ugasio. U srpnju 2020. bivši članovi osnovali su National Socialist Order (NSO) u SAD-u, koji se smatra svojevrsnom "Atomwaffen Division 2.0", nastavljajući istu ideologiju akceleracionizma i nasilja. Osim toga, 2023. Vice i Guardian izvijestili su da članovi AWD-a igraju ključne uloge u organiziranju Active Club Networka, mreže neonacističkih i supremacističkih grupa koje djeluju kao paravan za nastavak aktivnosti tamo gdje je AWD službeno zabranjen. U Kanadi, primjerice, Patrick Gordon Macdonald, povezan s AWD-om, bio je aktivan u sličnim strukturama, a u Europi su podružnice poput Atomwaffen Division Russland (osnovane 2020.) i Feuerkrieg Division nastavile širiti propagandu i vršiti regrutaciju.
U 2025., prema najnovijim podacima, AWD kao centralizirana grupa ne postoji, ali njeni članovi i ideologija ostaju prisutni. U veljači 2025. Brandon Russell, osnivač AWD-a, osuđen je za zavjeru za uništavanje energetskog postrojenja u SAD-u, što pokazuje da pojedinci povezani s grupom i dalje predstavljaju prijetnju. U isto vrijeme, u siječnju 2025. sud u Estoniji osudio je trojicu članova Feuerkrieg Divisiona, blisko povezane s AWD-om, zbog terorističkih aktivnosti. Telegram kanali i druge digitalne platforme i dalje služe kao mjesto za širenje njihove propagande, uključujući tekstove Jamesa Masona i manifeste ekstremista poput Dylanna Roofa.
Digitalna propaganda, kako rekosmo, rezultat je algoritamske logike. Društveni mediji favoriziraju polarizaciju i sukob jer bijes i strah drže korisnike duže angažiranima.
Cyberpunk je predvidio digitalnu distopiju. U Snow Crashu iz 1992., Neal Stephenson opisuje privatne korporacije koje vladaju – pazi sad – ''metaverzumom''. Stvarni svijet tone u anarhiju, dok tradicionalni rad nestaje. Ova vizija post-ekonomije sve je manje fikcija. Kompanija Meta danas, u stvarnosti, ulaže milijarde u virtualne svjetove, dok stvarni gradovi i zajednice propadaju. Prema poslovnim izvještajima, Meta je 2023. dosegla tri milijarde korisnika. Njen fokus na virtualnu stvarnost pokazuje istinu: tehnologija ne rješava društvene probleme. Ona nudi bijeg od njih. Cyberpunkov svijet, gdje većina gubi ekonomsku ulogu, postaje stvarnost.
Tradicionalna liberalna demokracija je na egzistencijalnom rubu, u vremenu u kojem sofisticirana tehnologija određuje što je istina. Ponavljajuće krize guraju svijet u kaos jer akceleracionističke vizije postaju uvjerljive, ne zato što su moralno superiornije, već zato što je današnji demokratski sustav nastao prije digitalnog doba i preslab je da se suprotstavi novim izazovima. Marx je predvidio početak ovih kontradikcija, a cyberpunk opisuje njihov distopijski vrhunac. Mi živimo između ta dva svijeta. Suprotstavljene sile bore se za prevlast. Tehnologija je i saveznik i neprijatelj slobode.
Klikom na egidu ''Ubrzaj, pa vladaj'' iznad teksta možete pročitati ostale tekstove iz serijala
