Pet godina nakon vrlo zapaženog kratkometražnog ostvarenja "Posljednje putovanje enigmatičnog Paula WR-a" (pohodilo niz festivala, ušlo u širi izbor kratkih igranih filmova razmatranih za Oscara), 35-godišnji francuski sineast Romain Quirot polučio je dugometražnu verziju iste priče, angažiravši istog glumca, Huga Beckera, za naslovnu ulogu. Cjelovečernja inačica u nas je osvanula na repertoaru Cinestara pod naslovom "Paulovo posljednje putovanje", ali i na programu Fantastic Zagreb Festivala, tamo pod naslovom "Posljednje putovanje".
Riječ je o distopijskom SF-u o naslovnom protagonistu, astronautu posebnih sposobnosti koji jedini može spasiti sušom poharanu, u veliku pustinju pretvorenu Zemlju pred nadiranjem Crvene Lune, nebeskog tijela čiju su energiju ljudi prethodno iskorištavali, no sada se ona toliko približila nekoć zelenom planetu da mu prijeti uništenjem. Paulov zadatak, koji je pred njega postavio njegov otac Henri W. R. (Jean Reno), vodeći zemaljski znanstvenik, jest da se probije kroz Lunin zaštitni magnetski omotač i nuklearnim je raketama uništi, međutim Paul to odbija učiniti. Umjesto toga skriva se i bježi pred predstavnicima vlasti koji ga traže, a kad njegov stariji brat Eliott W. R. (Paul Hamy), angažiran kao zamjena, pogine u pokušaju da uništi Lunu, pa potom biva oživljen i poprima ubilačke parapsihološke moći, Paul će i od njega morati bježati, štoviše brat postaje njegov glavni progonitelj. U bijegu mu se pridružuje vrlo mlada i slatka (androgina) djevojka Elma (Lya Oussadit-Lessert), kći oca obiteljskog zlostavljača (Bruno Lochet), i kroz taj bijeg dvoje protagonista saznaju podosta jedno o drugom, ponajprije da ih povezuje iskustvo obiteljske traume.
Od uvodnog animiranog dijela filma, koji gledatelje uvodi u svoj svijet dječjim diskursom, "Paulovo posljednje putovanje" sugerira viđenje samog sebe kao bajke, ne bježeći od asocijacija na Saint-Exupéryjevog "Malog princa". Putovanje odraslog muškarca i vrlo mlade djevojke nalik djevojčici smjesta će pak u sjećanje prizvati filmove poput Bogdanovicheva "Mjeseca od papira", Wendersove "Alice u gradovima", Bessonovog "Leona profesionalca", pa u krajnjoj liniji i Malleovih kontroverznih bisera "Zazie u metrou" (prema istoimenom Queneauovom predlošku) i "Slatke male". Dizajn postapokaliptične distopije, s treće strane, mnogo duguje drugom i trećem dijelu "Mad Maxa" te izvornoj trilogiji "Ratova zvijezda", pa kad se sve zbroji jasno je da se radi o jednom od onih ostvarenja kakve smo nekad nazivali par excellence postmodernističkima zbog njihova nesputana crpljenja iz riznice kulturno-umjetničke prošlosti. Film se i tematski ekstenzivno bavi prošlošću, preciznije sjećanjima. Suprotstavljena braća Paul i Eliott prisjećaju se svog djetinjstva i voljene, od neizlječive bolesti umrle majke, djetinjstva u kojem je stariji Eliott razvio ljubomoru prema mlađem Paulu kao darovitijem dječaku, dok se Elma sjeća očeva nasilništva prema njezinoj majci koja ju je upravo bježeći od tog nasilja napustila.
Sve to ne sadrži dubinu, ali predstavljeno je nizom lijepih slika plemenitost čijeg učinka ne valja podcijeniti (sadašnjost i prošlost odvojene su razlikom između propastelnog kolora i gotovo kristalno čiste crno-bijele fotografije nerijetko garnirane slow-motionom), da bismo na kraju dobili i pouku o suprotstavljanju razaranju (drugog i drugačijeg) i samožrtvovanju (za dobrobit svih). Ritam filma jest pomalo trom, priča podosta proizvoljna, ali likovi su zanimljivi, glumci redom dobri (mlada Lya Oussadit-Lessert i odlična), vizuali izuzetno dopadljivi. Na kraju krajeva, lijepo je napokon naići na film u kojem budućnost svijeta ne ovisi o ljudima koji govore engleski i u kojem dječje nevina vizura ne odsklizava u iritantnu infantilnost, tako čestu u holivudskim spektaklima.
