Iako se bliži 80. godini života Steven Spielberg i dalje neumorno radi, i dalje uživajući status nedodirljive institucije u matičnoj holivudskoj kinematografiji. I dalje se visoko cijene njegovi "ozbiljni", umjetnički eksplicitno ambiciozni projekti, iako je kreativniji (bio) u svojim"zabavljačkim" radovima. Novi film "Fabelmanovi", koji je sam autor označio kao suštinski autobiografski, prepoznat je kao jedan od tih "ozbiljnih" radova i dočekan sa superlativima, te se čini da ga očekuje bogata žetva ako ne Oscara, a onda barem nominacija. Riječ je o filmu tipičnom za Spielberga: školski pristup ideji i temi, uz neizbježnu uporabu stereotipa. Doduše, bilo bi nepošteno svesti "Fabelmanove" samo na to jer oni, kao i neki drugi ambiciozni autorovi radovi ("Schindlerova lista", "Spašavanje vojnika Ryana", "München"), imaju i onu bolju, intrigantniju dimenziju koja podsjeća da je Spielberg nekad davno bio dio Novog Hollywooda 1970-ih, prije nego što je taj svijet izdao i zajedno s još većim izdajnikom Georgeom Lucasom (jer potonji je bio obrazovaniji i darovitiji od mlađeg kolege) prionuo općoj infantilizaciji dominantne jezgre američke kinematografije.
"Fabelmanovi" prate odrastanje i formiranje dječaka, potom mladića Sammyja (Gabriel LaBelle) u naslovnoj obitelji američkih Židova istočnoevropskog porijekla nakon Drugog svjetskog rata, isprva u Arizoni, a onda u Kaliforniji gdje se obitelj preselila zbog očeva napredovanja u poslu s kompjutorima. Od malih nogu dječak je fasciniran magičnim učinkom filmskih slika, pri čemu praktični otac (Paul Dano) intenzivne sinove inklinacije filmu i njegove amaterske uratke u kojima kao glumce angažira svoje sestre i prijatelje vidi tek kao jači hobistički interes, a ne nešto čime bi se ozbiljno mogao baviti, dok majka domaćica (Michelle Williams), kao srodna umjetnička duša, premda kao takva više-manje realizirana samo u okvirima vlastite obitelji, u potpunosti shvaća, prihvaća i podržava sinova nastojanja. No, interesantno, sin će upravo s majkom doći u snažan emotivni sukob jer će shvatiti da ona i očev najbolji prijatelj, od oca manje talentirani inženjer, održavaju tajni ljubavni odnos. A kako će to shvatiti? Na tragu fotografovog otkrića leša u Antonionijevu klasiku "Povećanje", dakle slučajno, snimajući obitelj i očeva prijatelja na izletu u prirodu: u drugom ili trećem planu snimljenih prizora, montirajući materijal, zamijeti diskretne ali jasne znakove intimnosti između majke i prijatelja. Ideja je dobra, no njezina realizacija odveć neuvjerljiva, jer nategnuti su ti pravilno kompozicijski prisutni drugi, treći planovi čija se semantika ne primjećuje tokom snimanja, nego tek u montaži. Kasnije, u Kaliforniji, značenjski još tvrđe plasirat će se demonstracija moći filma da zbilju izmijeni u fikciju po nahođenju autora, kad Sammy snima i montira srednjoškolski film u kojem akteri postaju i đaci koji su ga, po vrlo stereotipnoj špranci, maltretirali kao Židova. Naposljetku, Sammy će susresti i legendarnog Johna Forda (zabavna cameo rola Davida Lyncha), koji će mu poručiti da je u umjetnosti bitna forma, a ne sadržaj, što je poanta filma, a djeluje kao nenamjerna ironija, jer Spielberg je tokom gotovo cijele karijere preferirao sadržaj s pratećom patetičnom semantikom. Srećom, "Fabelmanovi" su jedan od rijetkih njegovih uradaka lišenih patetike, štoviše lik majke i njezina linija priče odlikuju se intrigantnom atmosferom i značenjima, i prava je šteta što je veći dio filma otpao na liniju nezanimljiva Spielbergova alter-ega. Ali da nije, onda to ne bi bio Spielberg. Briljantna Michelle Williams kao poticajno pomaknuta, hipersenzibilna majka može, zajedno s nama, samo žaliti da taj film nije pisao i režirao nedocirajući autor konzistentnijeg talenta.
