China Miéville je pisac znanstvene fantastike i fantastike koji je, nažalost, slabo prevođen kod nas, pa je zato i nedovoljno poznat. U svojim djelima spaja elemente šunda i žanrovske konvencije sa stilom pisanja koji više odgovara literarnoj fikciji; jednako mu je važno ispričati zabavnu i uzbudljivu priču prepunu obrata i avantura, kao i istražiti teme poput lingvistike, ljevičarske politike, klasne borbe, nejednakosti, utopijskih zajednica ili života u segregiranim gradovima. Kako sam kaže, želi ispričati "dobru priču koja je usto i sociološki ozbiljna i stilski avangardna". Kao inspiraciju nabraja filmove o Tarzanu, koji su mu kao djetetu bila polazna točka za opsesiju znanstvenom fantastikom i fantastikom, zatim H. P. Lovecrafta, Ursulu Le Guin, filmove braće Quay i Jana Švankmajera, igre Dungeons and Dragons...
Nakon desetogodišnje "pauze" od pisanja romana u kojoj se uglavnom bavio publicistikom, 23. srpnja ove godine izdaje "The Book of Elsewhere", napisan u suradnji s glumcem Keanuom Reevesom. Riječ je o svojevrsnoj adaptaciji Reevesove serije stripova "BRZRKR". Reevesov doprinos projektu bile su okvirne ideje i najvažniji likovi – sve ostalo je Miéville radio sam. Reeves je poslovično skromno za Guardian izjavio da je roman napisao China, a da on nije napisao ništa.
Kao deklarirani marksist, Miéville se u svojim ranijim djelima redovito bavi društvenom kritikom, no ovo je njegov uvjerljivo najmanje politički roman. Najvjerojatnije to ima veze Reevesovom apolitičnošću, kojoj se Miéville morao prilagoditi
"The Book of Elsewhere" je priča o svojevrsnom superjunaku, B-u ili Unuteu, besmrtnom biću starom 80.000 godina. Nakon svakog pokušaja da ga ubiju – a ima ih dosta – on se ponovno rađa tako da se izlegne iz jajeta. Sve što želi je – smrtnost (jer "beskonačan život nije život"), pa surađuje s timom znanstvenika pod okriljem američke vojske koji ga proučavaju i obećavaju da će pronaći način da mu ispune tu želju. Vojska pak šalje Unutea da im obavlja "posliće" po svijetu. Nitko zapravo ne zna što je točno Unute, pa ni on sam. Mutacija? Vanzemaljac? Alat? Oružje? Bog? Demon? Unutea poneke zajednice doživljavaju i štuju kao boga, a neke ga se boje kao demona. Naizmjenično pratimo fragmente Unuteovih avantura kroz (pra)povijest, punu mitova i božanskih bića, i događanja u svijetu koji nalikuje našem, možda u bliskoj budućnosti.
Kao deklarirani marksist, Miéville se u svojim ranijim djelima redovito bavi subverzivnim temama i društvenom kritikom, no ovo je njegov uvjerljivo najmanje politički roman. Najvjerojatnije to ima veze Reevesovom popriličnom apolitičnošću ("Nisam netko tko govori o politici", izjavio je za Guardian), kojoj se Miéville morao prilagoditi. Ipak, i dalje je to djelo koje je originalnije, maštovitije i stilski virtuoznije od ogromne većine SF i fantasy romana kojih su pune police knjižara.
Miéville je vjerojatno najpoznatiji po Bas-Lag trilogiji smještenoj u istoimeni steampunk svijet. Njen prvi dio, "Stanica Perdido" (u izvorniku "Perdido Street Station"; kod nas su je objavili Izvori), smještena je u prljavu, kaotičnu, živopisnu metropolu zvanu New Crobuzon, gdje ekscentričnog odmetnutog znanstvenika Isaaca posjećuje biće zvano Garuda, poluptica, polučovjek, i moli ga da mu pomogne da ponovno može letjeti. Umjesto opsesije feudalizmom, zbog koje je ogromna većina fantasy romana smještena u svjetove koji podsjećaju na europski srednji vijek, i neprestanog recikliranja posttolkienovskih klišeja – vilenjaka, patuljaka, vitezova i sličnog – Miéville stvara maštovite i originalne svjetove nastanjene istinski neobičnim društvima i bićima. Tu su, primjerice, Prepravljeni, ljudi kojima je kao kazna za neki prekršaj presađen novi dio tijela preuzet od stroja ili životinje; Vodyanoi, ljudi nalik žabama; Khepriji, čiji mužjaci su bezumne divovske bube, dok ženke imaju ljudska tijela, ali golemu bubu umjesto glave, a mnoge od njih su umjetnice koje stvaraju svojevrsne skulpture od vlastite pljuvačke; ljudi-kaktusi...
Drugi dio Bas-Lag trilogije, "The Scar" (prilično porazno, nije preveden kod nas), inspiriran je avanturističkim i piratskim romanima. Lingvistkinja Bellis Coldwine je u egzilu i bježi iz New Crobuzona pa završava u piratskom gradu Armadi, kolekciji tisuća zajedno privezanih brodova koji plove po svjetskim oceanima i na kojima vlada svojevrsna piratska utopija u kojima su "prepravljenim" kažnjenicima vraćeni sloboda i dostojanstvo, a razvijena je i specifična ekonomija u kojoj se ulov iz pljački dijeli za svačiju dobrobit, postoje kvartovi od kojih svatko ima svojeg vladara, dinamiku, običaje i pravila. Tamo se pletu složene mreže lojalnosti, savezništava, političkih igara moći...
I u drugim svojim djelima Miéville se poigrava originalnim i maštovitim konceptima. Roman "Grad i grad" (u izvorniku "The City & the City", kod nas ga je objavio Hangar 7) je SF krimić/noir o ubojstvu u gradu koji dijeli iste ulice, zgrade i parkove s drugim, "zabranjenim" gradom, čiji stanovnici su ljudi od rođenja naučeni da ne vide, kao i da ne prelaze zid koji ih razdvaja. Roman je inspiriran stvarnim podijeljenim gradovima poput Mostara, ciparske Nikozije, Jeruzalema... U SF romanu "Embassytown", Miéville se bavi kompleksnim lingvističkim pitanjima – radnja se vrti oko vanzemaljaca čiji jezik im onemogućava laganje i koji postaju ovisni o govoru ljudskih ambasadora.
U young adult romanu "Railsea" (kod nas nepreveden), vlakovi pod vodstvom "kapetana" putuju po "željezničkom moru" tračnica koje prekrivaju planet i love grabežljivce koji žive ispod njih poput divovskih krtica. Miéville je očito bio inspiriran "Mobyjem Dickom", ali radnju kao i uvijek odvodi u potpuno neočekivanom pravcu, dok njegov worldbuilding, iako na prvi pogled djeluje pomalo redikulozno, ima smisla i unutarnju logiku.
Miéville je svoju doktorsku disertaciju pisao o marksističkoj teoriji međunarodnog prava. Godine 2001. kandidirao se za Donji dom britanskog parlamenta kao socijalist, a kasnije je radio na osnivanju nove političke stranke Left Unity. Godine 2017. napisao je knjigu "Oktobar" o Oktobarskoj revoluciji, a 2021. "A Spectre, Haunting", vlastiti pogled na Marxov "Komunistički manifest", o kojoj je prošle godine dao intervju za Novosti. Marksizam ga je privukao zato što je sveobuhvatan – omogućio mu je da razumije svijet u njegovoj cjelovitosti, bez dogmatičnosti. Kada ga pitaju o vezi političkog aktivizma i stvaranja fantastičnih svjetova, Miéville naglašava da ta veza nije direktna i da ga ne zanimaju fantazija ili SF kao nacrti za utopiju, ali da postoji neka poveznica u smislu drugosti i očuđenja kao političkog čina, slično efektu koji su postigli nadrealisti.
Često se citira Miévilleova kritika Tolkiena, kojem zamjera "reakcionarnu naklonost prema hijerarhijskom statusu quo, vjeru u apsolutni moral koji zamagljuje moralnu i političku složenost. Tolkienovi klišeji – vilenjaci i patuljci i čarobni prstenovi – proširili su se poput virusa. Napisao je da je funkcija fantazije "utjeha", pa je postalo pravilom da bi "pisac fantazije trebao tetošiti čitatelja". Miéville tvrdi da dugi niz pisaca, među koje bismo nesumnjivo mogli svrstati i njega samog, čini upravo suprotno: "koriste estetiku fantastike da bi doveli u pitanje, očudili i subvertirali očekivanja".
Miévilleov rad obično polazi od tropa specifičnih za krimić, avanturistički roman, SF, fantasy, young adult ili, u slučaju "The Book of Elsewhere", superherojski žanr – koje zatim odvodi u neočekivanom pravcu. Čak i ako zadnjem romanu fali nota subverzivnosti na kakvu smo kod njega navikli, tu je još uvijek nekonvencionalna struktura, impresivni worldbuilding, jedinstveni i originalni likovi, bića i društva – ukratko, maštovitost i zaigranost kakva se rijetko pronalazi u žanrovskoj literaturi koja, izgleda, postaje sve više generička.
