Britanski pisac i aktivist China Miéville u posljednjih je 25 godina napisao toliko raznolikih djela da je teško vjerovati da su sva izašla iz jednog pera. Ipak, po našoj čitateljskoj prosudbi, u većini se svojih knjiga opsesivno bavi "viškom" stvari. Onime što se ne da lako vidjeti, objasniti ili razumjeti. U noveli "This Census-Taker" ("Popisivač") iznenađujuća bezbojnost i maglovitost njegovih likova djeluje kao brutalno iskren pokušaj crtanja čovjeka iznutra. U krimi romanu "Grad i grad", Miéville rovari po rupama, a ne greškama u logici. Njegov znanstveno-fantastični roman "Embassytown" ("Veleposlanstvo") fascinantno je istraživanje jezika kao zamagljenog stakla. "Oktobar" je roman o ruskoj revoluciji, a banalnu jezovitost svakodnevice maestralno skicira smještajući kratku horor priču "Ball room" ("Igraonica") u dječju igraonicu najpoznatije trgovine namještajem, Ikee. U esejima u časopisu Salvage (kojem je i jedan od osnivača i urednik) piše o integralnosti sadizma u kapitalizmu.
Od žanra do žanra, od manje uspješnih do uspješnijih knjiga, Miéville u pisanju ne traži prečac, a bogami ni pijedestal. Najnovija mu knjiga "A Spectre, Haunting: On Communist Manifesto" ("Bauk kruži: O Komunističkom manifestu"), koju je lani izdao Haymarket Books, pomno je istraženo, ali i prijemčivo čitanje "Komunističkog manifesta". O knjizi s Miévillom razgovaramo preko Zooma. Na ekranu našeg laptopa pojavljuje se entuzijastično, spreman da srčano promišlja.
U "A Spectre, Haunting" bavite se kritikama "Komunističkog manifesta", oprečnim čitanjima. Razgovarajmo prvo o onome po čemu je opis kapitalističkog društva u njemu relevantniji i točniji danas nego u trenutku pisanja?
Manifest je opisivao određenu globalnu formaciju u nastanku. Na ukupnoj razini političke ekonomije i geopolitike, svijet je daleko kapitalističkiji danas nego što je bio tada. Ne govorimo o novonastaloj puzajućoj dinamičnoj sili, nego o utvrđenoj činjenici. Sada imamo ostarjeli kapitalizam. Čak bi i mnogi Marxovi kritičari to priznali. U vrijeme pisanja "Manifesta", stječete dojam da, iako strahovito ugnjetavački, kapitalizam možda može oslobađati ljude od drugih vrsta ugnjetavanja, rušiti feudalne okove. Paralelno postoji temeljna i eksplicitna tvrdnja da se u kapitalizmu ne može živjeti, da je dubok udarac svakoj smislenoj slobodi. To je sada preplavljujuće jasno, naročito u zadnjih 50 godina. Argument o kapitalizmu kao nečemu što je uopće izvedivo za čovječanstvo, a kamoli kao o najboljoj od svih alternativa, je gotov, treba ga pokopati. To što je ta rasprava još uvijek živa djelomično je znak zapuštenosti dijela društvene kritike.
Kao što ste rekli, ovo je sustav kojem se ne može živjeti. Fascinirani ste pojmom kidanja, raskida (eng. rupture) i često mu se vraćate u knjizi. Kako ga tumačite, po čemu se razlikuje od revolucije?
Raskid je riječ koja radi mnogo stvari odjednom. Što se tiče "Manifesta", o tome govorim iz intelektualne znatiželje. Kad se vraćate klasičnim tekstovima, zanimljivo je gledati što jest, a što nije preuzeto u sekundarnoj literaturi. Moja je knjiga zamišljena kao sinoptička i uvodna, ne pretvaram se da sam sve shvatio. Ali mislim da je, s obzirom na naglasak koji su Marx i Engels stavili na koncept raskida, nevjerojatno koliko se malo o njemu raspravljalo u marksističkoj teoriji, ali i filozofiji. Razumijem da mnogi drugovi brinu da ne postanu razvodnjeni reformisti, dijelim tu zabrinutost. Ali mislim da se trebamo osloboditi prvoloptaške paranoje oko čitanja i okrenuti se nekoj vrsti reparativnog čitanja. Unutar kanona marksizma postoji brzo i lako jednačenje raskida s revolucijom. U tekstu "Manifesta" to i nije baš tako.
Ultraljevica i reformisti
Kako to?
Jasno je da revolucija može i treba biti raskid, i jasno je da ono što se naziva revolucijom, ako nije raskid, nije vrijedno imena revolucija. Ali Marx i Engels također govore o raskidu kao zasebnom fenomenu, čak u nekim svojim raspravama dopuštaju ideju o neustaničkom putu ka raskidu. Za mene je ključan moment oko raskida antireformistički argument. Ne postoji način da se ovaj sustav isprtlja u životnost. S kapitalizmom se mora raskinuti. Ta ljestvica rekonfiguracije stvarnosti mi oduzima dah. To uključuje i psihičku promjenu, preobrazbu čovječanstva. Ne govorimo samo o nama u nekoj drugačijoj budućnosti, govorimo i o nama koji prolazimo kroz kidanje, o verzijama sebe koje ne možemo ni zamisliti. Nije nužno predviđati konkretne oblike raskida i revolucije, ali valja reći da je ključna stvar koju guramo apsolutni raskid s prošlošću, kao i da razumijemo da će kapitalizam na tom putu biti fantastično prilagodljiv. Lenjinistički cosplaying 1917. kao jedine moguće verzije, to mi se čini zastarjelo. Ni manje ni više nego reformisti koji kažu – ako nam date samo malo više prostora i vremena, bit će ovo sustav u kojem se dade živjeti. Ne tvrdim da imam konačan odgovor o raskidu, pokušavam knjigom reći da se čini da je to premalo teoretizirana kategorija. Molba je to za daljnju vrstu političkog istraživačkog projekta, u sklopu oslobodilačke politike.
Ne želim biti dio lijeve kulture koju zanima samo korektnost. Dio ultralijeve meme kulture je stvarno sjajan. Ali s moralizmom imam problema, pogotovo sa sadističkim moralizmom, pa i među suborcima. Naprosto je otrovan
Čini se kao da nam ovo o čemu pričate malo bježi, neodređeno je. Ali oko toga ste dosta iskreni?
Podižem ruke, priznajem! Znam da zvuči evazivno, ali kako može biti drugačije? Velik dio projekta s ovom knjigom jest reći da ne samo da se ne pretvaram da imam sve odgovore, nego mi se čini da je jedna od stvari koja jebeno koči ljevicu sto godina pretvaranja da ima odgovore. Ne samo to, nego da je loše nemati sve odgovore, da je posljednja stvar koju možete učiniti ponuditi neku vrstu iznenađenja ili nesigurnosti. Jebeno sam umoran od takve politike, kukavička je. Ne predlažem performativna samobičevanja, pozersko ništa-neznanje. Ali naročito posljednjih deset godina svjedočimo jednom kolapsu za drugim, pa ako nećemo napustiti ljevicu, a ja to stvarno ne želim, moramo znati reći i – ne znam. Dakle, postoji ta kategorija raskida o kojoj se ne govori puno, i možda je vrijedi još istraživati.
Spomenuli ste reformske mjere. Čini se da se na ljevici klackamo između tzv. ljevice koja se bavi reformama, unesena je u zakone, institucije, parlamente, i ultraljevice sa stavom – ili napadamo sve ili ništa nije vrijedno raditi. Što mislite o tim pozicijama?
Prije nekoliko sam desetljeća ušao u socijalizam kroz radikalni liberalizam, tako da sam sigurno izašao iz više reformističke tradicije. Možda iz tog razloga jako poštujem i fascinira me dio nepopustljivosti ultralijeve pozicije. Postoji snažan osjećaj za kapitalizam kao totalitet, a nedostatak tog razumijevanja koči reformizam, čak i dobronamjerne liberale. Ali ultraljevičarski osjećaj kapitalizma kao totaliteta nije dovoljno totalizirajući. Smiješna je pomisao da izdvajanjem sebe ili pukim suprotstavljanjem na neki način iskoračujete van te ukupnosti. Kapitalizam ima načina da se i tome prilagodi. Kad vidite anarhiste kako osnivaju alternativne zajednice, nemam ništa protiv toga, ali nemojte sebi govoriti da bježite od kapitalizma, kamoli da ga potkopavate. Najbolje što možemo učiniti, dok ne postignemo raskid, je svaki put malo bolje podbaciti. U kapitalizmu ne postoji politički pokret koji ima potpuno progresivnu tendenciju ili smjer, jer sistem ne funkcionira na taj način. Zabluda čistog ultraljevičarstva također je teorija svijesti koja nije baš uvjerljiva, jer u biti percipira prelazak s ničega na sve u jednom zamahu.
A reformisti?
Očito su u krivu reformisti koji vjeruju u popravljanje sustava, a ne rade na njegovom raspadu. Svakako reformirajte, ali shvatite da će vam se svaka reforma koju postignete donekle vratiti da vas ugrize za dupe. Zato su reforme na koje se valja usredotočiti one koje ne samo da čine živote ljudi malo boljim ovdje i sada nego, u određenoj mjeri, drmaju dinamiku maksimizacije profita, potkopavaju logiku sustava. Postoji lijen način da se ovo kaže, a taj je da i reformisti i ultraljevičari nisu dovoljno dijalektični. Dosadno mi je koristiti dijalektiku kao čarobni štapić, ali među drugovima je možda možemo koristiti kao prečac, sve dok razumijemo posao koji pokušavamo obaviti.
Neporaženi očaj
Još jedna stvar vezana uz ultraljevičarstvo, barem se nama tako čini, jest da miriše moralizatorski, superiorno. Pritom to često dolazi od ljudi koji s prezirom gledaju na moraliziranje kao način vođenja politike.
Sasvim ste u pravu za moralizam i moralističku estetiku ultraljevice. Iako je drugačija tradicija, postoji slična moralizatorska estetika kod staljinizma. Pitam se je li to jedan od razloga zašto su i ultraljevičari i staljinisti doživjeli iznenađujući preporod na internetu u zadnjih deset godina. Društveni mediji i online diskurs uvelike nagrađuju, potvrđuju i ulažu u moralizam i estetiku, određenu vrstu swaga, razmetanja. Ovisno o struji iz koje dolazi, nisam baš filistar što se toga tiče. Želim biti dio pokreta koji ima vrlo jaku ultralijevu komponentu i puno sam naučio iz te tradicije, u nekim slučajevima čak zbog estetike. Očito, znamo da je fašizam vrhunska estetika, pa moramo biti svjesni opasnosti, ali zavaravamo se ako zanemarimo snagu slobodarskih provokacija. Ne želim biti dio lijeve kulture koju zanima samo korektnost. Dio ultralijeve meme kulture je stvarno sjajan. Ali s moralizmom imam problema, pogotovo sa sadističkim moralizmom, pa i među suborcima. Naprosto je otrovan. Nemilosrdan sam u želji za iskorjenjivanjem te vrste moralizma na ljevici, rezultat je slabosti i neuspjeha. To je jedan od razloga zašto ne želim da desnica ima pravo monopola nad terminom "signaliziranje vrline". To je tako korisna kategorija, tako točna. Osjećam pritom puno suosjećanja oko svega ovoga, ne kažem da sam ja iole imun. To je jedan od razloga zašto ne koristim društvene mreže, jer sam sebi jebeno ne vjerujem.
Pišete i o moralu i etici "Manifesta". Zašto je važno o tome pričati, ali i imati na umu ograničenja tih kategorija kada govorimo o smislenom političkom radu?
Dio problema nemogućnost je razlikovanja moraliziranja i morala ili etike. Pišem o tome kako su Marx i Engels voljeli govoriti da ih uopće ne zanima moral. Ideja da su zaobišli domenu morala jednostavno ne drži vodu. Rekao bih da je nemoguće izgraditi koherentnu političku filozofiju kojoj bi to uspjelo. Ako čitate i njihova druga djela, jasno je da su im kategorije zasićene etikom. Što se mene tiče, to je u redu. Ali najgore je to poricati. Ono što me zanima je propitivanje političke etike, izvoditi iz nje, a ne uzimati je kao datost. Marx i Engels su vrlo dobri u kritiziranju buržoasko-liberalnog načina mišljenja koji moralizira, dobro govore o krajnjim rezultatima takve vrste morala. Dakle, budimo nemilosrdni prema moraliziranju, ali priznajmo da postoji nešto i neizbježno i poželjno u činjenici da želimo human svijet u kojem možemo živjeti. A to je, između ostalog, i etička pozicija.
Treba priznati da velik dio marksističke ljevice nije imao sjajne rezultate u analizi nacionalizma. Moramo bolje. Mnogo se može reći o narodnooslobodilačkim pokretima koji su crpili iz marksističke teorije
To nas dovodi do pitanja religije i jednog od poznatijih Marxovih citata o religiji kao "opijumu za narod". Pisanjem ukazujete na načine na koje religija omogućuje ljudima da se povežu sa svojom patnjom u svijetu koji boli. Zašto je politički nužno tragati za srcem svijeta bez srca?
Posljednjih godina primjećujem sve veći interes ljevice za religiju i teologiju. Kao reakcija na tu otvorenost prema afektivnom i duhovnom (nabijen izraz, ali upotrijebimo ga) dolaze radovi ljudi poput Viveka Chibbera, neka vrsta vrlo racionalnog marksizma. Nisam sektaš, učio sam i učim od svih struja. Međutim, krajnje racionalno mi se čini neuvjerljivim. Kada pokušavate voditi raspravu s ljudima koji su vrlo posvećeni određenom čitanju radikalnog prosvjetiteljstva, na kraju ili dođete do stvari koje su tako razvodnjene da ih nitko ne može ozbiljno testirati, ili jednostavno imate potpuno apstraktnu ideju o ljudskim bićima. Ono što nije racionalno u ljudskom životu nije nužno i iracionalno. Možete pitati ljude koja im je omiljena boja. Kao odgovor, možete mi reći da nemate mišljenje o bojama, a onda ne vjerujem da ste ljudsko biće. Ili kažete – ok, moja omiljena boja je ta ili ta. A kad pitam zašto, odgovor nije racionalan, ali nije ni iracionalan. Afektivan je. Sto godina politički se traži kruh i ruže. Zašto ruže? To nije racionalno, ali nije ni iracionalno.
Uzimate puno od Rudolfa Otta i njegovih teorija o racionalnom, iracionalnom i neracionalnom?
Njegove su mi teorije najproduktivnije u razumijevanju ideje da je ljudski um racionalan, iracionalan i neracionalan. Duboko se protivi iracionalnom, ali ga duboko fascinira neracionalno. U tome postoji taktička i filozofska kvaka. Taktički, bilo koji socijalistički pokret koji govori samo o činjenicama, koji proklamira stvari čisto racionalno, ne može obaviti posao. Na primjer, ne protivim se mržnji, sve dok je oprezna. Ljudske su emocije stvarne i želim da ljudi budu emotivni oko stanja svijeta. Da racionalno procjenjuju, naravno, ali i da se osjećaju jebeno bijesno. I ljubav, važno je osjećati ljubav prema ljudima koji su izopćeni. Na filozofskoj razini, mi smo vrsta majmuna koji briznu u plač pri pogledu na ljepotu, i to bi valjda trebalo biti zanimljivo ljudima koji tvrde da imaju sveobuhvatnu teoriju o našem svijetu. Zato je religija zanimljiva, pronalazim ogromne resurse u teološkim tradicijama. Otvorenost ljepoti, želju za oslobođenjem. Ozloglašeni citat o "opijumu naroda" rijetko se predstavlja u punom obliku – također kaže da je religija uzdah potlačenog bića, srce svijeta bez srca, duša bezdušnih prilika. Pronaći srce u svijetu bez srca, postoji li potrebniji, radikalniji program? Mislim da ne.
Jedna od spornih točaka "Manifesta" je pitanje nacije i tumačenje citata "radnici nemaju domovinu". Mislite li da se marksizam nije uspio dubinski uhvatiti u koštac s nacijom i nacionalizmom?
Dosta zlonamjernih ili manje rigoroznih kritika "Manifesta" trebalo bi brzo otkloniti samo na temelju činjenice da je to manifest, forma ima svoje specifičnosti. Kombinacija je proročanstva, retorike, vrbovanja, analize, upozorenja. To ne znači da je izvan kritike, ali kritika mora biti unutar tog konteksta. Kad je riječ o naciji i nacionalizmu, Marx i Engels možda su se previše nadali kolapsu moći nacionalizma, ali to ne znači da nisu bili zabrinuti. Upravo u tom citatu vidim kako govore radničkoj klasi da se ne poistovjećuju s nacijom. Dakle, to je upozorenje. Neke od izjava u "Manifestu" su takve, aspiracijske, regrutacijske, upozoravajuće. Ako pogledate njihov cjelokupni rad, postoji sofisticirana, iako ne besprijekorna, politička teorija nacionalizma. I dalje treba priznati da velik dio marksističke ljevice nije imao sjajne rezultate u analizi nacionalizma. Moramo bolje. Mnogo se može reći o narodnooslobodilačkim pokretima koji su crpili iz marksističke teorije. Nisam negrijanac, ali ostala mi je urezana fraza iz "Imperija" Antonia Negrija i Michaela Hardta, ona o zatrovanom daru nacionalnog oslobođenja. To nas vraća na kapitalizam kao totalitet. Jedinice koje u njemu imaju bilo kakvu političku moć su nacionalne suverene države. Stoga, ako želite djelovati u ovom svijetu, postanite takva jedinica. Trebamo li dakle istog trena jednostavno odustati od te ideje? U redu, recite to Palestincima. S druge strane, kad Palestina dobije državu, hoće li sve biti u redu? Naravno da neće. Ako bude sreće, možda ćemo malo manje podbaciti, doći u mrvicu manje strašnu situaciju.
U jednom od intervjua citirate Johna Bergera koji o Palestini govori kao o "neporaženom očaju". Koliko je važno da se ljevica suoči sa svojim očajavanjima, pogleda u oči strahovima, a ne samo uzgaja nadu radi nade same?
Moramo nemilosrdno čitati stvari. Ako je situacija loša, loša je. Dajmo sve od sebe, ali nemojmo kenjati o pozitivnim ishodima. Apsolutno sam za stvaranje situacija u kojima će nada biti realno čitanje, legitimno zaslužena. Zato volim izraz "neporaženi očaj". To Berger kaže – neću poći od moralističke ideje da bih trebao biti pun nade. Ako osjećam očaj, neću lagati. Reći ću – ovo je politička situacija tako duboke sadističke toksičnosti da je jedini racionalan i afektivni odnos prema njoj onaj očaja. Ali moj je očaj neporažen. To iskreno priznanje je toliko dirljivo i politički inspirativnije od dvadeset godina usrane lažne nade koju sam imao unutar nekih aspekata britanskog pokreta krajnje ljevice. Postao sam ponovno aktivniji posljednjih nekoliko godina, kada sam pronašao način da artikuliram svoju političku depresiju i očaj na neporažen način, umjesto da se osjećam kao propalitet zato što sam se osjećao depresivno i pesimistično.
