Naš neobični sugovornik na Forumu 17. Subversive Festivala bio je britanski marksist Richard Seymour, član Salvage Collectivea, neprofitne organizacije koja se zalaže za etične, cirkularne alternative brzoj modi. Održao je predavanje naslovljeno "Dijalektika katastrofe: granice materijalizma". Pitajući se kakav je marksizam kao materijalizam katastrofe, on zaključuje da destruktivne tendencije kapitalizma nisu materijalne prirode, nego plod duhovne mašine, a naš najbolji resurs za borbu protiv njih je prosvijećenost i samosvijest masa, stečena kroz paćeništvo i edukativne poraze.

Govorili ste o idealizmu i niste se složili s čestom marksističkom pretpostavkom da je to buržoasko mišljenje?

Istina. Kada gledam buržoaziju, danas tu nema puno idealista. Mislim da je fundamentalno buržoaska ideologija danas mehanicistički materijalizam iz 19. stoljeća, a znanstvena realnost je otada napredovala. Pogledate li knjigu engleskog fizičara Paula Daviesa "Demon u stroju", vidite da takav mehanicistički materijalizam ne odgovara realnosti. Sa znanstvenog stajališta mehanicistički materijalizam je već dugo mrtav, samo što se to ne uočava. Ali buržoaski zdrav razum nije rastao, to nije neka idealistička politička filozofija. Ustvari, buržoaska ideologija je nihilistička. Kapitalizam znači akumulaciju, znači rast. Ako gledate mehanicistički materijalizam koji dominira i o kojemu sam govorio, on snažno govori o tome da kapitalizam nije briga kako će se rast odvijati. On gradi i maksimira mašine koje će proizvoditi inteligenciju. Radi se o kompetitivnosti, borbi protiv svih živih bića. To je primjer u kojemu suvremeno materijalističko mišljenje ima efekte na kapitalističku ideologiju. Zato ne mislim da je idealizam intrinzično buržoaski. Mislim da je historijski idealizam postojao u otporu prema kapitalizmu. Sve je to vrlo zamršeno.

Žudnja je nešto što nije fizičko, ali je historijska sila. U terminima ljudske povijesti, ali i povijesti prirode. A to znači da se otvara prostor za nematerijalne stvari

Što je za vas povijest, kako je razumijete?

U odnosu na historiju ortodoksni sam marksist. Prihvaćam sve stvari kao što su sredstva za proizvodnju, proizvodni odnosi, proizvodne snage. Još uvijek me zanima gramšijevsko objašnjenje o efektivnosti kulture i ideologije, hegemonističkih praksi i slično. Još uvijek sam snažno pod utjecajem Althussera, iako ne mogu prihvatiti njegovu historijsku analizu. Ali mislim da je njegova analiza interpelacije vrlo zanimljiva i to nije materijalistička analiza. U terminima analize države i povijesti države slijedim Poulantzasa. Zapravo sam prilično ortodoksan kao marksist. Ali ono što činim drugačije je odmak od uobičajenog historijskog i političkog obećanja marksizma. To je historijsko obećanje historijskog materijalizma. Mislim da je jedan od problema shvaćanje historije kao ekskluzivno materijalnog procesa. Onda morate poput Althussera uvesti neki aleatorni materijalizam, koji se svodi na slijepu silu ili se bavite odnosom subjekta i objekta, što je Lukácseva pozicija, u kojoj materijalizam uvijek mora pobijediti, što je problematično. Mislim da i marksizam mora inzistirati da, iako je njegova domena historija i posebno čovjekova historija, to mora uključivati i jedan idealistički moment. Ne možete odstraniti idealizam iz marksizma, on zadržava idealističke pretpostavke.

 

Idealna mašinerija

Za vas globalni kapitalizam nije dakle samo materijalistički?

Da. Ako mislimo o tome, sve što se događa u globalnom kapitalizmu događa se u nekoj dijalektici kategorija. Marx u svojim objašnjenjima koristi kategorije Hegelove "Znanosti logike" i "Fenomenologije duha" kada govori o robnom obliku. Kada je riječ o robi, zabavno je da to nije nešto fizičko. Ništa povezano s robom nije fizičko. Naravno, ako kupite grašak, konzerva je materijalna i grašak je materijalan i ono što platite je materijalno. Ali ništa od onoga što novac čini novcem nije materijalno i ništa od toga što robu čini robom nije materijalno. To je jako čudno. Što čini vrijednost? Ona nije ništa materijalno, to je društvena oznaka. Društveno potrebno radno vrijeme. A socijalno potrebno radno vrijeme nije fizička realnost. To je nešto što nastaje iz ljudskih praksi. Kapitalizam je specifičan društveno proizveden odnos. A što je društveni odnos? Ponovno, to je nešto nematerijalno. To možete objasniti kao zajednicu svijesti. Vrlo jednostavan društveni odnos je onaj između muža i žene – to je društveni odnos jer se oni međusobno vole i mrze, paze i brinu se jedan o drugome, dakle to nije fizički odnos, ali ima fizičke posljedice. Na osnovnom nivou, kapitalizam je drugi društveni odnos u kojem mi odlučujemo o vrijednostima. Ljubav i mržnja tu nikoga ne zanimaju. Ono što je bitno je da vi radite za šefa, za nadnicu i slično. Za to kupujete robu i to je dogovor koji je činjenica. Rezultat su sve te materijalne sile. Robe prenosite i one putuju svijetom, pakirate ih, stavljate na police i prodajete. Ali sve je to utemeljeno na kognitivnom dogovoru, i ne samo kognitivnom, nego i socijalnom. Tako stvari funkcioniraju. Želim reći da je kapitalizam idealna mašinerija.

Postoje objektivni razlozi za duboki pesimizam. No to nije isto što i fatalizam. Neku nadu davao je Corbynov projekt u koji smo se bili uključili. Danas nadu daje projekt solidarnosti s Palestinom

Spominjete monizam i dualizam, odnos materije i uma. Što mislite o tom dualizmu?

Dualizam definitivno ne zadovoljava. Ne znam zašto ljudi kada govore o dualizmu to čine pragmatično. Vidimo kako svijet funkcionira, on je očito materijalan. Ja mogu dotaknuti stvari koje imaju ekstenziju i masu. To je materijalno. No postoje i stvari koje nemaju ekstenziju i masu, to su nematerijalne stvari, poput ideja i suosjećanja. To je svima blisko. Ima tu još nešto. Prvo čega sam svjestan je moja svijest. Nemam drugi pristup osim onog prirodnog kroz interludij svijesti. Tako da ja znam da svijest postoji, iako nije poput materije. To je logična, pragmatična stvar, da moraju postojati dvije stvari, pa onda ljudi kažu da mora postojati dualizam, dvije supstancije. Ali ja mislim da je jedna od tih dviju stvari supstancija, a druga je posjedovanje. Možete upotrijebiti riječ "materijalizam" koja kaže da postoji supstancija, ali postoje i ideje zasnovane na materijalnim realnostima. To vam marksisti uobičajeno govore. No ja mislim da će vam u historijskom smislu idealist reći: "Ne, te materijalne realnosti određene su idealnim odnosima egzistencije." Kada se kaže da svemir mora biti poput uma, da bi postojala materija, tu je kraj. Ja mislim da dualizam funkcionira kao pragmatičan opis svijeta u kojem živimo, no biti tu je prilično radikalno i nije odluka. I tako duh bira između materijalizma i idealizma.

Govorite o žudnji kao o nečemu što nije tu?

Žudnja je fascinantna jer kada nešto želim, to je obično nešto što nemam. Ako imam, ne želim. Ako je nešto već tu, ne trebam žuditi za tim. U psihoanalizi u analitičkom smislu možemo reći da je žudnja nešto što se može posrećiti. A to je fascinantno, jer govori da sam sposoban žuditi za nečim što ne postoji, što nema empirijsku evidenciju. Na primjer, žudim da napravim kuću. Nikada nisam vidio kuću kakvu želim sagraditi, ali ću je svejedno sagraditi. Jer je to moja žudnja. Kuća će otprilike izgledati kao što sam je zamislio i to je ludo. Nikada je nisam vidio i samo zato što za njom žudim, ona će postojati. U historijskim terminima znamo da žudnja može biti subvertirana. Na primjer, revolucionarna žudnja. Startate s Francuskom revolucijom, univerzalnom emancipacijom, a završite s Napoleonom, francuskim kolonijalizmom i slično. To je vrsta dijalektike u kojoj živimo. No segnemo li u povijest, u svijet prije mogućnosti ljudskih bića, isto ćemo naći žudnju na djelu. Slijedimo li Darwinovu teoriju evolucije, obično ženka ptice bira mužjaka iste vrste. Usredotočimo se na taj par, iako tu ima i drugih elemenata. Mužjak će razviti posebno perje i krila, koji mogu biti prekrasni. Puno više nego što je to slučaj sa ženkom. Pitamo se zašto bi prirodni odabir proizveo nešto tako neobično i lijepo. Posebno ako to nije evolutivno efikasno. To je skupo u energetskom smislu. To je skupo u smislu preživljavanja. Čini vas ranjivijim u odnosu na predatore. S velikim repom teže letite. Primjer su indijski paunovi. Ženke to žele, tu su i posebni plesovi i one odabiru. Sve to mijenja mužjake, njihovo perje postaje sve kompliciranije. Kroz tisuće i tisuće godina ženke biološki transformiraju svoje seksualne žudnje u objekt koji žele. I to neće prestati. Mi gledamo u sadašnjost, no možda će kroz tisuće godina u budućnosti mužjaci razviti i neka nova svojstva, možda postanu još šareniji. To ne možemo znati, kao ni moguće genetske promjene. To je moja poanta. Žudnja je nešto što nije fizičko, ali je historijska sila. U terminima ljudske povijesti, ali i povijesti prirode. A to znači da se otvara prostor za nematerijalne stvari.

 

Kontraproduktivni optimizam

Govorite o moralnoj autonomiji u biološkoj domeni. Što to znači?

Jedna od najgorih stvari koja se događa u divljini je seksualna korozija. Općenito, to je odnos mužjaka i ženke u kojem može doći do nasilja i u toj prinudnoj kopulaciji može biti mrtvih. Mužjaci često prisiljavaju ženke pataka na kopulaciju. No pačji penis oblikovan je tako da otežava mogućnost da mužjak siluje ženku. Uvijek vidim da u okolišnim procesima i procesima odabira postoji izbor, zašto izabrati neku jedinku, a drugu ne. Ako postoji izgled za preživljavanjem, jedinka će biti odabrana. Tako stvari funkcioniraju. Dugo u biološkim odnosima nema promjena, a onda one iznenada nahrupe. To ima veze s utjecajem genetike i njenim perturbacijama. Organizmi donose odluke u kojima eksperimentiraju s novim oblicima. To ima veze s okolišnim stresom, ali ne uvijek. Ponekad nove biološke forme nastaju u katastrofičnim okolnostima. To je rijetko i mi to odavno nismo vidjeli. Organizmi prilagođavaju svoj cjelokupni nervni sistem i svoju fizičku strukturu. To se događa s organizmima u njihovom evolucijskom periodu i tu možemo govoriti o milijunima godina. Nešto se događa s organizmima na njihovom kognitivnom nivou. I to se događa neobično brzo s obzirom na njihove evolucijske periode. To je malo drugačije s vrstama poput naše, koje imaju velik mozak. Zato kada govorim o moralnoj autonomiji i žudnji kod životinja, to podrazumijeva bazični kapacitet za slobodu, autonomiju i izbor.

Recite nam za kraj nešto o Salvage Collectiveu čiji ste član. Ponekad vam se zamjera da ste katastrofičari i da ste to utkali i u svoje viđenje kapitalizma?

Salvage Collective nastao je prije dosta vremena. Potekli smo iz Socijalističke radničke partije (SWP), što je neka vrsta heterodoksne trockističke organizacije u Velikoj Britaniji. Postojala je kriza, međusobne optužbe. Gledajući krajolik, zaključili smo da nema organizacije pa smo pokušali nešto sami stvoriti. Kompulzivni optimizam išao nam je na živce i mislili smo da treba biti pesimističan, jer je optimizam kontraproduktivan. Samo smo gledali što se događa. Sve su se ljevičarske organizacije sužavale u posljednjih tridesetak godina. Ljevičarska vodstva su se sužavala. Sindikati jednako tako. Ne samo to, već se i sastav sindikata promijenio pojavom tačerizma i suženjem javnog sektora. Pojavio se treći sektor bez ometajuće snage, vlada nije ovisila o tome da proizvodite profit, osim kada ste radili za korporacije. Štrajkovi su postali manje učestali i mogući. Zakonodavstvo je oštetilo sindikate. Sve je manje bilo protesta. Sve je to dovelo do prilično očajne situacije. Mi se nikada nismo ugledali u SSSR ili Istočni blok, na revolucije u Kini, na Kubi ili u Vijetnamu. To nije bio naš model. Nismo mogli reći da je to socijalna država kakvu mi želimo. Smatrali smo da je socijalizam nakratko postignut nakon Oktobarske revolucije, da bi bio zamijenjen objektivnim političkim okolnostima. A onda je došla i bijeda staljinističke kontrarevolucije. Vidjeli smo kako milijuni ljudi ipak gledaju u SSSR i tu polažu svoje nade. Milijuni nisu mogli ni zamisliti što je bio socijalizam ili alternativa kapitalizmu, ili alternativa neoliberalizmu. Tako smo razvili svoj pesimizam. Ogledali smo se i zaključili da postoje objektivni razlozi za duboki pesimizam. No to nije isto što i fatalizam. Zadržali smo temeljnu odanost revolucionarnom projektu i nadu da će nas događaji razuvjeriti u našem pesimizmu. Neku nadu davao je Corbynov projekt u koji smo se bili uključili. Danas nadu daje projekt solidarnosti s Palestinom. Uzimamo što se može iz okolnosti, no jako se protivimo zanemarivanju katastrofičnih tendencija koje su prisutne u današnjem svijetu.