Na nedavno održanom Subversive Film Festivalu, Hrvatska i tzv. regija bile su slabo zastupljene. Nije prikazan nijedan film hrvatske proizvodnje, a od uradaka iz ostalih zemalja bivše Jugoslavije vidjeli smo tek dva dokumentarca dvojca Luka Papić – Srđa Vučo. Zapravo, jedan i pol dokumentarac, jer naslov "Bez" spoj je dokumentarnog i igranog, odnosno tzv. dokudrama. Potonji izraz uobičajen je za žanrovsko određivanje filmova Želimira Žilnika, a "Bez" itekako ima žilnikovsku dimenziju. Premijerno prikazan na prestižnom festivalu Visions du Réel u Nyonu, gdje je nagrađen kao najbolji srednjemetražni film, s dozom apsurdizma bavi se pomaknutim društvenim marginalcem, slikarom amaterom Aleksandrom Denićem (glumi sam sebe) u potrazi za izgubljenim psom. Ta se potraga prvo odvija po skrajnutim beogradskim kvartovima, a onda i po srpskoj provinciji, pri čemu Aleksandar susreće razne karaktere, marginalne kao i on sam (premda je jedan od njih i nekadašnji nogometni klupski prvak Evrope i svijeta s Crvenom zvedom, Dragiša Binić), a uz dominantnu temu pasa, kao svojevrsni arhitektonski lajtmotiv pojavljuju se crkve. Letargični Aleksandar, lišen psa, obitelji i zaposlenja (to je ono "bez" iz naslova), s vremenom razotkriva svoje misli, pa tako gledatelji, među ostalim, mogu saznati da je zagovornik "anarhomonarhizma". To nekako ide ruku pod ruku s estetikom kiča koja mu je očito bliska, kako u njegovim vlastitim crtežima i slikarijama, tako i u fascinaciji pravoslavnim hramovima. Rastresite dramaturgije, gdje se motivski vrluda od intenzivne posvećenosti psima i odnosima s njima do "filozofskih" tema, dojmljivo snimljeni "Bez" (za kamerom je bio sam režiser Papić) ima podosta problema s ritmom (premda je montažerka ugledna Jelena Maksimović), a glavni je problem mjestimični utisak da se Papić i Vučo gotovo pa izruguju psima i ljubavi za njih. Ako je dojam pogrešan, sasvim sigurno su za narav njihova filma suvišne scene u kojima psi međusobno razgovaraju ljudskim glasovima (s osloncem na Cervantesov tekst "Razgovor dva psa", a ni izbor teksta "O slonu i psu" Charlesa Fouriera nije bolji), jer tu se ton nepotrebno radikalno mijenja – dotadašnji lagani apsurdizam zamjenjuje nešto nalik iritantnoj lakrdiji.
Dok su "Bez" zajednički potpisali kao scenaristi, a režiju samo Papić, novi film "Prizvan i pozvan", čisti dokumentarac, obojica, Papić i Vučo, potpisuju kao režiseri, scenaristi i montažeri, a Papić je ponovo bio i snimatelj. I ovaj put u središtu su pomaknuti marginalci, ali oni političkih ambicija. Radnja filma odvija se na dva vremenska plana – 1990., kad su u Srbiji održani prvi višestranački i predsjednički izbori, i danas, a povezuju ih četiri glavna lika, nekadašnja predsjednička kandidata, koji su danas isti ili slični redikuli kao što su bili prije više od 30 godina. Svjetonazorski najsimpatičniji nekadašnji je kandidat zelenih, koji danas negdje na selu bitku bije s pravoslavnim popom te i dalje nalazi pozitivne riječi za druga Tita, a tu su i ondašnji kandidat Velike rokenrol partije čiji je partibrejkerski program bio seks, droga i rock'n'roll te dvoje desničara. Jedan (interesantno, ime mu je Milan Mladenović) koji iskreno vjeruje u vlastito mesijanstvo, i prva predsjednička kandidatkinja u povijesti Srbije, žena koja spaja radikalni nacionalizam s posvemašnjom infantilnošću, pa čovjek ne zna bi li se na nju srdio ili je žalio. "Prizvan i pozvan" kaotična je smjesa arhivskih i svježe snimljenih materijala koji politički svijet Srbije slika kao, da se referiramo na protagonista prethodnog filma, svojevrsni trajni anarhomonarhizam. Ali začudo, taj kaos jako dobro funkcionira, ne samo zato što stvara intrigantu sliku svijeta djela, nego i zato što je ritmički silno dinamičan, nadasve lak i zabavan za gledanje.
