Nakon ovotjedne premijere na Subversive Film Festivalu, drugi dugometražni igrani film Mladena Đorđevića "Radnička klasa ide u pakao" kreće u širu distribuciju po hrvatskim kinima. Đorđević je znan po nizu kratkih igranih radova žanrovske (najčešće fantastično-hororske) orijentacije, nastalih još na prijelazu stoljeća, te po dva dugometražna dokumentarna ostvarenja, ali daleko je najpoznatiji po cjelovečernjem igranom debiju "Život i smrt porno bande" iz 2009.
Taj je uradak o porno družini koja odlazi na turneju po srpskoj provinciji snimljen u underground stilu s jakim primjesama trasha i evidentnim osloncem na Žilnika i Godinu (svojevrsna sinteza "Ranih radova" i "Splavi meduze"), a izazvao je pravu senzaciju u Srbiji gdje su ga kritičari uzdigli preko svake mjere, te je utro put dvama još provokativnijim, a bome i boljim ostvarenjima, "Srpskom filmu" Srđana Spasojevića i "Klipu" Maje Miloš.
Petnaestak godina kasnije Đorđević se predstavio novim cjelovečernjim igranim djelom, koje je naišlo na još bolji prijem od prvijenca. Dok je debi impresionirao najveći dio kritike i "poharao" male internacionalne festivale specijalizirane za fantastiku i horor, sofomorska "Radnička klasa ide u pakao" podjednako se dojmila kritičara, ali je premijeru imala u Torontu, na jednom od najvećih svjetskih festivala, a prikazana je i na festivalu A kategorije u Tallinnu te na cijenjenom Wiesbaden goEast festivalu, dok je na matičnom tlu, na FEST-u, osvojila tri prestižne nagrade. I doista, riječ je o boljem filmu od prethodnika.
Kao u većini Đorđevićevih radova, i u novom naslovu u središtu zbivanja skupina je marginalaca (u provincijskom mjestašcu), s tim da ovaj put oni simbolički predstavljaju kompletnu jednu klasu – onu koju su još prije 40 godina Rundek i Sacher poslali u raj u čuvenoj pjesmi Haustora. Potonja se naslovom izravno referirala na slavni film "Radnička klasa odlazi u raj" Elija Petrija iz 1971., no Đorđević zaoštrava stvar i klasu šalje izravno u pakao. Nakon neuspjelih pokušaja da putem sindikata istjeraju pravdu u slučaju vjerojatno namjerno podmetnutog požara u tvornici u kojem je poginuo niz njihovih drugova, njegovi radnici okreću se crnoj magiji, slijedeći "karizmatičnog" povratnika u gradić Miju (Leon Lučev).
Pri tome ključnu ulogu ima sindikalna prvakinja Svetlana (Tamara Krcunović), jer se erotski spetljala s Mijom i podržala njegove seanse, premda itekako može naslutiti bezočnu koristoljubivost tog mračnjaka, posve suprotstavljenu njezinu idealizmu. Prva četvrtina filma spora je i razvučena, nepotrebno duga pri postavljanju generalne situacije i likova, a problemi s dramaturgijom nastavit će se i kasnije. Posljedica je to činjenice da Đorđevića standardniji pristup narativno-dramaturškom sloju previše ne zanima: ključno mu je kreirati specifičan svijet djela, u čemu naposljetku i uspijeva.
Dok u prvoj četvrtini njegov film opasno pleše po rubu dosade, jednom kad uhvati zamah dobro se razvija i emitira osobitu energiju kojom kompenzira evidentne nedostatke ne samo dramaturgije nego i tzv. uže režije (na primjer, scena kunilingusa između Lučeva i Krcunović "drveno" je montirana iz tri ponavljajuća kadra, od kojih su dva pravo bezvezna, ali opet na neki način prizor funkcionira upravo takav kakav je). Kao i "porno" prethodnik, "Radnička klasa..." puna je bizarnosti (vrhunac je slanje mladih prostitutki u hladnjaču, kako bi po povratku svojim tijelima hladile mesne nareske na zabavi za korumpirane moćnike), a ovaj put glavnom se filmskom referencom čini Jovanovićev "Zdrav i mlad kao ruža" – kaotičan završni obračun kao da priziva violentni kaos tog kultnog naslova, a može donekle podsjetiti i na somnambulnu završnicu Nolina aktualnog "Escorta".
Đorđević ekspresivno slika porazne posljedice dekadencije vladajućih, ali pritom bunjuelovski ne štedi ni niže slojeve, pokazujući da je ljudska priroda dublja od klasnih uvjetovanosti. "Radnička klasa ide u pakao" ozbiljan je kandidat za film godine u tzv. regiji.
