Jednom sam s Leonardom Kovačevićem pričao o eulogijama kao filozofskom žanru. Nisam tada mislio da ću ikada pisati tekst u spomen ikome, a kamoli njemu. Majstor tog žanra među filozofima, i za filozofe, bio je Jacques Derrida. On je nadživio toliko svojih prijatelja i kolega – među ostalima, Barthesa, Foucaulta, Althussera, Deleuzea i Lyotarda – da su njegove eulogije, tekstovi u spomen i pisma sućuti na koncu uvezeni u knjigu "Rad tugovanja". To štivo, naravno, opisuje život i rad pokojnika, njihove odnose s Derridaom, ali je zanimljivo prvenstveno zbog svoje crvene niti: etike govora o mrtvima, odnosno izbjegavanja napasti da posmrtni govor bude instrumentaliziran za osobne obračune, okajavanje vlastitih ili opraštanje pokojnikovih grijeha. Tekst u spomen žanr je koji ima implicitna pravila, a ona se pred čitateljima naročito jasno ukažu tek onda kada se netko o njih ogriješi. Kršili su ih, unatoč dobrim namjerama, i najbolji među filozofima: sjećam se teksta koji je Martha Nussbaum napisala u spomen na Bernarda Williamsa i posljedične zatečenosti publike. Jedno pravilo, koje slijedi narodnu mudrost – "o mrtvima sve najbolje" – kaže da se u tekstu ovog žanra ne navodi ništa što ste pokojniku za života morali oprostiti. Što smo to morali oprostiti Leonardu?
Leonardo je bio kulturni neimar, podjednako aktivan na institucionalnoj i neinstitucionalnoj kulturnoj sceni. Svojim je radom uvelike zadužio obje domene, a bilo mu je posebno stalo da između njih izgradi mostove. Njegov rad u institucionalnoj kulturi bio je prvenstveno vezan za Treći program Hrvatskog radija. Leonardo je, zbog svoje nezasitne intelektualne znatiželje, bio idealan urednik filozofskog programa. Njegove emisije – "Svjetovi i nazori" i "Mikrokozmi" – nosile su snažan urednički potpis. U "Svjetovima i nazorima" Leonardo, arbiter elegantiae, birao je autorske tekstove i intervjue filozofa, teoretičara i pisaca koji su u njima otkrivali povijest i morfologiju svojih životnih uvjerenja. "Mikrokozmi", emisija posvećena književnom i esejističkom istraživanju različitih topografija u različitim žanrovima, također je bila profilirana tako da su se, ispod tuđih riječi, lako mogle nazrijeti Leonardova prepoznatljiva znatiželja i flanerističke sklonosti. Neki od tekstova koje je priredio za te emisije objavljeni su u raznim brojevima Zbornika Trećeg programa.
Tijekom dvaju desetljeća Leonardo je, između ostalog, osmislio i vodio razne projekte Multimedijalnog instituta, sudjelovao u programskom odboru Subversive Foruma i bio član uredničkog kolegija AGM-a. Njegova strast prema jednakosti ispoljavala se svugdje
Leonardovo djelovanje u kontekstu neinstitucionalne kulture bilo je golemo u kvantitativnom i kvalitativnom smislu. Tijekom dvaju desetljeća on je, između ostalog, osmislio i vodio razne projekte Multimedijalnog instituta, odnosno kulturnog kluba MaMa, sudjelovao u programskom odboru Subversive Foruma i bio član uredničkog kolegija gradskog nakladnika AGM-a. Mnoge od tih funkcija podrazumijevale su odabir filozofskih naslova relevantnih u kontekstu pojedinih tema i njihovo prevođenje, u čemu je Leonardo briljirao. Njegov temeljni interes bila je reprezentacija u najširem smislu te su ga stoga ponajviše privlačile umjetnost i francuska politička filozofija. I umjetnost i politička filozofija, prema Leonardovom shvaćanju, bave se pitanjem reprezentacije – to su društvene prakse koje se opiru postojećoj predodžbi stvarnosti, odbijaju nalog da tu stvarnost nastave reproducirati i aktivno rade na stvaranju novih predodžbi koje je moguće ostvariti.
Na fonu interesa za reprezentaciju, Leonardo je preveo knjige niza ključnih figura suvremene filozofije – Jeana Baudrillarda ("Singularni objekti – arhitektura i filozofija"; "Inteligencija zla ili pakt lucidnosti"), Étiennea Balibara ("Spinoza i politika") i, prije i povrh svih, Jacquesa Rancièrea ("Učitelj neznalica"; "Mržnja demokracije"; "Nesuglasnost"). On nije bio samo Rancièreov prevoditelj, već i blizak prijatelj, pa su njihovi živi razgovori, diskusije i komentari uvijek nadilazili pragmatične okvire prevedenih tekstova. Povezivala ih je strast prema jednakosti, kantovsko uvjerenje da su ljudi po čistom i praktičkom umu jednaki te da bi se ta jednakost trebala izražavati u načinu na koji uređuju međusobne odnose: "Društveno zlo", kako piše Rancière, a supotpisuje Kovačević u "Učitelju neznalici", "nije počelo s prvom osobom koja je rekla: 'Ovo je moje', nego s onom koja je rekla: 'Ti mi nisi jednak'." Ta strast prema jednakosti ispoljavala se svugdje, pa čak i na neočekivanim mjestima, poput odabira filmskih naslova. Leonardo je predložio da jedan ciklus Kina emancipacije, filmskog programa koji se svojevremeno održavao u MaMi, posvetimo screwball-komedijama. Gledali smo, smijali se i komentirali komedije ponovnog vjenčanja – McCareyja, Hawksa, Lubitscha, Cukora i Sturgesa – kojima je u osnovi iznalazak jednakosti: pokušaj da se propali hijerarhični odnos srednjoklasnog para, čiji članovi više nisu sputani religijskim i ekonomskim prinudama, utemelji drugačije, ovaj put na ravnopravnosti i međusobnoj ljubavi, kao utopija za dvoje.
U knjizi "Utopije: politike i strategije ne-mjesta", zborniku tekstova koji je nedavno uredio s Ozrenom Pupovcem, Leonardo je pisao o utopijskom impulsu kao o anticipaciji budućeg u sadašnjem, prozaičnom i svakodnevnom, kao otvorenosti i mogućnosti onoga još-ne-postalog, onoga što svaku pozitivnu postalost, svaku dovršenost i činjeničnost uvijek suočava s razornom snagom negativiteta mogućeg. Leonarda je pogonio taj utopijski impuls: svojim radom neumorno je propitivao sadašnjost, pokušavao je ono što prethodno nije bilo vidljivo svima učiniti vidljivim i nastojao je artikulirati mogućnosti tamo gdje su ranije bile dijagnosticirane samo nemogućnosti. Ustrajno nam je pokazivao da stvarnost može biti drugačija, da mi možemo biti drugačiji i bolji.
Sve uspomene prijatelja, kolega i poznanika na Leonarda imat će jedno zajedničko svojstvo: naglasit će da je bio dobar čovjek. S dobrim ljudima suživot može biti težak. Moralni sveci, čije je djelovanje uvijek u službi moralnih dužnosti ili ciljeva, nisu ljudi s kojima biste željeli živjeti. Mogu sveci biti strpljivi, obzirni, smireni, gostoljubivi i milosrdni kako u mislima, tako i djelima, ali sve te vrline – ako ste im dovoljno dugo izloženi – postat će vam nepodnošljive. Moralni sveci postavljaju standard ponašanja i djelovanja tako visoko da se naše vlastito ponašanje, koliko god da se trudili, doima manjkavim, i toga ubrzo postajemo dobro svjesni. Oni nas posramljuju: procijenit ćemo, nakon usporedbe s njima, da nismo dovoljno dobri u nečemu u čemu se očekuje da budemo dobri, što će u nama izazvati neugodu. Počet ćemo zbog toga izbjegavati svece. Teško je takvim ljudima biti prijatelj.
Leonardu je bilo lako biti prijatelj. Niste mogli u njegovom društvu prošetati ulicom a da netko ne dovikne njegovo ime, zaustavi ga i razmijeni s njim par riječi. Leonardo je okupljao ljude oko sebe djelomično zato što nije bio iznad svakodnevnih nesavršenosti, manjkavosti i grijeha: bio je bonvivan, volio je tračati, znao je biti zajedljiv i ništa ljudsko nije mu bilo odveć strano. No nikad u tome nije bilo zlobe. Sve te nevine povrede moralne norme bile su u službi okupljanja ljudi, neumornog pletenja nevidljive mreže prijateljstava među osobama tako različitim da se, bez Leonardovog posredovanja, nikad ne bi srele, provele neko vrijeme zajedno i kasnije postale kolege na nekom projektu od javnog interesa. On je bio ključan čvor te mreže: prijatelj koji je jamčio da će njegov prijatelj uskoro postati tvoj.
Leonardo nije bio moralni svetac, ali je svejedno bio bolji od nas – to je bilo jedino što smo mu morali oprostiti.
