Søren Mau komunistički je filozof i istraživač. Urednik je časopisa Historical Materialism i član odbora Danskog društva za marksističke studije. Autor je knjige "Nijema prinuda: Marksistička teorija ekonomske moći kapitala". S Mauom smo razgovarali uoči predavanja koje je održao na 16. Subversive Festivalu u Zagrebu.

Zanimljivo je pratiti koji se Marxovi pojmovi razrađuju u sekundarnoj literaturi, a što iz njegovih djela nije dalje ili dublje teoretizirano. U tu drugu kategoriju spada nijema prinuda ili ekonomska moć, predmet vašeg istraživanja. Što vas je zaintrigiralo za temu ekonomske moći?

Knjigu sam započeo kao doktorski rad. Prva mi je ideja bila čitati sve od Marxa i pronaći sva mjesta gdje govori o moći, vidjeti mogu li napraviti marksističku tipologiju različitih oblika moći. To je bio prevelik projekt, pa sam se usredotočio na ono što mi je bilo najzanimljivije, a to je ono što Marx naziva nijemom prinudom ili ekonomskom moći. Činilo mi se da to nije dovoljno istraženo. Još jedan razlog koji me uvukao u tu temu bilo je razmišljanje o širem povijesnom kontekstu u kojem se nalazimo, ekonomskim krizama i političkim kretanjima posljednjih 15 godina. To su bila izuzetno važna iskustva za moju generaciju, bilo je puno protestnih pokreta u tom periodu, ali mnogi od njih nisu uspjeli postići ono što su htjeli. Sve sam više razmišljao o tome zašto je tako teško demontirati kapitalizam, zašto se sustav nastavlja reproducirati, na kakvu se moć oslanja.

Feminističke borbe protiv rodno uvjetovane opresije ne bi trebale ovisiti o tome možemo li ili ne pokazati logičan odnos isključivo prema kapitalizmu. Važno je boriti se protiv svih oblika ugnjetavanja zato što su to oblici ugnjetavanja

Kao tri različita oblika moći bitna za funkcioniranje kapitalizma razlikujete nasilje, ideologiju i ekonomsku moć. Po čemu se ideologija i nasilje razlikuju od ekonomske moći?

Jedna od stvari koja je karakteristična za nasilje, kao i za ideologiju, jest da se oba ta oblika moći direktno obraćaju tijelima koja su im podvrgnuta. Nasilje to čini tako što odmah prisiljava tijela na određene stvari, na fizički način ili prijetnjom nasiljem, a ideologija to čini tako što oblikuje razmišljanja, razumijevanja sebe i društvene okoline, na svjestan ili nesvjestan način. Kod ekonomske moći je posebno to što se ljudima koji su joj podvrgnuti obraća neizravno, oblikujući njihovu okolinu, što onda i njih prisiljava da djeluju na određeni način. Zato mislim da je ekonomska moć poseban oblik moći koji se ne može svesti na nasilje ili ideologiju. Ovim projektom ne želim reći da nasilje i ideologija nisu važni ili da je ekonomska moć važnija, samo da uz nasilje i ideologiju postoji i ekonomska moć.

 

Ukidanje opresije

Brojne su povijesne i geografske varijacije kapitalizma, a oblici moći o kojima govorite u njima su imali drugačije uloge i intenzitete. U knjizi se ne bavite varijacijama, nego temeljnom strukturom sustava?

Pokušavam razviti opću teoriju, reći nešto o mehanizmima koji djeluju u svim kapitalističkim sustavima. Važno je naglasiti granice takve analize, radi se o analitičkoj apstrakciji. Kapitalizam nikada ne postoji u tom apstraktnom obliku, postoji u svojim brojnim konkretnim varijacijama. Međutim, u svim tim varijacijama oslanja se na mehanizme moći. Nisu uvijek svi jednako važni, u nekim dijelovima svijeta ili fazama povijesti jedni su zastupljeniji od drugih. Razmišljanje o tim mehanizmima ipak nam svima može biti korisno u razumijevanju naše političke situacije. Između ostalog, uvidom u te vrste moći kao sastavni dio strukture kapitalizma postaje jasno da je jedino rješenje okončati s kapitalizmom, a ne stvarati "bolji" ili "bolje reguliran" kapitalizam.

Pišete i o nedostacima mainstream poimanja moći. Što smatrate naročitim istraživačkim propustima kada je riječ o moći?

U velikom dijelu istraživanja moći postoji tendencija da se pretpostavi da je moć nešto što mogu koristiti samo agenti, društveni agenti, kojima se često implicitno ili eksplicitno smatraju ljudski pojedinci ili ljudski pojedinci koji djeluju u grupi, organizaciji, stranci itd. Time se podcjenjuje ili propušta poanta da može imati smisla govoriti o moći kao o nečemu što može biti ne samo odnos između društvenih agenata, nego i onoga što možemo nazvati pojavnim svojstvima tih društvenih odnosa. Uzmimo kapital – ne mislim da je kapital agent koji ima volju i svijest, ali o njemu razmišljam kao o društvenoj logici, načinu korištenja stvari, i ima smisla govoriti o tome kao o nečemu što ima moć. U mainstream literaturi o moći postoji i tendencija prihvaćanja uobičajene podjele u društvenim znanostima, u kojoj imate ekonomiju koja se bavi ekonomijom, a zatim političku teoriju koja se bavi državom, pa se pitanja o moći obično vide kao nešto što ima veze s državom, a ekonomija kao nešto drugo.

Moje naglašavanje impersonalne prirode ekonomske moći ne znači da mislim da se ne trebamo usredotočiti na osobe u svojem okruženju u političkom mobiliziranju. Ponekad može biti jako efikasno imati jasnog neprijatelja

U knjizi spominjete Marxov antiekonomizam, razmatranja o tome da ne postoji ekonomija sama po sebi i za sebe. Konstatirate kako su mnogi kritičari pogrešno shvatili taj dio Marxova pisanja. Možete li to elaborirati?

Ono što je korisno kod Marxa jest upravo njegova perspektiva kapitalizma u kojoj odbija prihvatiti razliku između političke teorije i ekonomije, inzistira na razumijevanju ekonomije kao skupa društvenih odnosa na isti način kao što je to i političko. Vrlo je česta kritika Marxa i marksizma koja kaže da marksistička misao sve što se događa u društvu svodi na ekonomske faktore. Implicitna tvrdnja u toj vrsti kritike je da marksizam prihvaća poznatu ideju ekonomije kao zasebne sfere društva kojom upravljaju određeni ekonomski zakoni ili racionalnosti. Mnogi su kritičari, osobito u posljednjih pedesetak godina, reagirali protiv onoga što se ponekad naziva marksističkim ekonomizmom, inzistirali na tome da trebamo uzeti u obzir i druge faktore kada analiziramo društveno. Djelomično su u pravu ako govore o velikom dijelu tradicionalnog marksizma, ali mislim da takva kritika definitivno ne vrijedi za Marxa. Jedan od problema s tim oblikom kritike jest što ne pravi razliku između Marxa i marksizma.

Jedan od mehanizama ekonomske moći kojim se bavite u knjizi je natjecanje, konkurencija u kapitalizmu. Ističete kako se takav mehanizam moći ne može reducirati na pitanja klase. Zašto?

Natjecanje s drugima je temeljna značajka kapitalizma jer je kapitalizam tržišna ekonomija. Naš se svakodnevni život reproducira kroz tržišne odnose. Tržišta su postojala i prije kapitalizma, ali imaju jedinstvenu povijesnu ulogu u sustavu koji ima tendenciju sve pretvoriti u robu i sve odnose pretvarati u tržišne odnose. Postoji odnos između prodavača – kapitalista, ali nisu samo kapitalisti ti koji prodaju stvari na tržištu, većina nas prodaje svoju radnu snagu i natječemo se s drugima koji to čine. To trebamo shvatiti kao oblik moći jer natjecanje generira određene standarde prema kojima moramo živjeti, razinu plaća, razinu produktivnosti itd. Mainstream ekonomisti rekli bi da je to samo mehanizam koji prenosi informacije, ja kažem da prenosi naredbe. Tjera cijelo društvo da se ponaša u skladu s logikom kapitala, a moć kapitala ne može se svesti samo na moć kapitalističke klase. Podvrgnuti su mu svi, bez obzira na klasni položaj, što je važno reći da bi se izbjegla moralistička kritika kapitalizma. Problem kapitalizma nije u pohlepi i pohlepnim pojedincima, a rješenje nije moralno obrazovanje. Problem je strukturni. Kapitalizam nije samo sustav ekonomske maksimizacije u kojem vrijednost cirkulira u korist bogatih, a na račun siromašnih. Naravno, iako smo svi podvrgnuti natjecanju, ono različito utječe na ljude ovisno o njihovom položaju u kapitalističkom sustavu.

Bavite se i Marxovim pisanjem o prirodi. Razlikujete li pritom ranog i kasnijeg Marxa?

U najranijim Marxovim djelima postoji romantična humanistička kritika kapitalizma, koja se temelji na konceptu ljudske prirode kao normativne osnove za odbacivanje kapitalizma. Ideja je da je kapitalizam loš jer je u suprotnosti s ljudskom prirodom i zato bismo ga trebali demontirati i zamijeniti društvom koje je u skladu s ljudskom prirodom, a koje Marx u nekom trenutku naziva komunizmom. To nije baš suvisla i uvjerljiva kritika kapitalizma, i od nje se brzo odmiče. U kasnijim djelima nalazimo kritiku kapitalizma koja se ne bavi dokazivanjem kako kapitalizam proturječi ljudskoj prirodi, nego dokazivanjem da je kapitalizam sustav dominacije, ugnjetavanja, da je suprotan slobodi. To nas upućuje na otvoreniju ideju o tome kako bi postkapitalističko društvo moglo izgledati, ne govorimo dakle da je čovjek ovakav ili onakav i da se moramo pobrinuti da buduće društvo bude organizirano u skladu s tim. Fokus je na ukidanju opresije, a ne nekom idealu ljudskog bića kojem se možemo vratiti ili prema kojem možemo ići.

(Foto: Sandro Lendler)

Politička mobilizacija

Primjećujete i da se marksistička teorija gotovo uopće ne bavi tijelom?

To je ono na čemu trenutačno radim, pokušavam razviti marksističku teoriju tijela. U marksizmu postoji tendencija ignoriranja tijela, ali postoje i važne spoznaje o tijelu u Marxovim spisima i želim to dalje istraživati. Važan je njegov pojam tjelesne organizacije, pokušaj da objasni kako ili što je jedinstveno u ljudskim odnosima s ostatkom prirode. Zaključak mu je da je ljudsko biće biološki poprilično neodređeno, u smislu da je ono što je karakteristično za ljudsko biće to da nije prilagođeno specifičnom prirodnom okruženju, dijelom i zbog toga što su ljudi tijekom evolucije postali ovisni o alatima. Alate možemo shvatiti kao neku vrstu organa koji se mogu odvojiti od tijela, koji se mogu uzimati i oduzimati, rasporediti na različite načine, što su korijeni jedinstvene fleksibilnosti ljudskog bića u prirodi, ljudske povijesnosti i politike. To je ono što omogućuje postojanje tako različitih društvenih organizacija reprodukcije ljudske vrste. To čini i ekonomsku moć mogućom. Zbog takve su jedinstvene fleksibilnosti ljudska bića tako ranjiva na određene oblike dominacije.

Pišete o važnom doprinosu marksističkog feminizma spoznajama o društvenoj reprodukciji, ali ste oprezni u iznošenju bilo kakvih tvrdnji o rodu isključivo iz kapitalističke perspektive. Zašto?

Marksističke feministkinje uvjerljivo su pokazale da se kapitalizam uvijek oslanjao na opresiju žena, da reproducira opresiju žena i druge oblike rodno uvjetovane opresije. Međutim, neke su marksističke feministkinje pokušale iz definicije kapitalizma izvesti nužnost rodno uvjetovane opresije. Mislim da to ima nesretne posljedice na način na koji razmišljamo o rodu. Zagovornike tog stajališta to dovodi ili do koncepta roda koji je čisto biološki, što se protivi važnim uvidima iz kvir teorije koje bismo trebali pripojiti marksizmu, ili do koncepta roda koji je toliko povijesno specifičan da više ne možemo govoriti o rodu kao nečemu što je postojalo prije kapitalizma. Većina takvih kritika koristi se za odbacivanje tradicionalnog maskulinističkog ideala antikapitalističke borbe koji je težio davanju prioriteta industrijskim borbama u kojima dominiraju muškarci kao stvarnom ili jedinom važnom obliku klasne borbe. Slažem se da to treba kritizirati, ali ne mislim da je potrebno iznositi tvrdnje o logičnoj nužnosti rodno uvjetovane opresije u kapitalizmu. Na najosnovnijoj razini, feminističke borbe protiv rodno uvjetovane opresije ne bi trebale ovisiti o tome možemo li ili ne pokazati logičan odnos isključivo prema kapitalizmu. Važno je boriti se protiv svih oblika ugnjetavanja zato što su to oblici ugnjetavanja, bez obzira na to kako su međusobno logički povezani.

Uhvatili ste se teoretiziranja o ekonomskoj moći – apstraktnoj, univerzalnoj, impersonalnoj. Nečemu što utječe na sve, a najteže se adresira. Kako se takva teorija prevodi u političko organiziranje?

Moje naglašavanje impersonalne prirode ekonomske moći ne znači da mislim da se ne trebamo usredotočiti na osobe u svojem okruženju u političkom mobiliziranju. Ponekad može biti jako efikasno imati jasnog neprijatelja. Važna je potreba za tom vrstom klasne mržnje i želimo je njegovati u političkim borbama. Svako djelovanje kojim se drma sustav je dobrodošlo. Teorije i koncepti koji su nam potrebni da bismo objasnili i analizirali kako kapitalizam funkcionira nisu nužno isti kao oni koji nam trebaju kada se politički organiziramo.