Na nedavno održanom Subversive Festivalu predstavljen je projekt Kinopravda Instituta i Jugoslovenske kinoteke, "Celokupna dela Vlade Petrića". Promovirane su tri od petnaest knjiga Petrićeva opusa, među njima i "Uspomene filmskog monaha". Iskusnijim poznavateljima filma ime Vlade Petrića, koji je umro 2019. u 92. godini, odlično je poznato – riječ je o prvom doktoru znanosti s filmskog područja na prostorima bivše Jugoslavije i prvom doktoru filmologije promoviranom u Sjedinjenim Državama. Doktorirao je 1973. na Njujorškom sveučilištu i odmah dobio posao na Harvardu, gdje je suosnovao Harvardski filmski arhiv i predavao do umirovljenja 1997. Bio je specijalist za nijemi, nezavisni i eksperimentalni film, glavni promotor američkog undergrounda u Jugoslaviji.
"Uspomene filmskog monaha" izvorno su objavljene na engleskom 1999., a umjesto standardnog autobiografskog teksta, koji bi kronološki odmotavao autorovu životnu i profesionalnu putanju, nudi, u devet poglavlja (dva su vezana za Jugoslaviju, jedno za SSSR, gdje je Petrić studirao na glasovitom VGIK-u sredinom 1960-ih, ostalih šest za SAD), svojevrsne diskurzivne cjeline obilato natopljene anegdotalnošću i živopisnošću. Petrić u predgovoru, pozivajući se na Fellinijevo razlikovanje sjećanja i pamćenja, ističe da su njegova (Petrićeva) sjećanja uvelike izmaštana, iz čega proizlazi da bi čitatelji tekstu koji slijedi trebali pristupiti cum grano salis. No kako se radi o darovitom pripovjedaču koji barata nadasve zanimljivom građom, konzumenti bivaju lako uvučeni u autorov svijet, baš kao u fikciju, pri čemu se možda zaboravljaju pitati što se od svega toga zaista i dogodilo.
Slično kasnije nastaloj (sjajnoj) knjizi Slobodana Šijana "Filmus", u kojoj autor uspostavlja suštinsku vezu između Roma i srpske kinematografije od samih njezinih početaka, Petrić (rođen u Prnjavoru) vlastitu filmsku inauguraciju veže uz Cigane i njihov filmski šator u sklopu vašara, dok su kasnije Romi, kroz ciganski trio koji je muzički pratio projekcije nijemih filmova u Jugoslovenskoj kinoteci i njegova filmski neobično upućenog voditelja, odigrali značajnu ulogu u Petrićevim refleksijama o ulozi prateće glazbe u recepciji nijemih filmova. Među dionicama posvećenima nenametljivom teoretiziranju, neraskidivo vezanom uz praktično iskustvo, možda je najzanimljivija ona o uzbudljivom režiranju živih dramskih izvedbi na TV Beograd u drugoj polovici 1960-ih, a znatan prostor posvećen je i mislima "veličanstvenog" Orsona Wellesa kojeg je Petrić upoznao preko Wellesove hrvatske družice Oje Kodar, kao i inteligentnoj analizi vlastite glume Liv Ullman, koju je Petrić doveo na Harvard, uz projekciju scena iz Bergmanovih filmova.
U nizu sočnih anegdota i neobičnosti, posebno plijene poglavlje posvećeno metodističkom svećeniku koji je iznad oltara svoje crkve javno prikazivao filmove, među kojima i anticrkvene radove Dzige Vertova te ono o manijakalnim filmofilima, osobito navodnom njemačkom doktoru koji je tvrdio da je naslovni protagonist Allenova pseudodokumentarca "Zelig" stvarna i izvanredna osoba koju je režiser prostački unizio.
Petrić u knjizi sebe određuje kao pobornika forme ispred sadržaja i ideologije (velik prostor posvećen je njegovoj obrani rasističkog Griffithova "Rođenja jedne nacije" zbog estetskih razloga), a politički kao demokratskog antititoista, pri čemu priznaje vlastiti oportunizam. Blago rečeno nije slijep ni za američke nedemokratske prakse, ali jest za stradanja Albanaca, Hrvata i Bošnjaka, ističući (nespornu) patnju srpskih civila u doba NATO-va bombardiranja Srbije, no de facto zatvarajući oči na ono što je do toga dovelo. "Uspomene filmskog monaha" nesumnjivo su vrijedna, vješto pisana literatura za puno širi čitateljski krug od onog užefilmskog.
