"SOS za planet Zemlju" jedna je od prvih slikovnica koje pamtim da sam u drugoj polovici 1970-ih, još kao đak-prvak, držao u rukama. Imala je trodimenzionalni prikaz hranidbenog lanca, stranice koje su se rastvarale u modele žabe koja jede muhu, a roda jede žabu, i ako se dobro sjećam, negdje u donjem uglu te ilustracije bili su i odbačeni opušak i limenka na plaži. Ideja knjige bila je naglasiti ekološku ugroženost, smanjenje bioraznolikosti i zagađenja planeta. Iz tog vremena datiraju i prvi prodori spoznaje o povezanosti koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi i porastu globalne temperature u svijet politike, a lobisti i znanstvenici pokušavaju pronaći mogućnost utjecanja na donošenje znanstveno informiranih političkih odluka.
To je u skladu s tadašnjim motrenjima Zemljine atmosfere i oceana. Uz podršku Rogera Revellea (jednog od znanstvenika koji je prvi utvrdio da se znatan dio CO2 apsorbira u oceanu, i da zbog toga zapravo tada još nije zamijećen značajan porast temperature u atmosferi), Charles David Keeling 1958. u opservatoriju Mauna Loa na Havajima uspostavlja sustavno motrenje promjena koncentracije CO2 u atmosferi. Uz sezonske promjene (maksimum u proljeće kada biljne tvari u procesu raspadanja oslobađaju CO2 u atmosferu, a minimum u jesen kada biljke prestaju unositi CO2 u procesu fotosinteze), Keelingova krivulja pokazivala je konstantan trend porasta.
Vezu između porasta temperature i koncentracije CO2 u atmosferi – a ta je da molekule CO2 apsorbiraju od Zemljine površine reflektirano zračenje i ponovo ga emitiraju nazad u atmosferu čime doprinose zagrijavanju atmosfere – prvi je teorijski naslutio prije točno 200 godina Jean-Baptiste Joseph Fourier, tezu je 1856.eksperimentalno prva potvrdila i znanstveno dokumentirala Eunice Newton Foote, a tri godine kasnije i John Tyndal. U znanstvenim krugovima počela se javljati ideja da Keelingova krivulja stalnog porasta CO2 vodi nekontrolirano brzom zagrijavanju atmosfere planeta i uvjetima za život kojima se ljudska vrsta u tako kratkom vremenskom periodu neće moći prilagoditi.
Zaključak Charneyjevog izvješća zvuči gotovo identično kao i posljednje izvješće IPCC-ja više od 40 godina kasnije: udvostručavanje koncentracije CO2 u atmosferi u odnosu na predindustrijsko doba rezultirat će porastom srednje globalne temperature površine Zemlje u rasponu od 1,5 do 4,5 stupnjeva Celzija, a najvjerojatnije za tri stupnja
Godina 1972. bila je značajna i po objavljivanju "Granice rasta", studije znanstvenika okupljenih pod nazivom Rimski klub. Njihov glavni zaključak svodi se na to da na resursima ograničenom planetu nema beskonačnog ekonomskog rasta. Te godine održan je u Stockholmu i prvi skup Ujedinjenih naroda s fokusom na zaštitu okoliša i očuvanje održivih uvjeta za život na Zemlji. Godina 1973. značajna je po naftnoj krizi, i posljedično tome osnivanju Ministarstva energetike SAD-a, koje naručuje znanstvenu studiju o dugoročnim učincima CO2 na klimu. Prema toj studiji u izvedbi ekspertne skupine vlade SAD-a za znanost i tehnologiju JASON, pod vodstvom Gordona MacDonalda, procjenjuje se da uz postojeće stope spaljivanja fosilnih goriva, možemo očekivati udvostručenje CO2 u atmosferi do 2035. godine, i povećanje globalne temperature u rasponu od 2,4 do 3,8 stupnjeva Celzija. Teorijski modeli klime također upućuju na dramatičnu razliku zagrijavanja Zemlje, ovisno o geografskim širinama. Tako bi se prema njihovoj procjeni polovi zagrijali i preko 10 stupnjeva Celzija, a ekvatorijalne širine manje od jednog stupnja.
Današnja motrenja ukazuju na to da su se polovi u proteklih pola stoljeća zagrijavali dva do četiri puta više nego globalna srednja temperatura. Izvješće predviđa i sve negativne posljedice učinka stakleničkih plinova kojima danas u manjoj ili većoj mjeri svjedočimo: otapanje ledenjaka, porast razine mora, povećana učestalost ekstremnih oborina, poplava i suša, izostanak bogatih žetvi i, posljedično tome, glad i velike seobe stanovništva. Što zbog povjerljive prirode sadržaja, što zbog sigurnosnih razloga, što zbog neugodnih i nepopularnih, a neophodnih mjera koje bi trebalo provesti da se suzbije štetni učinak spaljivanja fosilnih goriva (koje istovremeno donosi privremeno blagostanje i stvara privid mogućeg neograničenog ekonomskog rasta), što zbog činjenice da znanstvenici u izvješćima koja predviđaju budućnost navode i mogućnost da nam još uvijek nisu poznati svi procesi međusobne kompleksne isprepletenosti koji utječu na klimu, pa tako ne mogu sa stopostotnom sigurnošću ništa tvrditi, JASON izvješće o klimi, tek polako dopire do javnosti. Ipak, na temelju spoznaja tog izvješća, aktivist i lobist Rafe Pomerance u Washingtonu pokreće niz akcija i predavanja koja vode do osnivanje komisije pod vodstvom Julea Charneyja, utemeljitelja moderne meteorologije, sa zadaćom da okupi vodeće oceanografe, atmosferske i planetarne znanstvenike, pionire numeričkog modeliranja klime, kako bi procijenili koliko je MacDonaldovo upozorenje znanstveno utemeljeno, i odgovorili na pitanje je li svijet, zaista, krenuo prema svom kataklizmičkom kraju?
Oči svijeta bile su uperene u skupinu znanstvenika okupljenih u Oceanografskom institutu Woods Hole nedaleko od kampusa Quissett u SAD-u. Svjedoci bilježe strahopoštovanje u očima vladinih znanstvenih savjetnika koje se osjećalo u prisustvu okupljenih legendi iz svijeta znanosti među kojima su i neki od pripadnika skupine JASON ili Projekta Manhattan. Kompletan izvještaj Charneyjeve skupine pod naslovom "Ugljični dioksid i klima: znanstvena procjena" ima 22 stranice. Istraživanje predstavljeno u Charneyjevom izvješću temelji se na jednostavnim modelima energetske ravnoteže (jedan od modela korištenih za procjenu razvio je Mihail Budiko utemeljitelj fizikalne klimatologije i vrlo utjecajan znanstvenik, iako je djelovao na znanstvenim institutima iza željezne zavjese u bivšem Sovjetskom Savezu, među prvima je predvidio otapanje Arktika do 2050-ih), ali i na dva modela opće cirkulacije atmosfere, razvijenih na sveučilištu Princeton pod vodstvom Syukuroa Manabea (dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 2021., s Klausom Hasselmannom jednim od utemeljitelja Instituta za meteorologiju Max Planck), i NASA-inog modela razvijenog pod vodstvom Jamesa Hansena.
Ključni zaključak Charneyjevog izvješća zvuči gotovo identično kao i prethodni zaključak skupine JASON i posljednje IPCC-jevo (Međuvladin panel o klimatskim promjenama) izvješće više od 40 godina kasnije, a taj je: udvostručavanje koncentracije CO2 u atmosferi u odnosu na predindustrijsko doba rezultirat će porastom srednje globalne temperature površine Zemlje u rasponu od 1, 5 do 4,5 stupnjeva Celzija, a najvjerojatnije za tri stupnja. Tako po prilici 42 godine kasnije (svaka sličnost s onom pričom u kojoj računalo izbaci odgovor 42, a više se nitko ne sjeća koje je bilo pitanje, je slučajna), šesto IPCC-jevo izvješće tvrdi uglavnom isto što i MacDonaldovovo (JASON) i Charneyjevo izvješće, obuhvaća tisuće stranica, a temelji se na numeričkim simulacijama i tisućama računalnih godina 134 teorijska modela opće cirkulacije atmosfere, oceana, i biogeokemijskih procesa (Earth System Model) razvijenih u 53 različita svjetska hidrometeorološka istraživačka centra.
Nakon godina i godina numeričkih simulacija na najmoćnijim svjetskim kompjuterima i istraživanja u sklopu usporedbe klimatskih modela (Climate Model Intercomparison Project – CMIP), glavni rezultat je gotovo identičan kao i onaj iz 1979. godine, koji se temelji na tada postojećim modelima klime. Novost je, naravno, da su današnje procjene pouzdanije i da su moguća geografska žarišta klimatske krize bolje poznata. Osim toga neprocjenjiva vrijednost IPCC-jevog izvješća je u osvještavanju znanstvenih činjenica u javnosti, utjecaju na politiku, međunarodnu suradnju, i senzibiliziranju javnosti na neophodnost djelovanja.
Ubrzo nakon objavljivanja Charneyjevog izvješća, tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter, potpisao je Zakon o energetskoj sigurnosti i izdvojio sredstva za višegodišnju, sveobuhvatnu studiju pod nazivom "Changing Climate", koja bi analizirala društvene i ekonomske učinke klimatskih promjena. No, na sljedećim izborima pobijedila je konzervativna opcija pod vodstvom Ronalda Reagana. U doba Reaganove administracije i reganomike, smanjuje se državni aparat i ukidaju se mnoge mjere koje se kasnije podudaraju sa štetnim posljedicama u javnom zdravstvu (primjerice, epidemija pretilosti širi se iz država pod vladavinom Thatcher i Reagana, a povezuje se s ukidanjem regulative u prehrambenoj industriji i zdravstvenom sustavu te smanjenom ekonomskom sigurnošću), no u doba reganomike akutni problem zagađenosti životnog okoliša postaje očigledan.
Najkritičnija je opća opasnost zbog smanjene koncentracije ozona u višim slojevima atmosfere pogotovo iznad Antarktika, a povezuje se s povećanim rizicima oboljenja od određenih vrsta raka kože, katarakte oka i bolestima imunološkog sustava. Pojava je u medijima nazvana ozonska rupa. Znanstvenici su brzo prepoznali da freoni (CFC plinovi), koji se koriste za rashlađivanje i/ili kao pogonski plinovi, uzrokuju razgradnju ozona u stratosferi. Uspješnom akcijom međunarodne zajednice u Montrealu 1987. sklopljen je ugovor po kojem se potpisnici (njih 198, predstavnici 197 država i Europska unija) obvezuju ograničiti i eventualno s vremenom potpuno izbaciti iz upotrebe štetne CFC plinove. Prvi je to međunarodni sporazum na kojem su složno djelovali predstavnici gotovo svih suverenih država zastupljenih u Ujedinjenim narodima.
Tim više je iznenađujuće što se i dan-danas na socijalnim mrežama javljaju mudraci s objavama poput sljedeće: "Znate ono kad su nas znanstvenici i predstavnici vlada plašili s ozonskim rupama, pa nije bilo ništa od toga i eto nas, još smo živi", a pritom totalno ignoriraju ili ne znaju za uzročno-posljedičnu vezu između mjera za sprečavanje smanjivanja koncentracije ozona u atmosferi i oporavka ozonskog omotača. Danas se, nažalost, opet nazire nova prijetnja ozonskom omotaču, koja dolazi od sagorijevanja satelita u atmosferi, a to su aluminijski prah i pepeo koji pritom nastaju i razgrađuju ozon. Starlink (jedna od kompanija Elona Muska) kontrolira preko dvije trećine aktivnih satelita, a stručnjaci svakodnevno bilježe (a ponekad i više) sagorenih satelita u atmosferi kojima je istekao rok upotrebe. Uz najave rasta flote Starlink satelita, uništavanje ozona moglo bi opet poprimiti zabrinjavajuće razmjere. No, osim što djeluje na razgradnju ozona, aluminijska prašina može utjecati na promjenu albeda, tj. količinu reflektiranog sunčevog zračenja, pa time i na promjene temperature na Zemlji.
CFC plinovi mogu slično utjecati i na promjene temperature, jer osim što djeluju na razgradnju ozona, freoni su izuzetno potentni staklenički plinovi. I kao što je potpisan sporazum o postepenom ograničavanju upotrebe CFC plinova, očekivala se slična akcija i međunarodni ugovor o ograničavanju emisija CO2 i drugih stakleničkih plinova izazvanih ljudskim aktivnostima. Tim više što se i Reaganov nasljednik George H. W. Bush u predizbornoj kampanji izjašnjavao kao borac za okoliš, environmentalist, a naivni bi student povijesti sudeći po govoru Margaret Thatcher mogao zaključiti da marksizam i tačerizam polaze od istih pretpostavki.
Britanska premijerka, inače kemičarka po obrazovanju, u rujnu 1988. (više od 120 godina nakon objave Marxova "Kapitala") govoreći pred Kraljevskim društvom o mjerama za suzbijanje kiselih kiša i londonskog smoga, o neophodnosti mjera za očuvanje ozonskog omotača i sporazuma za suzbijanje globalnog zatopljenja kazala je između ostalog i sljedeće: "Vlada podržava koncept održivog gospodarskog razvoja. Stabilan prosperitet može se postići diljem svijeta pod uvjetom da se okoliš njeguje i štiti. Zaštita te prirodne ravnoteže stoga je jedan od velikih izazova kasnog 20. stoljeća". S druge strane progresivni filozof više od 120 godina ranije, Karl Marx, u prvom svesku "Kapitala" piše o kapitalističkoj proizvodnji koja narušava metaboličku interakciju čovjeka i zemlje: "Sav napredak u kapitalističkoj poljoprivredi je napredak u umijeću ne samo pljačkanja radnika, već i pljačkanja tla; sav napredak u povećanju plodnosti tla za određeno vrijeme je napredak prema uništavanju dugotrajnijih izvora te plodnosti."
Sasvim je moguće predvidjeti kako će se u možda ne tako dalekoj budućnosti neki eventualno inteligentan um sjedeći na zgarištu civilizacije, dok bude proučavao uspon i pad ljudske vrste, sa suzom u oku zapitati: Kako je to moguće? Slažu se istok i zapad. Budiko i Hansen. Thatcher i Marx. Znanstvenici s obje strane željezne zavjese i "željezna lady". Najistaknutiji predstavnici konzervativne ideologije i slobode tržišta dokučili su mudrost progresivne misli koju je još 1867. godine servirao njihov najveći kritičar – otac socijalizma. Kako je to moguće, a da još uvijek nemamo međunarodno implementiran i efikasan paket mjera za suzbijanje ekološke i klimatske krize?
Pretpostavljam da je jedan od razloga (uz sve navedene činjenice zbog kojih se MacDonaldovo izvješće teško probilo do javnosti, a onda je zajedno s Charneyjevim prepušteno zaboravu) taj što i dan-danas, uoči 29. konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama COP29 u Bakuu, još uvijek nije izvjesno koliko je jasno i koliko do kolektivne svijesti čovječanstva dopire o čemu govorimo i koji su rizici povezani s tim, kada govorimo o cilju da se globalna temperatura održi na nivou ispod dva stupnja Celzija u odnosu na predindustrijsku srednju temperaturu, a po mogućnosti na jedan i pol stupanj Celzija. Vjerojatno su i naftni lobiji, ekonomija rasta utemeljena na fiktivnom dugu budućim generacijama, konzumerizam, suzbijanje gladi u svijetu, nepodnošljiva lakoća postojanja u blagostanju energetskog obilja koje omogućuju fosilna goriva, nevidljiva ruka tržišta, odradili svoj dio. A to će biti teme sljedećih tekstova. Dotad, kritičkoj misli naklonjenom čitatelju ostaje dovoljno vremena da istraži (progugla) koliko je slikovnica s početka teksta eventualno plod marksističke indoktrinacije u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji utjecala na autora teksta, a koliko je zapravo realno predstavljen slijed povijesnih događaja.
