Početkom dvadesetog stoljeća počinje intenzivno korištenje fosilnih goriva, a posljedica toga je emisija stakleničkih plinova u atmosferu. U početku nitko nije uočio nikakav problem. Dapače, svijet je veselo proizvodio i fosilna su goriva bezbrižno izgarala, sve dok neki znanstvenici nisu počeli upozoravati kako na klimu planete utječu vodene pare, ugljični dioksid, metan i drugi produkti intenzivne industrijske proizvodnje i transporta. To se u prvom redu odnosilo na porast temperature zbog efekta staklenika. No, znanstvenici su ti koji istražuju, a političari donose odluke.
Prije nepunih deset godina, u Parizu je 196 zemalja zaključilo sporazum kako će uložiti sve napore da se temperatura Zemlje ne digne više od 2,0 Celzijeva stupnja u odnosu na predindustrijski period 1850. – 1900. Istovremeno je u istom dokumentu preporučeno da bi za čovječanstvo bilo puno bolje kad bi se krovna vrijednost stavila na porast od 1,5 stupnja.
Mnogi stručnjaci smatraju da bi porast od dva stupnja uzrokovao daleko veće štete za okoliš i živi svijet nego to optimisti vjeruju, dok bi s porastom od 1,5 stupnja čovječanstvo moglo relativno dobro živjeti, uz pretpostavku snažnog i brzog razvoja obnovljivih izvora energije i tehnologija uklanjanja stakleničkih plinova iz industrijskih procesa i iz atmosfere.
Vjerovalo se da će zbog uvođenja solarnih i vjetroelektrana u velikom opsegu porast temperature biti spor i da će do porasta od 1,5 stupnjeva doći tek u nekoj daljoj budućnosti. Nažalost, temperatura je već prešla tu granicu, prvi put otkako postoje mjerenja.
Nekoliko međunarodnih organizacija koje nezavisno jedne od drugih prate ponašanje temperature Zemlje izračunalo je da je u prošloj godini temperatura porasla 1.5 stupnja Celzija u odnosu na predindustrijsko razdoblje. Uprosječena vrijednost njihovih opažanja je 1.55 stupnja, podatak koji su zajednički objavile i koji upozorava da se Zemlja zagrijava brže nego se to do sada pretpostavljalo.
Na to ukazuje i drugi podatak, da je i porast temperature veći u 2024. u odnosu na 2023. godinu, do tada najtopliju od kada se vrše mjerenja. Mogli bismo kazati da je porast temperature produžio korak. Prilog o tome objavljen je u časopisu Nature prije nekoliko dana.
Što znače ti podaci? Oni su za sada samo upozorenje. Vrijednost od 1,5 stupnja Celzija sama po sebi nije sudbonosna granica. Sudbonosna je granica možda već i prijeđena, a možda se nalazi i dosta iznad te vrijednosti. Možda je riječ o fluktuaciji koja se neće ponoviti u dužem nizu godina.
Zbog toga klimatolozi uzimaju desetgodišnje prosjeke i mjere trendove. Neki ozbiljni klimatolozi smatraju da još uvijek živimo u uvjetima srednje temperature zraka od 1,3 stupnja jer oceani još uvijek imaju kapacitet apsorpcije velikoga dijela topline. O tome smo ranije pisali i naveli kako porastom temperature oceana dolazi do otpuštanja apsorbiranog ugljičnog dioksida u atmosferu. Bilo kako bilo, apsorpcija topline u oceanima, ledu i zemlji dovodit će do sve snažnijih i opasnijih pojava kao što su ekstremne oluje, poplave i požari golemih razmjera.
Svjedoci smo tih događaja gotovo svakodnevno. Tajnik Ujedinjenih nacija António Gu-terres je pozvao lidere svijeta, nakon objave o prekoračenju granice od 1,5 Celzija, da hitno poduzmu mjere kako bi se taj opasan trend zaustavio. Bojim se da će to biti poziv bez odjeka. U svijetu se uništavaju tropske šume, vode se ratovi, potrošnja se fosilnih goriva povećava, avionski, brodski i zemaljski transporti rastu, ledenjaci se otapaju, pitka voda za velik dio svijeta postaje teško dostupna, a ključne zemlje očigledno nisu baš spremne za zajedničke akcije, osim možda na papiru i izjavama.
Optimisti ipak misle da nije baš sve tako crno: otapanjem ledenjaka barem Titanik neće tresnuti o santu leda.
