Sa skoro dva dana zakašnjenja, na klimatskom samitu u Azerbajdžanu dogovoreno je stvaranje fonda za prilagodbu na klimatske promjene teškog 300 milijardi umjesto 1.3 bilijuna dolara, koliko su tražile zemlje u razvoju. Čini se da su ovime zadovoljni samo dužnosnici zapadnih zemalja, dok oni s globalnog juga ali i klimatski stručnjaci smatraju da to nije ni približno dovoljno?
Rasprava o kompenzaciji štete razvijenih zemalja jedno je od centralnih pitanja koje se nije uspjelo dogovoriti više od dva desetljeća, a sada imamo dogovor koji je nedovoljan i slab. To je novac koji treba pomoći siromašnim zemljama u prebacivanju s fosilnih goriva na obnovljive izvore te im pomoći prilagoditi infrastrukturu na vremenske ekstreme koji su njihova svakodnevica. Kako bi se to postiglo, a porast globalne temperature zadržao ispod 1.5 stupnjeva Celzijevih potrebno je nekoliko bilijuna dolara godišnje. Zemlje u razvoju s razlogom se osjećaju izdano jer obećanih 300 milijardi nije dovoljno, kao ni format u kojem će novac stizati, a to je u obliku kredita umjesto pomoći ili kompenzacije klimatskog duga za više od 100 država.
Najvažnije pitanje, a to je realizacija lanjske odluke o „tranziciji“ s fosilnih goriva gotovo da nije ni adresirano. Jesu li zemlje kolektivno kapitulirale pred fosilnom industrijom?
„Skidanje“ s ove ovisnosti nikada nije ni trebao biti lak zadatak, ali trenutno se pokazuje da je moć fosilnih kompanija veća od velikog broja država članica UN-a. Također, sposobnost kompanija na brzi greenwashing novih tehnologija koje se guraju pod tranzicijske još je impresivnija. Pariški sporazum i čitava ambicija klimatske konvencije (UNFCCC) praktički su demontirani ovim dogovorom. Pitanje financiranja tranzicije zemalja u razvoju nakon slabog dogovora više nije poluga za pritisak prema razvijenim zemljama, dok tema napuštanja fosilnih goriva nije adresirana s razlogom, jer su zemlje poput Saudijske Arabije došle s agendom da razvodne i taj zaključak, koji je zadnju noć i izbačen iz finalnog sporazuma.
Sve je više poziva na dubinsku reformu klimatskog pregovaranja budući da postojeći model ne daje rezultate. Nedavno je objavljeno otvoreno pismo skupine eksperata u kojemu apeliraju da se države nedovoljno posvećene napuštanju fosilnih goriva ubuduće ne biraju za domaćine COP-ova, da se uspostave mehanizmi odgovornosti za (ne)postizanje klimatskih ciljeva, da se ograniči broj lobista, itd. Mislite li da bi ove mjere doprinijele efikasnosti COP-ova?
Većina uspjeha na pregovorima su prvenstveno diplomatski, budući da emisije CO2 nakon 29 godina pregovaranja i dalje rapidno rastu te su ove godine prvi puta prešle granicu od 1.5 C. Trenutni smo na putu da ne uspijemo ograničiti porast globalne temperature ni ispod tri stupnja, što nas vodi u potpuno nepoznato stanje klimatskog sustava koje može dovesti do katastrofalnih posljedica po milijarde ljudi. U Bakuu je za to vrijeme hodnicima aktivno lobiralo više od 1770 fosilnih lobista, više delegata nego što je na pregovorima imalo 10 klimatski najranjivijih zemalja. Fosilnoj industriji nije mjesto za stolom za kojim se pregovara o datumu potpunog napuštanja fosilnih goriva. Veliki problem je i samo predsjedanje COP-om. Zemlja domaćin vodi, moderira i kontrolira samu konferenciju te postavlja ton pregovora. Ako pogledamo samo zadnje tri zemlje domaćina, Ujedinjene Arapske Emirate, Azerbajdžan i Egipat, pokazuje se da taj tip kontrole postaje standardna praksa, a ne iznimka. Zemlje poput Azerbajdžana pritom su i notorne po kršenjima ljudskih prava, poput proizvoljnih uhićenja aktivista i novinara, pritvora, mučenja i nestanaka ljudi. Predsjednik Alijev je na otvaranju COP-a izjavio da su fosilna goriva „božji dar”, što je u najmanju ruku bio vjetar u leđa onima koji su u Baku došli po razvodnjen i slab zaključak. Godinama se upozoravalo da će sama arhitektura sporazuma iz Pariza omogućiti razvijenim zemljama da se izvuku od svoje povijesne odgovornosti i to se upravo i dogodilo.
