Gazpromnjeft više nije većinski vlasnik Naftne industrije Srbije (NIS). Sada je njegov 50-postotni vlasnik jer je prošloga tjedna 6,15-postotni "višak" vlasništva prodao svojoj tvrtki-majci Gazpromu za oko 60 milijuna eura. Tim prebacivanjem dijela NIS-ova vlasništva s jedne na drugu rusku kompaniju izbjegava se zabrana poslovanja kompanijama iz Europske unije s desetak ruskih energetskih kompanija, među kojima je i Gazpromnjeft, ali ne i Gazprom, jer članice Unije preko njega i dalje kupuju i namiruju svoju ovisnost o ruskom plinu.

Europska unija je i prije nego što je Gazpromnjeft smanjio udio svojeg vlasništva u NIS-u srpsku naftnu kompaniju izuzela iz paketa sankcija i dopustila europskim kompanija, u konkretnom slučaju JANAF-u, da nastave poslovati s njom. Ruskim manevrom sada je i formalno NIS izuzet iz europskog paketa sankcija, barem dok se i Gazrpom ne nađe na njihovom udaru. No što god Gazprom iskemijao sa svojim vlasništvom u NIS-u, o Europskoj uniji ponajprije ovisi hoće li se Srbija nastaviti uredno snabdijevati naftom i plinom. Pritom je čak i nevažno hoće li NIS uvoziti rusku ili nečiju drugu naftu i plin.

Europske sankcije u Srbiji su zbog tektonskih promjena na globalnom energetskom tržištu polučile suprotan efekt i povećale uvoz ruske nafte umjesto da ga smanje. Tako će, čini se, i ostati sve dok se EU eventualno ne odluči potpuno zabraniti uvoz ruske nafte i plina

Prije nego što je EU počela zbog napada na Ukrajinu uvoditi sankcije pojedinim ruskim energetskim kompanijama, Gazpromnjeft je u NIS-ovoj rafineriji najviše prerađivao iračku naftu (60 posto od ukupne prerade, a po 20 posto ruske i srpske) jer je bila jeftinija od ruske. U međuvremenu je zbog sankcija iračka nafta postala skuplja od ruske, pa se u NIS-u prerađuje 60 posto ruske nafte, a po 20 posto srpske i nafte iz trećih zemalja. Europske sankcije u Srbiji su zbog tektonskih promjena na globalnom energetskom tržištu polučile suprotan efekt i povećale uvoz ruske nafte umjesto da ga smanje. Tako će, čini se, i ostati sve dok se EU eventualno ne odluči potpuno zabraniti uvoz ruske nafte i plina na europsko tržište. Okružena članicama Unije, i Srbija bi tada ostala bez ruskih energenata jer ih ne bi mogla dopremiti do svojih prerađivača i potrošača. U tom bi se slučaju i Srbija, poput Europske unije, lakše snašla bez ruske nafte, ali bez ruskog plina nikako još dugi niz godina. Aktualna, formalno tehnička, ministrica rudarstva i energetike Zorana Mihajlović ovih je dana, u intervjuu za ageniciju Beta, srpskoj javnosti poručila: "Energetsku stabilnost moramo da odbranimo po svaku cenu, pa čak i po cenu da dođe do promene vlasništva u NIS-u. Nikome ništa nećemo da otimamo, ali moramo da vodimo računa o sebi." Ministrica Mihajlović je mogućnost preuzimanja NIS-a navela kao rješenje u slučaju da se i Gazprom nađe na europskom popisu sankcioniranih ruskih kompanija. Dodala je, međutim, da danas postoji jako dobra suradnja s NIS-om i da "zna koliko se trude da u ovo vreme koje nije lako da obezbede dovoljno goriva i drugih derivata za sve, ali da smo svedoci i da Evropa sve više sankcioniše kompanije iz Rusije i to je realnost o kojoj svi moramo da vodimo računa".

Mihajlović se pohvalila i da Srbija "danas ima dovoljno svih vrsta energenata, nijednog trenutka nije bilo nikakvih nestašica. Imamo dovoljno rezervi, ali ljudi moraju da znaju da će ovo da traje i da sve jako puno košta i građani toga treba da budu svesni, kao što moraju da budu svesni da mnogo toga neće biti isto". Potom je zaključila da je "rat u Ukrajini promenio svet. Promenio je, i tek će promeniti Srbiju. I ono što je za Srbiju u ovom vremenu izuzetno važno je da ima dve stvari: političku stabilnost i energetsku bezbednost. Političku stabilnost imamo. Ona je overena pobedom Aleksandra Vučića na predsedničkim izborima i pobedom liste SNS-a na svim nivoima. Ali da bismo postigli energetsku stabilnost, moramo mnogo toga da uradimo".

Prvo što Srbija mora od "mnogo toga što mora da uradi" je da s Rusijom do kraja svibnja dogovori novi ugovor o opskrbi plinom jer sadašnji tada prestaje važiti. Mihajlović otkriva da se "trenutno pregovori vode između kompanija koje potpisuju ugovor o snabdevanju gasom, a to su Srbijagas i ruski Gasprom. Ono što treba da znamo je da Srbija danas jeste u potpunosti zavisna od gasa koji nam dolazi iz Rusije, bilo kroz 'Balkanski tok' ili gasovodom koji ide kroz Ukrajinu preko Mađarske do nas. Jednostavno, danas nema drugog izvora odakle Srbija može da dobija gas, osim iz Rusije". "Te činjenice moramo da budemo svesni", naglasila je Mihajlović i dodala da će se "država truditi da se gasom brže napuni skladište Banatski Dvor, ali da se razmišlja i o slobodnim kapacitetima skladišta u Bugarskoj, Mađarskoj, kao i o slobodnim kapacitetima Bulgartransgasa, ali i Turskog toka, kojim se svakako mogu dobiti još neke količine gasa". Sve su to, međutim, vatrogasne mjere, kratkog daha, pa je ministrica Mihajlović uvjerena da je "diverzifikacija dobavljača od presudnog značaja za bezbednost srpskog energetskog sektora". Po njenom sudu, "velika je šteta što to nismo uradili pre mnogo godina", ali i ističe da je "jedan od najvažnijih projekata danas završetak gasne interkonekcije Niš – Dimitrovgrad koji će Srbiju učiniti manje zavisnom od gasa iz Rusije".

Tom će se plinskom interkonekcijom, čiju izgradnju uglavnom financira EU, Srbija povezati s bugarskom i grčkom plinskom mrežom, ali trebat će vremena da njome poteče plin. A Srbiji već ove godine treba više plina nego što ga je do sada dobivala iz Rusije. I Mihajlović tvrdi da je zbog intenzivne plinofikacije i priključenja velikog broja novih korisnika te rasta ekonomije u Srbiji lani povećana potrošnja plina. Zato će se i s Gazpromom pokušati dogovoriti isporuka većih količina plina od dosadašnjih, no to "svakako neće biti jednostavno, jer gas je najpolitičkije oružje danas", zaključuje ministrica Mihajlović.

I dok Zorana Mihajlović najavljuje da će Srbija u dogledno vrijeme smanjiti svoju energetsku ovisnost o Rusiji, ponajprije o ruskoj nafti, a potom i plinu, stručnjak za energetsku efikasnost Miloš Zdravković bez krzmanja tvrdi da "u narednih 10 do 15 godina za Srbiju neće biti alternative ruskom gasu jer ga nema dovoljno iz drugih izvora tako da je nemoguće da ga naši potrošači zamene nekim drugim". Zdravković dodaje da bi čak i u slučaju da Srbija ruski plin odmah može zamijeniti američkim ili nekim drugim tekućim plinom iz LNG terminala taj plin bio 2,7 puta skuplji od ruskog. Zbog toga su energetski i drugi stručnjaci koji se bave srpskom energetikom puno suzdržaniji kad govore o tome na koju bi se stranu Srbija trebala okrenuti u situaciji kad se našla između euroatlantske i ruske energetske vatre, jer su svjesni da srpsku energetiku obje jednako mogu spaliti i uništiti. Pitanje je samo hoće li i kojim povodom to učiniti, ma koliko se Srbija trudila i jednima i drugima umiliti.