Šest najvećih zapadnih kompanija koje se bave proizvodnjom nafte i plina u 2022. godini zaradile su zajedno 200 milijardi dolara profita, što je više nego ijedne druge godine u povijesti industrije. Taj su rekordni rezultat ostvarile ispumpavajući i prodajući fosilna goriva, upravo ono što treba napustiti kako bi se zaustavila klimatska kriza, i to u kontekstu povećanja cijena fosilnih goriva izazvanog ratom u Ukrajini, što je ponegdje okvalificirano kao ratno profiterstvo.
Rekorder među profiterima je američki ExxonMobil, kompanija koja se tradicionalno najviše odupire pritiscima da se dekarbonizira; Exxon je u 2022. godini povećao svoju proizvodnju, što je rezultiralo rastom vrijednosti njegovih dionica od čak 50 posto i godišnjim profitom od 55,7 milijardi dolara.
Sljedeći na rang listi je britansko-nizozemski Royal Dutch Shell, najveća evropska energetska kompanija koja je sredinom veljače prijavila profit od 42 milijarde dolara, više nego dvostruko veći u odnosu na godinu ranije i najveći u svojih 115 godina postojanja. Američki Chevron također je udvostručio profit na 37 milijardi dolara, britanski BP na skoro 28, a za njima slijede francuski TotalEnergies i norveški Equinor.
Nakon što su napustile tržište Rusije, evropske naftne kompanije sve se više okreću projektima u bivšim afričkim kolonijama. Talijanski Eni tako je potpisao ugovore s Libijom, Shell i Equinor s Tanzanijom, dok Total ulaže u Mozambiku i Južnoafričkoj Republici
Prema procjenama analitičara, vodeće bi naftne kompanije jednake ili veće profite mogle ostvariti i u ovoj godini. Sudeći prema njihovim strategijama za idućih desetak godina, većina tog novca bit će reinvestirana u nove projekte fosilnih goriva, što znači da nikakva smanjenja emisija stakleničkih plinova od njih u kratkoročnom periodu ne treba očekivati.
Američka tvrtka za financijske informacije S&P Global objavila je da su ukupna prošlogodišnja ulaganja u nove fosilne projekte iznosila 450 milijardi dolara. To je još uvijek skoro dvostruko manje od vrhunca iz 2014. godine, kada je uloženo 800 milijardi. No to je i značajno više u odnosu na 2020. godinu, kada je cijela industrija u nove projekte investirala 350 milijardi dolara.
U nedavno objavljenoj analizi povodom friških podataka o zaradama naftnih kompanija, britanski The Economist piše i da se u smislu ulagačkih strategija može nazrijeti evidentan geografski pomak s osovine istok – zapad na onu sjever – jug, pomak koji je, kako kažu, izazvan ekonomskim i geopolitičkim, a donekle i ekološkim motivima.
Američke kompanije tako se sve više okreću svojim vlastitim izvorima i onima u Latinskoj Americi. Najveća investicija ExxonMobila trenutno je ona u Gvajani u centralnoj Americi, o čemu su Novosti nedavno pisale. Exxon je tamo 2015. godine pronašao 11 milijardi barela nafte, a s crpljenjem je započeo samo nekoliko godina kasnije, što je rekordno brzo. Kompanija predviđa da će gvajanska nalazišta do 2030. godine postati najveće Exxonovo crpilište nafte i jedno od najvećih 20 u svijetu uopće, a time i takozvana ugljična bomba, fosilni projekt s potencijalom ispuštanja više od jedne gigatone ugljičnog dioksida u atmosferu. Exxon će 30 posto svojih investicija uložiti u crpljenje plina iz škriljevca na tlu SAD-a, a 20 posto u crpljenje nafte u Meksičkom zaljevu. Prošle godine, uz blagoslov predsjednika Joea Bidena, Exxon je ponovno pokrenuo i suradnju s Venezuelom, državom u kojoj je SAD do jučer podržavao pokušaje nasilne smjene vlasti.
Kada su u pitanju evropske naftne kompanije, one se sve više okreću projektima u bivšim afričkim kolonijama, nakon što su napustile tržište Rusije. Talijanski Eni tako je potpisao ugovore s Libijom, Shell i Equinor s Tanzanijom, dok Total ulaže u Mozambiku i Južnoafričkoj Republici. Evropske kompanije, piše The Economist, nešto su prijemčivije od onih američkih na pritiske o dekarbonizaciji pa se nastoje distancirati i od američke naftne industrije zbog njezine antiekološke reputacije. One su prošle godine pokrenule dvadesetak "niskougljičnih projekata", koji međutim uključuju i one koji se odnose na fosilno gorivo plin, a do 2030. godine oko polovice njihovih ulaganja odnosit će se na takve projekte.
Carbon Tracker navodi da su Big Oil kompanije između siječnja 2021. i ožujka 2022. u nova naftna i plinska polja uložile 166 milijardi dolara, pri čemu je "trećina tih investicija ekonomski isplativa samo uz povećanje temperature iznad 2,5 stupnjeva"
Kako navodi britanski list, fosilne se kompanije sve više okreću i kratkoročnim investicijama odnosno onima koje će davati rezultate kroz pet umjesto deset ili više godina, te projektima koji ne uključuju skupe i komplicirane operacije na nepristupačnim terenima, poput bušenja na velikim oceanskim dubinama ili na Arktiku.
Za sada međutim statistike pokazuju da ulaganja naftnih kompanija u niskougljične projekte još uvijek zauzimaju minoran udio njihovih ukupnih investicija. Shell je tako prošle godine na čišće projekte potrošio 14 posto ukupnih kapitalnih investicija, a toliko će u njih uložiti i ove godine. "Naftne kompanije žale se da nisu nagrađene na tržištu za to što su zelenije od Exxona", rekla je nedavno Financial Timesu Rachel Kyte, bivša savjetnica za klimu Ujedinjenih naroda, komentirajući i kako se američke fosilne kompanije sada "osjećaju kao da je ispravnost njihove politike opravdana" meteorskim rastom vrijednosti dionica u posljednjih godinu dana. Kako navodi Reuters, američke kompanije Exxon i Chevron tijekom prošle godine na burzama su ostvarivale promete prosječno dvostruko veće od onih evropskih, što se pripisuje upravo tendenciji evropskih da, osim u fosilna goriva, ulažu i u projekte obnovljivih izvora energije.
"Činjenica je da svijet ide na fosilna goriva i da će tako biti i za pet, deset i dvadeset godina", rekao je pak Financial Timesu Mike Wirth, izvršni direktor Chevrona, kompanije koja u 2023. godini na niskougljične projekte namjerava potrošiti samo dvije milijarde dolara. Na Wall Streetu se, piše američki poslovni dnevnik, sada osjeća "opipljiv povratak naklonosti zapadnim proizvođačima nafte i plina", a čelični stisak nevidljive ruke tržišta možda najgrublje od svih osjetio je britanski BP, kompanija koja je najdalje od svih koje tvore Big Oil nastojala investirati u energetsku tranziciju.
Izvršni direktor BP-ja Bernard Looney donio je 2020. godine plan čiji je cilj bio zaokret prema održivijoj proizvodnji, što je bilo u skladu s dominantnim diskursom u političkim, okolišnim, pa i investitorskim krugovima. Novoizabrani direktor najavio je tada da će BP do 2030. godine ugljične emisije svoje proizvodnje smanjiti za 40 posto, uz značajno povećanje udjela energije iz obnovljivih izvora. Nijedna druga naftna kompanija nije si zadala tako ambiciozan cilj, koji se činio i vizionarskim jer su cijene sirove nafte tada bile na niskim razinama zbog slabe ekonomske aktivnosti uzrokovane pandemijom koronavirusa. Reakcija investitora bila je međutim znatno manje entuzijastična od one nove uprave BP-ja, pa je i vrijednost njezinih dionica zaostajala za onima konkurentskih kompanija. BP je stoga nedavno najavio da odustaje od prijašnjeg cilja smanjenja emisija od 40 posto i snižava ga na 25 posto, pa su dionice kompanije u narednih 48 sati skočile za 10 posto i dosegnule najvišu razinu u posljednje tri i pol godine.
Bio je to drugi put da je britanska kompanija odustala od vlastitog plana o odmicanju od fosilnih goriva; početkom 2000-ih tadašnja je uprava donijela strategiju koja se zvala "Beyond Petroleum", no ona je napuštena kada je cijena sirove nafte 2008. godine dosegnula povijesni vrhunac od 150 dolara za barel.
Rachel Kyte (Foto: Wikipedia)
"Postoji samo jedan način da se svijet riješi nafte i plina, a on ne uključuje očekivanje da taj proces predvode kompanije koje od njih imaju najviše koristi", prokomentirala je situaciju s BP-jem Adrienne Buller iz britanskog think tanka Common Wealth, dodavši da su "kompanije ustrojene tako da maksimiziraju prinose svojim dioničarima, što je upravo ono što one čine".
Američka naftna industrija za prošlu je godinu svojim dioničarima isplatila 110 milijardi dolara dividendi, što je predsjednik Biden u nedavnom govoru o stanju nacije nazvao "besprizornim" u vremenu kada se obični ljudi jedva nose sa strelovitim rastom računa i drugih životnih troškova. Biden je u proračunu za ovu godinu predvidio 370 milijardi dolara težak paket subvencija za razvoj tehnologija obnovljivih izvora, no on je, kao uostalom i drugi vodeći političari, od početka rata u Ukrajini slao ambivalentne poruke naftnoj industriji, pozivajući ih da povećaju proizvodnju i oslobode rezerve kako bi se cijene energenata smanjile za krajnje potrošače.
One su upravo to i učinile, pa organizacija Carbon Tracker navodi da su Big Oil kompanije u 2021. i prvom kvartalu prošle godine odobrile ukupno 58 milijardi dolara investicija "koje će biti potrebne samo ukoliko potražnja za naftom i plinom naraste do točke na kojoj i globalna temperatura raste za više od 2,5 Celzijevih stupnjeva". "Da bi ovi novi projekti došli do faze proizvodnje trebat će godine, što znači da se ni emisije ugljičnog dioksida desetljećima neće spuštati", navodi ova organizacija, citirajući Međunarodnu agenciju za energiju prema kojoj "nijedan novi dugoročni naftni ili plinski projekt nije kompatibilan s klimatskim ciljem Pariškog sporazuma o zadržavanju temperature na ispod 1,5 Celzijevih stupnjeva". Ukupno su, navodi Carbon Tracker, ove kompanije u periodu između siječnja 2021. i ožujka 2022. u nova naftna i plinska polja uložile 166 milijardi dolara, pri čemu su "gotovo sva nekompatibilna s ciljem od 1,5 stupnjeva, dok je trećina tih investicija ekonomski isplativa samo uz povećanje temperature iznad 2,5 stupnjeva".
Euronews je prošle godine iznio podatak o projekcijama investiranja u fosilne industrije od čak 1,4 bilijuna eura do 2040. godine, pri čemu će vodeća kompanija biti ruski Gazprom s investicijama teškima 373 milijarde eura. Sve zapadne kompanije istovremeno deklarativno podržavaju Pariški sporazum čiji je cilj povećanje globalne temperature zadržati ispod kritične razine od 1,5 stupnjeva, jer nakon što se ona premaši klimatske promjene sasvim sigurno neće biti reverzibilne.
Kako bi upravljale ovom rastućom disproporcijom između deklarativnog i stvarnog, fosilne kompanije pribjegavaju i sve prozirnijim oblicima greenwashinga, kojim se posljednjeg mjeseca prošle godine pozabavio čak i Odbor za nadzor i reformu američkog kongresa. Odbor je u prosincu objavio niz internih dokumenata američkih naftnih kompanija, pa zaključio da "unatoč tome što su CEO-i Big Oila pred Odborom priznali da njihovi proizvodi doprinose klimatskoj krizi, dokumenti otkrivaju da industrija nema nikakve namjere učiniti je čišćom, već umjesto toga žuri s planovima da u idućim desetljećima pumpa još više prljavih energenata". Prema podacima organizacije InfluenceMap, naftna industrija na greenwashing godišnje potroši oko 750 milijuna dolara. Prosječno 60 posto ulaganja u publicitet odnosi se upravo na eksplicitne tvrdnje o njihovim "pozitivnim klimatskim akcijama", iako su im stvarne investicije u zelene energetske projekte višestruko niže.
