Naš sugovornik Stipe Ćurković najpoznatiji je po svom angažmanu na našoj marksističkoj sceni. Njegovo zanimanje za novo čitanje Marxa dovelo ga je do toga da uredi i dijelom prevede knjigu Michaela Heinricha "Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije". Jedan je od urednika časopisa "3k: kapital, klasa, kritika" koji izdaje Centar za radničke studije, čiji je također član. Objavljuje članke i prevodi teorijske autore s njemačkog jezičnog područja, a ovoga puta okušao se i kao književni prevoditelj – preveo je roman "3000 eura" mlađeg njemačkog autora Thomasa Mellea, što nam je bio povod za ovaj razgovor. Prijevod je vrlo tečan: imamo dojam da je roman napisan na našem jeziku, a taj jezik nije opterećen novohrvatskim žargonom, nego je izravan i blizak svakodnevnom govoru.

Njemačka je sve više društvo klasne polarizacije, nejednakost raste brže i dramatičnije nego u većini drugih zemalja EU-a. To je i problematika Melleova romana "3000 eura", on daje radikalno drugačiju sliku Njemačke od one koja kod nas dominira

Otkud ideja da prevedete roman Thomasa Mellea "3000 eura"?

To je bio dogovor s izdavačem Sandorfom. Razgovarao sam s Ivanom Sršenom o suvremenoj njemačkoj književnosti, o tome koje bi knjige bile potencijalno zanimljive za prevođenje. Naveo sam neke autore koje sam čitao i za koje sam mislio da bi možda bili zanimljivi. Thomas Melle je bio jedan od njih. Predložio sam dvije njegove knjige. Jedna je autobiografska proza "Die Welt im Rücken", a druga ovaj roman za koji se Sršen onda odlučio, pa smo krenuli u to. A razlog zašto je to potencijalno zanimljivo? Čini mi se da kod nas još uvijek postoji neka percepcija njemačke književnosti kao malo zakučaste, pisane za germanističke seminare, jezično artificijelne ili vrlo udaljene od stvarnosti. A postoji i slika Njemačke koja već dugo ne odgovara socijalnoj realnosti ondje. Sociolog Oliver Nachtwey nedavno je objavio knjigu u kojoj je pokazao da Njemačka više nije društvo socijalnog uspona, poslije neoliberalnih reformi Schröderove crveno-zelene vlade, tzv. Agende 2010 donesene 2003. To su bile socijalne reforme, ali u neoliberalnom smjeru. Njemačka je sve više društvo klasne polarizacije, nejednakost raste brže i dramatičnije nego u većini drugih zemalja EU-a. Postoje cijele generacije ljudi za koje poslijeratno ekonomsko čudo, s idejom socijalne inkluzivnosti i uspona u smislu životnog standarda, jednostavno više ne važi. Socijalna mreža je postala puno poroznija i mnogi ljudi klize i propadaju ili žive s percipiranom prijetnjom propadanja. A to vrijedi dobrim dijelom i za slojeve koji su dosad bili pošteđeni toga, srednju klasu, intelektualce, umjetnike. I njihovi životni uvjeti danas su često puno prekarniji. To je i problematika ovog romana, on daje radikalno drugačiju sliku Njemačke od one koja kod nas još uvijek dominira. To je na razini sadržaja, na razini nekog sociološkog čitanja radnje, ali književnost se, naravno, ne bira samo ni primarno po tim kriterijima. Važno je bilo da je to i uže književno zanimljivo i sugestivno. A mislim da i na toj razini opovrgava percepciju njemačke književnosti kao na neki način patricijske, manirističke i za prosječnog čitatelja dosadne. Imam dojam da njemačka književnost ima lošu reputaciju kod nas, okružuje je više predrasuda nego anglofonu, koja je puno čitanija. Ali to vjerojatno vrijedi svugdje.

 

Klasni blues

To nije direktno socijalno angažirana literatura, ali je vidljiv neki socijalni stav?

To je ono prokleto pitanje angažmana u umjetnosti i književnosti. Kao što znamo, u diskusijama na ljevici o tome postoje bitno različite predodžbe kroz povijest. Ali književnost više ne uživa onaj status koji je imala u 19. stoljeću jer imamo film, televiziju i internet, danas je već postala neka vrsta enklave, rezervata. Ona više nije dominantna popularna forma kao što je nekad bila, pa je i fiksacija na njenu moguću ulogu u društvenoj transformaciji danas vjerojatno još naivnija ili problematičnija nego što je to bila u prošlosti. Naravno, treba se čuvati kategoričkih sudova o tome što bi književnost smjela ili ne bi smjela, što može ili ne može, i ja ne kažem da didaktička književnost ne može imati određenu funkciju, samo to onda u pravilu nije ona književnost koja me osobno primarno zanima. Teorija već postoji kao diskurs, Marxov "Kapital" je već napisan, i teorija sigurno ima bolji alat da zahvati društvene strukture i makroprocese. Ali na toj razini apstrakcije nužno se gubi življena stvarnost. Iako je to vjerojatno teorijski naivno, možda možemo reći da estetsko u književnosti – u najizvornijem smislu, kao ono što je vezano za percepciju – implicira neki neposredniji pristup fenomenologiji percepcije življenog iskustva, ali i njenu problematizaciju, očuđuje ono što mislimo da već poznajemo. Književnost ima tu privilegiju da se može kretati između diskursa, može komplicirati ono što je u teorijskim shematizmima prerigidno. Ovaj roman sigurno nije socijalno kritičan u smislu da emfatički iznosi nekakve teze. To u pravilu ispadne banalno, iako se vjerojatno uvijek daju naći kontraprimjeri koji bi i takve tvrdnje opovrgnuli. Ali s obzirom na to da se dominantno bavim teorijom, nije mi pretjerano zanimljiva književnost koja samo ilustrira ili parafrazira ono što ionako poznajem iz teorije.

Da citiramo urednika knjige Roberta Perišića: "Pisac se ne trudi oko sociologije, pisac se ne trudi ni oko psihologije, nema tu truda ni rada očiglednog – a, eto, njemački roman – tu se samo klizi, čak i elegantno, izvan perspektive. Njemački blues, dotle smo došli. Divno."

Tu je pregnantnije i manje zakučasto rečeno sve ovo što sam ja dosad pokušao reći. Određeni tip poststrukturalizma ili postmodernizma pokušao je sugerirati da je književnost zatvoreni autoreferencijalni sustav, čista intertekstualnost, da je sve to samo igra kodovima, bez stvarnog referenta, da je iluzorno očekivati da ona zahvaća išta od stvarnosti. Drugi model književnost ipak vidi kao potencijalni modus spoznaje i iskustva svijeta. Ja vjerujem da književnost može biti instrument spoznaje i da može nešto reći o stvarnosti i to ono što drugi diskursi ne mogu. Ne da se reducirati na teorijske poučke u jednoznačnom smislu, i nekad je i neophodna škola podsjećanja na kompleksnosti koje se u teorijskim modelima prelako zaboravljaju, skrivaju ili potiskuju. Ne mislim da je zadatak književnosti da daje jednoznačne odgovore.

Melle ne idealizira svoje likove, oni nisu likovi iz propagandističke književnosti radničkog pokreta, nisu sol zemlje, neoštećeni ili neoskvrnuti socijalnim pritiscima ili nasiljem kojima su izloženi

Dva su lika u romanu, muški i ženski. Anton je na dnu i sve se vrti oko priče o njegovu dugu od 3000 eura s kojim on nikako da izađe na kraj. Otuda i naslov romana. Denise je blagajnica u supermarketu koja je snimila pornić za koji nije dobila honorar. Kako se ti likovi bore sa svojim socijalnim deprivacijama?

Roman je u originalu izdan 2014. godine, a u Njemačkoj se zadnjih godina u književnosti, ali i u diskursima oko književnosti, u feljtonu, u kritici, ponovno otkriva klasno pitanje. Pokretač cijele tendencije bio je prijevod Eribonove knjige "Povratak u Reims" 2016. To je otvorilo vrata tim diskusijama. Pa onda i Annie Ernaux, koja se sada u Njemačkoj iznova recipira. Nakon toga se pojavio niz autora i autorica, često mlađih, nekad i migrantskog podrijetla, koji su ponovno postavili klasno pitanje književnim sredstvima. Književno polje u Njemačkoj je u velikoj mjeri građansko. Postoje dva instituta za kreativno pisanje, u Leipzigu i Hildesheimu, a čak i neki ljudi koji su to prolazili kritizirali su da ondje redom studiraju sinovi i kćeri odvjetnika i liječnika, koji onda pišu o uvijek istom životnom svijetu. U mjeri u kojoj književnost ipak jest neki medij reprezentacije, suvremena njemačka književnost dala je potpuno falsificiranu sliku jer su određeni ljudi bili potpuno isključeni, migrantski, ali i klasno. Zanimljivo je da je Melle u ovom romanu dvije godine prije nego što je to prepoznato kao tendencija pokušao uraditi isto. Prikazuje prešućeni dio socijalne stvarnosti, likove koji su na socijalnom dnu, na rubu potpunog pada. A pristupa im bez paternalizma ili voajerizma, daje im kompleksnost koja je često rezervirana za subjekte viših klasa. U tome je možda i implicitna polemička gesta knjige. Tko je čitao i Melleovu sljedeću knjigu prepoznat će da je u lik Antona ušlo i puno autorova iskustva. On je već nakon svog prvog romana "Sickster" na njemačkoj sceni kotirao kao mlada zvijezda u usponu. Onda su počeli problemi. Melle ima težak oblik bipolarnog poremećaja i skoro je upropastio karijeru zbog nekih ekscesa u maničnoj fazi. Njegov izdavač, još uvijek prestižni Suhrkamp, raskinuo je suradnju. I sam se zadužio, kretao se prema dnu. U ovom romanu oboje glavnih likova na svoj su način na margini, isključeni i poniženi, na udaru struktura, Denise je upala u pornografsku industriju, Anton u mlin bankarskog, sudskog i psihijatrijskog sistema. A roman istražuje što to čini s takvim ljudima i s njihovim kapacitetom za bliskost. Postepeno se približavaju jedno drugom, a onda se postavlja pitanje o njihovom kapacitetu za stvarnu bliskost, o oblicima intimnosti koji još preostaju ljudima poput njih. To je melankolično središte romana, bez velikih teza, ali i bez iluzija, bez utješnog sentimentalizma.

 

Luzeri s dignitetom

Pesimizam i optimizam ne zahvaćaju dubinu ovog romana?

Povijest književnosti je puna velikih pesimista, ali za ono što se da parafrazirati u jasne teze i pozicioniranja ne treba nam književnost. Književnost je meni zanimljiva kad otvara pogled na ono što se inače ne vidi, na prostore kompleksnosti koji se u formulaičnim šablonama gube ili previđaju. Ti likovi, unatoč tome što su po konvencionalnim šablonama luzeri, čuvaju određeni dignitet. Makar to bio samo dignitet bijesa ili, kao kod Antona u nekom trenutku, dignitet rezignacije ili prava da se izuzmeš iz igre u kojoj si stalno osuđen izgubiti. Ali Melle ne idealizira svoje likove, oni nisu likovi iz propagandističke književnosti radničkog pokreta, nisu sol zemlje, neoštećeni ili neoskvrnuti socijalnim pritiscima ili nasiljem kojima su izloženi. Anton, a donekle i Denise ne odgovaraju mitu suštinski moralno zdravih proletera, nasuprot dekadentnoj buržoaziji. Čak i danas se na dijelu ljevice možemo susresti s tendencijom da se preokupaciju duševnim zdravljem tretira kao neku vrstu dekadentnog luksuza buržoazije. Ali po svim pokazateljima koje imamo vrijedi upravo obrnuto. Što si niže na društvenoj ljestvici, to si više izložen strukturnim mehanizmima isključivanja i nasilja, a to za posljedicu ima traumatizaciju i patologije. Klasni sustav proizvodi rane koje zadiru duboko u samu konstituciju subjekta, psihologiju, kapacitet za intimnost. Sve to je, naravno, opet političko ili sociološko čitanje ovog romana, ali mislim da se on može čitati i bez tog balasta.

Finale romana koje se odvija u New Yorku svojevrsna je autorova posveta američkoj književnosti?

Melle je prevoditelj američke književnosti i možda je to jedan od razloga zašto se po ritmu jezika i stilu ne uklapa u uobičajene predodžbe o njemačkoj književnosti. Piše direktnije, ponekad namjerno sirovije. Iako tu ima više od jednog stilskog registra, koji se križaju i ponekad kolidiraju. Na razini jezika zrcali se Antonova pozicija, on je beskućnik, ali je po formaciji trebao biti nekakav intelektualac. Melle definitivno nije Bukowski, ali je fasciniran američkom književnošću, kao i popularnom kulturom. Nedavno je napisao i knjigu o Beastie Boysima.