Naša je sugovornica poznata američka, međunarodno prepoznata politologinja i marksistkinja Jodi Dean. Urednica je i autorica niza publikacija i knjiga, a u nas je objavljen prijevod njezine najpoznatije knjige "Komunistički horizont" (Fakultet za medije i komunikacije, Univerzitet Singidunum, Beograd 2014.). Često gostuje u Zagrebu, a razgovor smo vodili nakon njenog nastupa na ovogodišnjem Subversive Festivalu, na kojem je u sklopu 17. Subversive Foruma održala predavanje pod naslovom "Gore od Trumpa".
Rekli ste da nećete govoriti o Donaldu Trumpu jer je situacija u SAD-u gora od Trumpa.
Kad govorimo o Sjedinjenim Državama, moramo imati na umu da su one umiješane u genocid. Ako se pravimo da je Donald Trump primarni problem, ignoriramo tu umiješanost. To je jedan od razloga. Drugi je razlog taj što nas to sprečava da osvijestimo dublje strukturne razloge koji su doveli do Trumpove pojave, a ti su razlozi povezani s neuspjesima mejnstrim političkih stranaka, osobito u SAD-u.
Govorili ste o republikancima i demokratima, mejnstrim strankama koje su po mnogo čemu slične, a međusobno se optužuju za uništavanje demokracije.
Svaka misli da ona druga reprezentira kraj svijeta u smislu kraja američkog društva i američke demokracije. To nam govori da imamo dublji problem. Naime, demokracija u SAD-u nije probuđena, a treba je probuditi. No problem je što političari nisu snaga koja će spasiti demokraciju, prije će je uništiti.
Protesti na Columbiji
Postoji i problem krađe na izborima? Što još znače izbori?
Ne bih htjela zvučati cinično, no izbori su prilika za goleme zarade. Za promotore, konzultante i medije. Troše se enormne svote novca, a zarada se slijeva u političku i medijsku klasu, što je ekonomski ogavno. U kontekstu demokracije možemo citirati Lenjina koji je rekao da su izbori kad biramo one koji će nas ugnjetavati sljedeće četiri godine. I o tome se uglavnom radi.
No postoji i dublja, simbolička narav politike.
Pomislimo na proteste koji su se prije nekoliko tjedana događali na Sveučilištu Columbia. U ime sigurnosti rektorica je pozvala stotine policajaca. Oni su došli i hapsili i maltretirali studente koji su samo šetali, čitali poeziju i plesali. Columbia je tada zatvorena i predavanja su obustavljena. Policija je opkolila kampus kao da se radi o tvrđavi. Što to znači za sveučilište? Je li ono nekretnina koju policija može opkoliti ili su to studenti koji razgovaraju i obrazuju se?
Ne bih htjela zvučati cinično, no izbori su prilika za goleme zarade. Za promotore, konzultante i medije. U kontekstu demokracije možemo citirati Lenjina koji je rekao da su izbori kad biramo one koji će nas ugnjetavati sljedeće četiri godine
U svom ste izlaganju spomenuli i pandemiju COVID-a, točnije govorili ste o tome kako ju je krajnja desnica iskoristila za svoje ciljeve.
To je posvuda bio slučaj, no osobito u SAD-u. Iskoristili su mjere za sprečavanje COVID-a 19 za napad na građanske slobode. Tako je nošenje maski proglašeno napadom na građanska prava, njihovim kršenjem, a svako ograničavanje poslovanja proglašavalo se napadom na ljude. Na kraju je, začudno, Trumpova administracija postala pokrovitelj uvođenja cjepiva. Desničari su brzo preokrenuli stvar i od toga da su cjepiva loša ona su odjednom postala dobra.
Naveli ste tri ključna momenta suvremenosti. Jedan je ono što vi nazivate neofeudalizmom, odnosno novom ekonomijom, drugi ono što nazivate psihotičnom atmosferom, a treći je sistemsko nasilje. Pojasnite nam ukratko svaki od tih momenata.
Moja je teorija da je naša suvremenost obilježena neofeudalizmom koji je nastao zahvaljujući tome što je kapitalizam došao u kontradikciju sa samim sobom. Kreirao je dinamiku akumulacije koja nije klasično kapitalistička. Navikli smo misliti o kapitalizmu u kategorijama investiranja i osiguranja. No sada umjesto kapitalističke klase koja investira i osigurava imamo klasu koja akumulira uz pomoć destrukcije. Ona uzima i ne stvara. Taj pomak prema uzimanju bez stvaranja čini pomak od kapitalističkog načina proizvodnje u nešto što je sličnije feudalizmu.
Slučaj Kine i njenog ekonomskog rasta govori o tamošnjoj drugačijoj situaciji.
Primjer Kine je vrlo specifičan. Ljudi obično smatraju da kineska ekspanzija pokazuje vitalnost kapitalizma i proizvodnje roba, koja pokreće mnoge zemlje, odnosno da je to dio obećanja globalizacije kao izgleda za novi prosperitet. Ali ako bolje proučite kineski slučaj, vidite da su mnoge ekonomije zahvaljujući tome propale. Velik uspjeh kineske ekonomije doveo je do poraza industrija u nizu drugih, manjih zemalja. One se pokušavaju spasiti monokulturama i prerađivačkim industrijama, a pravi proizvodni sektor nestaje. Primjer Kine je važan jer pokazuje da globalizacija nije proces u kojem svi dobivaju.
Umjesto kapitalističke klase koja investira i osigurava, sada imamo klasu koja akumulira uz pomoć destrukcije. Ona uzima i ne stvara. Taj pomak prema uzimanju bez stvaranja čini pomak od kapitalističkog načina proizvodnje u nešto što je sličnije feudalizmu
Neofeudalizam se ne može shvatiti kao povratak u feudalizam. Citirate povjesničara Marca Blocha i njegovo shvaćanje feudalizma. Koja je razlika između današnjeg neofeudalizma i povijesnog feudalizma?
Prvo što uočavamo je da su današnji kmetovi proleteri. Klasični kmetovi bili su ovisni o zemlji, a mi smo dvostruko ovisni: ovisni smo o nadnici i o posrednicima. Današnji proletarizirani kmetovi ovise o tržištu kako bi preživjeli, ali ovise i o pristupu tržištu, od kojeg su često odvojeni.
Na što mislite kad govorite o psihotičnoj atmosferi u SAD-u?
Mislim na situaciju u kojoj postoje nesigurnost, tjeskoba i izgubljenost. Mislim na to da ljudi nisu sigurni što drugi misle, da su uvjereni da se nešto krije iza zavjese, da ih obuzima nekakva paranoja.
Na djelu je svojevrsni kolaps političke sfere na koji nitko nije imun. Kako izaći iz tog neofeudalizma?
Ozbiljno mislim da izlazak iz neofeudalizma zahtijeva političku organizaciju, što znači posvećene pokrete. Ponovo je nužno nešto poput komunističke partije. Nitko ne može preživjeti sam i nitko sam ne može promijeniti svijet. Ako nas neofeudalno društvo ne izbriše, trebamo partiju, a partija zahtijeva viziju. Ta se vizija mora usredotočiti na univerzalne osnovne usluge. Između ostalih, na brigu za druge i u reproduktivni rad.
Komunisti budućnosti
Radnička klasa za vas je uglavnom vezana za uslužni rad. Je li naša nada u uslužnim radnicima?
Da, reproduktivni rad je obezvrijeđen. Briga za obitelj i druge je bitna, ali ne funkcionira po kapitalističkoj logici. Budući da kapitalistička ekonomija postaje sve ovisnija o uslužnom radu, 70 do 90 posto ekonomije u zemljama kapitalističkog centra ovisno je o uslužnom radu i ne može se drugačije reproducirati. Govore da kapitalistička ekonomija još funkcionira, ali ona je sve ovisnija o uslužnim radnicima i bez njih ne može preživjeti. Zato ne trebamo gledati kako da spasimo kapitalizam, nego kako da spasimo usluge kao svojevrsnu tranziciju u nešto slično komunizmu, da bismo spasili ekonomiju zasnovanu na bazičnim potrebama. A usluge su baš to, osnovne potrebe, a ne proizvodnja robe. Moramo transformirati uslužne radnike da više ne budu kmetovi, odnosno slabo plaćeni radnici. Oni grade budućnost. Preuzmimo ekonomiju, preuzmimo društvo i učinimo usluge njegovom osnovom.
Što s našim nadama u komunističku partiju budućnosti?
Ne smijemo povjerovati da nismo sposobni promijeniti i onda nadomjestiti kapitalističku državu nečim drugim. Komunisti budućnosti moraju biti sposobni učiti. Nedavni studentski protesti bili su uistinu solidarni. Nitko u njima nije sudjelovao zbog vlastite koristi, nego u korist Gaze. Studenti se ne bore za vlastiti identitet, već za opće dobro i antiimperijalističku viziju koja donosi život. Mislim da bismo tu imaginaciju mogli upotrijebiti i za našu komunističku partiju.
Govorite o revolucionarnoj promjeni i komunističkoj transformaciji. Kako ih postići?
Nitko ne može predvidjeti budućnost i kad će radikalni pokreti započeti. Nitko u Sjedinjenim Državama ne bi rekao da će u pola godine gotovo svi fakulteti i sveučilišta ustati u obranu Palestine. Poanta nije u određivanju budućnosti, nego u tome da se bude spreman, a pritom mislim na izgradnju organizacija, izgradnju praksi solidarnosti i vizija o tome kakav svijet želimo. Historijski doprinos Marxa i Engelsa bio je u povezivanju borbe za komunizam s borbom radničke klase. Mislim da isto možemo učiniti i danas. U uslužnom sektoru već imamo radničku borbu, a pitanje je kakva vizija stoji iz nje. Odgovor je u univerzalnim osnovnim uslugama jer su one ekonomska nužnost za naš planet koji se zagrijava. Ta vizija više ne može biti hardcore produktivistička i industrijalizacijska, jer planet koji se zagrijava to više ne može podnijeti. Ali mi možemo imati ekonomije zasnovane na osnovnim uslugama.
Nakon što ste gotovo trideset godina predavali filozofiju politike i teoriju medija na jednom privatnom njujorškom fakultetu, zbog jednog članka suspendirani ste s radnog mjesta. Zašto?
Suspendirana sam na osnovu članka koji sam objavila na blogu izdavačke kuće Verso, a nosio je naslov "Palestina govori za sve". Suspendirana sam jer koristim riječ ubrzanje, jer je mnogo ljudi svjesno palestinskog ustanka i ne prihvaća blokadu, okupaciju i represiju. Bilo je to poput političkog čuda, vrlo inspirativno. Suspendirali su me i proveli istragu.
