Stražo, koja je ura noći?
- Još je rano, tama je duboka.
- Stražo, koja je ura noći?
- Već je kasno, treba da osvane dan.
Teza 1. Povijesne faze i ugnjetavanje ličnosti
Koja je najgora epoha ljudske povijesti u kojoj prosječna ljudska osoba može živjeti? Pa valjda ona potpune vlasti male vladajuće klase od koje nema nikakve demokratske zaštite, što je bila sudbina većine čovječanstva od početka klasnog društva naovamo, negdje posljednjih 5.000 godina. Ta su neljudska nasilja ropstva, kmetstva, nadničarstva i stalnih pomora povremeno bivala ponešto ublažena kratkotrajnim olakšavanjima, recimo u Ateni poslije Solona i Rimu poslije Oktavijana Augusta, a povremeno je nakon sloma država zapadala u razmjernu anarhiju gdje su se poneki kraj ili selo mogli održati kao mirnija primitivna oaza, recimo u ranom srednjem vijeku Evrope, a u Kini valjda tri-četiri puta nakon sloma glavnih dinastija. No masovno je to kratko i ružno življenje ogromne većine napadnuto tek u velikim građanskim revolucijama koje su kulminirale u Francuskoj 1789-94. i uvele pojam narodnog samoopredjeljenja. Kako je građanstvo na vlasti postalo buržoazija, nova vladajuća klasa utemeljena na kapitalizmu, ovaj je pojam u praksi stalno demantiran povratkom starog ugnjetavanja, koje je koristeći rastuću tehnologiju čak postalo vremenski i prostorno potpunije. Jedina nada trajnijeg oslobođenja kako ličnosti tako i rada bili su otada komunistički horizonti od Marxa nadalje, koji su međutim poraženi od snage međunarodnog kapitala.
Propast Marxove historiografske nade nadoknađena je potvrdom njegove kritike političke ekonomije: kapital je zaista nezaustavljiva suprotnost, jer profit može postojati samo uništavanjem prirode, ljudske i biološke
Teza 2: Marxova osveta: bog profita umire
Propast Marxove historiografske nade nadoknađena je potvrdom njegove kritike političke ekonomije: kapital je zaista nezaustavljiva suprotnost, jer profit može postojati samo uništavanjem prirode, ljudske i biološke. Laički Bog Profita opasniji je od svih drugih povijesnih bogova no također smrtan. Neslućene mogućnosti proizvodnih snaga (elektrika! letovi! internet!...) guše se i truju u stezi nasilno održavanih odnosa eksploatacije, kao jadne žene u stezniku 19. vijeka Evrope ili unakaženih nogu u Kini. Mi smo već pola stoljeća unutar jednog Levijatana u sve strašnijim smrtnim grčevima. Sve dok staro nije umrlo a novo se nije rodilo, sumrakom vladaju čudovišta: smutno je to vrijeme, izglobljeno.
Teza 3: Higijena pojmova kao početak: kapitalocen i antiutopija
Što sad raditi nužno počinje sagledavanjem tla koje nam se ljulja pod nogama. Jasan vid i mogućnost intervencije počinju s jasnim pojmovima (koji su i metafore). To je područje semantike: kako ključne riječi određuju naše postupke? Evo mojih prvih tri.
3.1: Kako nazvati našu epohu, npr. od 1945. nadalje, kad ljudska društva postaju sile koje za 10 godina mijenjaju ono za što je geološkim silama trebalo deset hiljada ili deset milijuna godina? Antropocen je dobar prvi korak, ali politički nepravedan. Koliko je pučanstvo jednog indijskog sluma ili latinskoameričkog naselja peona odgovorno za razaranje klime, u poređenju s ogromnim armijama i kapitalističkim oligopolima? Razmjerno malo, uglavnom utoliko što pučanstvo te razorne snage nije revolucionarno sputalo te je lenjinizam propao, prvo u SSSR-u pa onda svugdje. Predlažem za naziv epohe kapitalocen.
3.2: Kako nazvati svjesni projekt vladajućih klasa svijeta, u paničnoj reakciji na mogućnost besklasnog društva, koji je prevladao pred 50 godina? Ako je ta lenjinska mogućnost bila "realna utopija" (Ernst Bloch), gdje bi radni ljudi mišica i mozgova mogli da vide više od svog straha i svoje gladi, onda je protuprojekt sistematsko sabotiranje te mogućnosti: u prvom redu stalnim ratovanjem, a u drugom stalnim osiromašivanjem većine čovječanstva. To nužno prati pometnja, čak trovanje pojmova: noosfera (sfera svijesti) je danas zatrovana bar koliko zrak, tlo i voda. Predlažem za naziv vladajućeg projekta antiutopija.
3.3: A što je s ovom posljednjom napasti, slučajnim komadićima polužive tvari koja kao da nam prijeti već dvije godine? Toj pandemiji tzv. Kovida valja posvetiti punu Tezu – jer smo usred nje, i jer mnogo toga otkriva.
Predlažem za naziv ovog opsadnog stanja kovidizacija. Ona je neumitna posljedica kapitalocena i vladajuće antiutopije: pandemijâ će biti opet. One stvaraju ogromne profite u pregrupiranju kapitala!
Teza 4: Kovidizacija je biopolitička pandemija
Prvo, virolozi su znali bar od 2008. da neka varijanta virusa kovida nužno dolazi i tražili su preventivna istraživanja, a Big Pharma ih je upitala: "- Za koliko mjeseci to dolazi? - Ne zna se, možda 7, a možda i 15 godina. - A mi da investiramo naše znatne pare u tako duga i nesigurna istraživanja BEZ PROFITA?! 'Ajte kvragu" – i para nije bilo. (Ispala je točna sredina: 11 godina; ovo je dokaz za nužnost svjetskog komunističkog planiranja na naučnoj osnovi.)
Drugo, zašto do svih tih pandemija dolazi, od "španjolske gripe" 1918. (koja je počela u SAD-u i prenesena je u Evropu s američkom armijom) naovamo? It's agribusiness, stupid – virusi se razmnažaju težeći ka sve većoj virulentnosti samo kad izađu iz divljači po šumama u velike monogenetske populacije stisnute na male prostore – kao US-američkog uzgajanja stoke i ptica za prehranu, ili modernih velegradova poput Wuhana.
Treće, tko strada biološki a tko ekonomski od tih virusa? Svi mi? Ni govora, bogataši su u zatvorenim četvrtima i s najboljim bolnicama, ako ne na svom otočiću u Polineziji. Prosječna je smrtnost ove bolesti dosad 1 posto, a u siromašnim slumovima Indije ili SAD-a ide do 5-7 posto. Mrtvih ima najvjerojatnije 13-18 miliona, a očekuje se možda oko 30 miliona.
Ukratko: naziv Kovid-19 može poslužiti bolnicama i laboratorijima. No ogromna cezura pandemije nije virološka nego društveno-ekonomska, psihološka i policijska. Do nje ne bi došlo bez kapitalističke globalizacije roba i osoba. Ona legitimira novo stalno opsadno stanje: društveni sustav prismotre (surveillance). Svaki korak i kontakt svake osobe odsad je potencijalno dostupan preko mobitela megadržavi i njenim kontinentalnim varijantama. Svakog grešnika može spržiti munja drona iz dalekih armijskih nebesa.
Predlažem za naziv ovog opsadnog stanja kovidizacija. Ona je neumitna posljedica kapitalocena i vladajuće antiutopije: pandemijâ će biti opet. One stvaraju ogromne profite u pregrupiranju kapitala!
Teza 5: Tko su vlasnici naših života?
Umiruća faza kapitalizma obuhvatni je napad na život. Žila kucavica ovog sustava oduvijek je bila pretvaranje živog rada u profit: "Vrijeme je Novac". Privatno grabljenje sredstava za proizvodnju iscrpljuje skoro svekoliku prirodu, a sad se proždrljivo baca na međuljudske odnose. Strateška je karika ovdje privatno vlasništvo nad znanjem, koje je eksplodiralo 1980. pravom da se patentira živa materija – od gena do vrsta. Pravi su vlasnici naših života oružane snage, farmaceutski monopoli, agrokemijska čudovišta, i ogromna sfera elektronskih krađi informacija te brbljavih egoizama u tzv. društvenim (zapravo nedruštvenim) medijima, povezani preko megabanaka.
U društvu prismotre nesveto je trojstvo egzistencijalne antiutopije koju nam nameću vladajuće klase: Mržnja protiv plebejskog stvaralaštva i skitajuće inteligencije, Država kao nasilno gušenje umjesto javne moći, i Ratno uništavanje umjesto stvaralačkog natjecanja. Medij tog trojstva je strah, rat svakoga protiv svakog – emocija koja potiče iz našeg životinjskog primozga i niječe svaku ljudskost.
Teza 6: Nasilje nasuprot njezi
Politički govoreći, sve to znači sustavno upropaštavanje cjelokupnog slobodarskog arsenala radikalnih građanskih početaka, od humanističke kulture i prosvjetiteljstva preko revolucije i romantizma: sve je to nečisto i mrsko profitu. Nasilje u ratovima i represiji dovodi do iskorjenjivanja njege: otvorenog odgoja, integralno naučne izobrazbe, javnog zdravstva i uopće zajedničarskog blagostanja.
Tko su, u divljanju kapitalizma bez ljudskog lica, najčešće žrtve udarne eksploatacije, stoga i mjerila za (ne)ljudskost svake civilizacije? Dakako, ogromno rastuća većina osiromašenih: žene, migranti i stvaraoci ili znalci; a danas k tome još i nebogati starci. Psihički je žrtvovana i ljubav, u komunističkom smislu rabina Jehošue (Isusa).
Teza 7: O digitalnom opredjeljenju
Neka vaš govor bude da, da; ne, ne. Sve ostalo je od Zloga.
Matej 5:37
Krivo nazvani "neoliberalizam" sad očigledno ustupa u korist neke varijante opsadnog stanja, kad je fetiš posljednjih pola stoljeća, štednja javnih budžeta, bačen u ropotarnicu da bi društveni sustav preživio. Ali antiutopija kapitalističke biopolitike teži surovijem ugnjetavanju. Na horizontu je, i već uvelike na vlasti, nova društvena formacija koja bi proplela međunarodne centre moći s lokalnim šovinizmima i rasizmima u integrirani državni plus privatni kapitalizam bez ikakve efikasne demokracije. Prastara klasna ropstva, kmetstva, feudalne rente i najmodernija eksploatacija tu se sprežu sa zatrovanom noosferom. Gdje smo to već vidjeli? Jasno, u fašizmu svih vrsti. Na pomolu je novi Levijatan: Fašizam 2.0. Jack London ga je starinski nazvao Gvozdenom petom koja gazi ljudsko lice.
Od kompjutera smo naučili da postoje dvije metodologije razvrstavanja: analogna i digitalna. Analogan je svaki slijed koji posjeduje bogatstvo kvalitativnih prelaza, npr. spektar boja. Digitalan slijed sveden je međutim na 0 ili 1, da ili ne, crno ili bijelo. Sličan je staroj legendi o Heraklu na raskršću, kad može poći nalijevo ka vrlini ili nadesno k poroku. Mnogo se gubi u digitalizaciji, ali ako se ona može brzo ponoviti milione puta, neslućene kvalitativne posljedice izviru iz pukog ali odlučnog kvantiteta.
U svakodnevnoj praksi analogni metod nužno preovladava. No u svakoj ličnoj ili kolektivnoj krizi valja pri ključnim točkama posegnuti za digitalnim izborom: hoću li živjeti s ovom osobom ili ne? na ovom mjestu ili ne? poslušati ovog gospodara ili ne (vidi Melvilleovu divnu priču "Bartleby")? Čak i rob se može pobuniti, uz riziko pribijanja na križ.
Koja je alternativa fašizmu? Svaki je antifašizam dobar, ali je dosljedan i korjenit samo onaj samoupravno komunistički – koji bi bio spriječio kovidizaciju svođenjem profita farmaceutskih mastodonata na 50 posto umjesto 500 posto i odmah 2020. vakcinirao cijeli Jug zajedno sa Sjeverom svijeta; onda pandemije danas više ne bi bilo. Ovako će bjesniti valjda do 2025., kad bi mogla (možda) preći u neku vrst teže gripe.
Ako do komunizma ne dođe, vrsta Homo sapiens sapiens može i da ne preživi. Očigledno je da kapitalizam (stari konkurentni, novi oligopolski, ili najnoviji fašistički) razara biološke uvjete života. Naš heraklovski izbor jest dakle između slobode i smrti.
FILOLOŠKI P.S. Bogatija argumentacija sa znatnim bibliografijama izvora nalazi se u mojim napisima:
- "Thoughts within the Coronising Siege" na ovom linku.
- "How to Go On: Political Epistemology for Pandemy Times." Socialism & Democracy no. 83-84 (2020): 181-211.
- Disputing the Deluge. Bloomsbury Academic, 2021. (posljednja 2 eseja).
Zahvaljujem na primjedbama Vjeranu Lukačiću, a osobito Mladenu Laziću. Oni nikako nisu odgovorni za moje postavke.
Ovo je drugi od pet tekstova posvećenih ideji komunizma. Prvi tekst pročitajte na ovom linku.
