Što će doći glave našem socijalizmu, ako se ne trgnemo i promijenimo kurs? Bit će to socijalistička birokracija. To je onaj sloj koji je uzurpirao ovlasti koje su mu dane da vlada radničkom klasom, a time i državom i društvom. Problem birokratizacije u socijalizmu je stavljan u središte idejne borbe. To nije bilo ni slučajno ni bezrazložno. I partija je ukazivala na to da bi umjesto avangarde radničke klase birokracija mogla postati utegom nad radnicima, koji je usmjeravanje vlasti radničke klase zamijenio s otvorenom vlašću nad njom. Izučavale su se birokratske frakcije. Uz onu klasičnu spominjale su se tehnokracija i politokracija. Birokracija može pokazivati tendencije da se formira u posebnu klasu, no to joj ne uspijeva s obzirom na to da se radi o načinu vladanja u korist neke klase. Uzmimo za primjer menadžere, kao neku "srednju klasu" sklonu vladanju. Da bi funkcionirali, moraju se približiti nekoj klasi. Približe li se radničkoj klasi, zastupaju njene interese u sukobu rada i kapitala. Takav je u socijalizmu bio "direktorski sloj", prije svog dekadentnog obrata. Kasnije se menadžeri otuđuju od radnika i zastupaju interese buržoaske klase u nastajanju, kojoj i sami žele pripadati.

U našim društvenim naukama detaljno su se proučavale socijalne razlike, bogatstvo i siromaštvo ljudi, a da u tu problematiku naučnici nisu uključili i klasne odnose. Služilo se sociološkim i politološkim kategorijama poput grupa, slojeva, društva i zajednice, a nivo klase se zaobilazio. No bilo je i iznimaka, jedna od takvih je doktorska disertacija Zorana Vidojevića "Klasni koreni nejednakosti u savremenom jugoslovenskom društvu" iz 1976. U rana upozorenja da bi socijalizam u Jugoslaviji, ako već ne i država sama, mogao biti ugrožen ne poduzme li se odlučujuće preusmjeravanje političke borbe, unutar i izvan SK, spada i studija ekonomista Luke Markovića "Klasna borba i koncepcije razvoja" iz 1978. godine.

Trik se sastojao u dijalektičnom pitanju: jesu li socijalistička društva ostvarila socijalizam tako što su sve svoje građene pretvorila u radnike? Ili je ostvareni socijalizam, osobito "realni" u ukidanju ostataka buržoaskog društva, ukinuo i radništvo, koje je sada postalo nešto drugo? O teškoćama klasne analize svakog posebnog socijalističkog društva, pa tako i jugoslavenskog, vrijedilo bi napisati nove radove. Problem je, kao što će i nama biti u analizi tzv. tranzicijske Hrvatske, kako zahvatiti promjenljivu društvenu dinamiku. Taj je problem u socijalizmu bio veći jer se to društvo uistinu ne samo deklariralo, nego i iskušavalo put prema besklasnosti. U tom se smislu socijalistička disidencija, ne sva i ne svugdje jednako, na jedan način kod Lava Trockog, na drugi u nas kod Milovana Đilasa, pokazivala kao "samoispunjavajuće proročanstvo". Teze o "kontraklasi", "novoj klasi", koje su u vrijeme kada su formulirane bile pretjerane, prema kraju socijalizma, počele su dobivati na istinitosti. Poseban problem je šezdesetosmaška, ne samo studentska, kritika "crvene buržoazije". No jedno je sigurno. Socijalizmi u svim svojim povijesnim varijantama ne mogu se svesti na državni kapitalizam. Pa da onda na miru analiziramo klasno kapitalističko društvo u nekoj od klasičnih reinkarnacija. To je jasno kod Trockog, a dobilo je vulgarniji oblik u teoriji nove klase kod Đilasa.

Svaku tvrdnju o već ostvarenoj "besklasnosti" ne bi trebalo etiketirati kao a priori staljinističku. Naime, u našem samoupravnom društvu radnici su uistinu počeli gubiti neka svojstva radnika koja su vrijedila za ranija kapitalistička društva, a danas su restaurirana. Primjerice, to da se radnu snagu tretira kao svaku drugu robu na tržištu, što je u nas, ustavima i zakonima, u socijalizmu bilo zabranjeno. S druge strane, počeli su kao građani dobivati neka prava upravljača. I to ne samo u svojoj radnoj organizaciji, nego i po teritorijalnom principu, makar i samo na razini općina i mjesnih zajednica. Nevolja je bila u tome što princip komune nije dosljedno proveden do vrha države.

Poneko pretjerivanje u kritici socijalizma, dok je ovaj još postojao, trebalo je shvatiti s obzirom na motive kritičara. Ta kritika dolazila je s lijeva i s desna i bila je različito opasna. Dok većina nije dovodila u pitanje opstanak samog socijalizma, postojala je birokratska frakcija koja je socijalizam htjela odbaciti. Na kraju joj je to i uspjelo i sve je završilo kontrarevolucijom, koja se u Srbiji npr. sasvim cinično nazivala i "antibirokratskom revolucijom".

Tada je počelo razdoblje, koje traje do danas, a nazivamo ga neokonzervativnim prevratom ili češće neoliberalizmom. O tome smo već više puta pisali, a najpodrobnije u članku "Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj". Oni naučnici koji su analizirali jugoslavenski samoupravni socijalizam kao klasno društvo, govorili su o tendenciji da se birokracije, tehnokracije i politokracije pretvore u klasu nad ostatkom radničkog društva. No da bi moglo doći do restauracije kapitalizma, u to većina, gotovo do samoga kraja, nije željela vjerovati. Isticalo se da je društveno vlasništvo dovoljna prepreka ostvarenju takvog scenarija. Stoga, ako bi i postojao sloj koji bi želio postati novom buržoaskom klasom, on ne bi imao materijalnih uvjeta da to ostvari – što je bilo točno, sve dok je disolucija Jugoslavije većini bila neprihvatljiva. No podcijenjene su sile rasapa, za koje nikakva, a ne samo socijalistička Jugoslavija više nije bila nužnost.

Zanimljivo je i to da se, čak i ako se zbog uklanjanja buržoazije kao klase u prvom razdoblju (bez obzira na to hoćemo li kao njegov kraj označiti već privrednu reformu iz 1965. ili tek ustav iz 1974.) klasne razlike nisu mogle vidjeti, bilo je teško ne primijetiti klasno raslojavanje u 1980-ima. Priča o "kraju proletarijata", njegovu "pograđanštenju" ili o "ideološkom nastupanju jugoslavenske srednje klase", samo je druga strana pogoršavanja uvjeta života i rada u mnogim radnim organizacijama. Ako u partijskim dokumentima već 1988. imamo eksplicitne tragove odustajanja od ideje socijalizma i tekstove kojih se ne bi posramile ni tadašnje ni današnje neoliberalne međunarodne financijske institucije, očito je da su postojali i klasni nosioci tih nekadašnjih tendencija, koje su se danas razvile u dominantu. Tadašnja wannabe buržoazija tražila je načine da to stvarno i postane. Ako je cijena bila disolucija države, ona se nekima nije činila previsokom.

U tome je birokraciji u raznim frakcijama pomogla i "njena" država. Ili točnije više njih. Dogodio se povijesno unikatni prijelaz iz socijalizma u rubni kapitalizam, a za Hrvatsku je vrijedila ideologija da privredom treba upravljati 200 imućnih porodica. Da bi to isporučivanje društvenog bogatstva u privatne ruke postalo moguće, trebalo je nacionalizirati postojeću privredu. "Genijalnost" pretvorbe kao društvenog procesa sastojala se u tome da se stvore uvjeti za postojanje domaće buržoazije, prije nego što je postojala. No znamo da tzv. tajkunska privatizacija 1990-ih baš i nije uspjela. Novopečeni domaći vlasnici uspjeli su uništiti sve čega su se dohvatili, tako da je pola privrede pred kraj Tuđmanove ere moralo biti vraćeno u razne fondove, da bi čekalo sreću s novim vlasnicima. Tokom dvijetisućitih u našu privatizaciju umiješala se i strana buržoazija i počeo je proces neokolonizacije koji traje i danas. Domaća buržoazija morala se zadovoljiti, pisali smo o tome, u najboljem slučaju kompradorskom ulogom.

Što sada imamo? Privredu koja je decentrirana i ne odgovara na potrebe domaćeg stanovništva, koja ima kolonijalnu strukturu jer se završetak mnogih radnih procesa događa u inozemstvu. Postali smo zemlja s permanentnom proizvodnom krizom i izvoznica radne snage. Tako se krug "sjajnog pothvata" u kojemu je trebalo stvoriti domaću buržoaziju, kao krunu ovdašnje socijalne stratifikacije, zatvorio. Društvo se ponovo birokratizira. Ali to više nisu domaći lezilebovići i beskrajni redovi u različitim službama. Klasnu poziciju sada u nas traži kompradorska birokracija. Ona koja bi da služi strancima, u žargonu EU fondova i sličnog. A gdje je naša buržoazija? (P)ostavši nerazvijenom ona preživljava na marginama, kao ispomoć krupnog stranog kapitala. Što će nam s obzirom na to doći glave u postsocijalizmu? Bit će to kompradorska birokracija u službi stranog kapitala. Činovnici koji se i ne pretvaraju da služe domaćoj radničkoj klasi, već otvoreno zastupaju interese kapitala centra. A idejna borba protiv birokratizacije sada je usahnula.