"Marx je u svojoj priči pod naslovom Kapital napisao..."; otprilike na takav je citat prije par mjeseci u studentskom seminarskom radu naletjela poznanica, mlada docentica na jednom američkom sveučilištu. Nedavno mi je to spomenula u kontekstu razgovora na, čini se, vječitu temu među radnicima i radnicama u obrazovanju, onu o studentima i studenticama za koje nam se čini da više ništa, ili gotovo ništa, ne čitaju.

Konkretan razlog za navođenje spomenutog citata bio je kolegičin šok zbog kategorizacije kapitalnog Marxovog djela kao priče. Zbog toga je pozvala dotičnu studenticu na konzultacije, željela je čuti kako i zašto je Kapital "priča". Ubrzo je shvatila da je razlog za to prozaičan da prozaičniji biti ne može. Ispostavilo se da je djevojka, za potrebe oblikovanja seminarskog rada u primjerenoj akademskoj formi citiranja, u bespućima interneta pronašla fragment Marxove knjige misleći da je to priča, očito bez uvida da se radi tek o djeliću iz obimne trotomne studije, svojevrsne biblije u domeni kritike političke ekonomije kapitalizma. I naravno da nije razumjela – niti se pretjerano uzrujala na profesoričine komentare – zašto bi takav pristup i žanrovska odrednica bili problematični.

Taj nas je primjer usmjerio prema ad hoc razmišljanju. U širem se kontekstu radi o digitalnom medijsko-društvenom realitetu što briše tradicionalne granice i orijentire karakteristične za stari analogni svijet, a u užem se smislu tiče percepcije teksta i knjige u okruženju interneta. Ovo potonje već je dobro poznata stvar, aktualizirana još dok je komercijalni internet bio mlad, u 1990-ima, na primjer preko teme o tzv. hipertekstu. Nadalje, čini se da su klasične ideje tzv. poststrukturalizma – recimo pitanje statusa imena autora, teza o smrti autora, kao i ideja da nije autor onaj koji govori, već je tekst ono što preko autora progovara – s vremenom dobile nekakve iščašene društvene, političke, ekonomske i kulturalne ekstenzije.

No još je važnije od toga, da se vratimo tragu ishodišnog problemskog motiva-fragmenta, primijetiti do kolike su mjere na margine potisnute kultura prosvjetiteljske logike, dijalektičko mišljenje, perspektive genealogije, dijakronije i holističke cjeline. Sve to kreira kontekst prividnog prava na odricanje od bilo kakve odgovornosti spram tradicionalno shvaćene znanstvene i teorijske spoznaje, te procesa učenja. A tek sinkroni doživljaj digitalne stvarnosti, percepcija izvora bez čvrstih uporišta i informacija koje stižu iz neodređenih pravaca pa se beskonačno granaju u svim smjerovima, pri čemu su vrijednosno nivelirane. Fragmenti i sekvence najrazličitijih vizualnih, grafičkih, tekstualnih i audio materijala izvučenih iz pripadajućih im cjelina nagovaraju nas sa svih strana, vabe nas da montiramo kolaže samo naših priča, onkraj konsenzusa o zajedničkoj stvarnosti.