Feljtoni Srećka Puliga predstavljaju knjigu o četirima temama, ne slučajno odabranim i nipošto u knjizi izloženim nasumičnim redoslijedom. Riječ je o raznorodnim teorijsko-historijskim diskusijama koje cjelovito povezuje činjenica da se bave temama značajnima za Jugoslaviju, a koje su danas marginalizirane i izložene svakovrsnom fabriciranju. Iako ova monografija okuplja novinske članke koji su tijekom 2017. i 2018. godine inicijalno izlazili u zagrebačkom tjedniku Novosti, specifičnost ove knjige jest i u tome što je Pulig po sebi inherentno kraće čitanje novinskih feljtona sada prenio u ozbiljno dugoročno teorijsko čitanje. Ovu žanrovsku tranziciju omogućava i sadržajna širina radova koji kombiniraju najrazličitije poglede na raznovrsne fenomene, bilo iz historijskog ili teorijsko-socijalnog konteksta. Na tom tragu u Pogovoru knjige slovenski sociolog Rastko Močnik piše: "Tekstovi su hibridni nalik nekadašnjim feljtonima, ali to nije hibridnost anegdotalnih fragmenata na pozadini građanske opće slike: naprotiv, ovo pisanje crpi dinamiku iz proturječnih postupaka, koji su jedan drugome uvjet, ali se nikad ne stapaju."

Ovu feljtonsku tetralogiju, redom, čine dvije prigodne teme, jedna o 150. godišnjici objave Marxova Kapitala, druga u povodu stogodišnjice Oktobarske revolucije, ne bi li se potom još i više fokusirali na jugoslavenski kontekst, uzimajući kao predmet svoje rasprave nasljeđe jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja i, konačno, temu o Pokretu nesvrstanih, u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ove nam teme danas izgledaju gotovo senzacionalno i nestvarno, unatoč tome što su nekad predstavljale stvarnost.

Zašto se danas još uvijek ili ponovo bavimo Kapitalom, Oktobrom, samoupravljanjem i nesvrstanima? Pulig bi sumarno odgovorio: pa zato što tražimo sve ono što bi nam moglo pomoći u suočenju i prevladavanju problema kapitalizma 21. stoljeća

Pulig polazi od teze da spomenute teme nemaju (ne smiju imati) tek prigodničarski značaj, kao što i ne pripadaju nekoj dovršenoj povijesti ili ekskluzivnom muzeološkom raspoloženju. Prije je riječ o diskusijskom osuvremenjenju tema koje su trajno relevantne i još uvijek vrlo otvorene za znanstveno istraživanje i promišljanje. Da bi se doista razvijale i prevele u zbilju, ideje ne smiju biti zakočene u vremenu, njihov je smisao, da se hegelijanski izrazimo, u kretanju, zbivanju. Teško da sadašnjosti može biti bez prošlosti, a kamoli budućnosti. Upravo stoga, autor oprezno ističe važnost – žargonom civilne scene iskazano kao "suočenje s prošlosti", pa onda zavodljivim diskursom "kulture sjećanja" ili čak "politike sjećanja" – ljudske potrebe za kontinuitetom, pa i društvenim, vlastitih života, uz uvažavanje svih diskontinuiteta koji ga čine.

 

Odnos spram prošlosti

Autorov se rukopis posve upečatljivo uklapa u određeni tip epistemičke radoznalosti od koje autor polazi u nakani da analizira i ispita načine i razloge suvremenoga potiskivanja i ignoriranja tema sumarno okupljenih naslovom knjige, bilo da je riječ o razini dominantnih istraživačko-akademskih narativa društveno-humanističkih znanosti ili uopće-publicističkih krugova koji sudjeluju u prešućivanju ili falsificiranju marksizma i socijalističke povijesti. Stoga Pulig piše: "Danas hegemone državne i međunarodne vlasti čine sve da zatru, u filozofskom žargonu kazano, vremenitost vremena. Da sve ljude upregnu u neko 'vječno sada', koje kao da nema ni povijesti, niti ga zanima iole dalja budućnost. I još gore. Prošlost se, kada se priziva [...], kod vladajućih i kod ovladanih, u i zbog sadašnjosti, debelo falsificira."

Međutim, ukoliko se ipak govori o jugoslavenskoj prošlosti, autor Feljtona ističe, diskursom "suočenja s prošlosti" vladaju dva jednako problematična raspoloženja, "dvije strane odsustva razumnog odnošenja spram prošlosti". S jedne strane na snazi je, kako to Pulig formulira, "demoniziranje socijalističke prošlosti", a s druge spontana "jugonostalgija" dobrog dijela ovdašnjeg stanovništva. Puligov "pogled unazad", prema istaknutim i emancipacijskim ostvarenjima jugoslavenskoga društva, ne predstavlja tek slijepi nostalgični vapaj za povratkom na staro. Upravo suprotno, autor od nas zahtijeva minimum epistemološkog poštenja i ozbiljnog sagledavanja određenih historijskih događaja i ekonomsko-političkih ostvarenja koja nam danas mogu poslužiti kao lekcija, alatka, smjernica ili putokaz prema nekom pravednijem društvu.

 

Kapital

Prvi feljton u Puligovoj monografiji posvećen je temi "Kapitala", kao i njegovoj recepciji u Jugoslaviji i danas, stopedesetak godina nakon njegove objave. Kapital je jedna od onih iznimnih knjiga koju ćemo teško zaobići ukoliko kanimo povesti ozbiljnu raspravu o kapitalizmu. Mogli bismo to i ovako formulirati: dok kapitalizam predstavlja temeljni društveni odnos, ova knjiga će imati veoma važnu ulogu u njegovim analizama i kritikama. To nas vraća na Marxovu deklariranu ambiciju da u Kapitalu pruži znanstveno rigoroznu analizu i kritiku kapitalističkoga načina proizvodnje, koja će ujedno imati nedvosmislene političke učinke kao, kako je to Marx na jednom mjestu sam rekao, "najstrašniji projektil koji je ikad bačen na glavu buržoazije".

Kao što se Marx bavio kritikom političke ekonomije svoga vremena, na nama je da obavljamo stalnu samokritiku pokušaja zasnivanja suvremene marksističke političke ekonomije

Autora je zanimala recepcija ovoga voluminoznog djela, kako na globalnoj razini, tako i u nas. Kako bi toj temi čim bolje pristupio, Pulig je razgovarao s nekolicinom domaćih stručnjakinja i stručnjaka različitih generacija, počevši s Katarinom Peović s Filozofskog fakulteta u Rijeci, potom članom zagrebačkog Centra za Radničke studije Stipom Ćurkovićem, slovenskim filozofom u mirovini Božidarom Debenjakom, asistentom na Odsjeku za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta Mislavom Žitkom te nezaobilaznim Rastkom Močnikom.

Zaključak ovoga poglavlja dao bi se sumirati pozivom na historizaciju Kapitala, budući da se smisao prošlih čitanja Kapitala u najboljoj mjeri ostvaruje ako ih povezujemo s kritičkim čitanjma u odnosu na današnji svijet. Kao što se Marx bavio kritikom političke ekonomije svoga vremena, na nama je zadatak da obavljamo stalnu samokritiku pokušaja zasnivanja suvremene marksističke političke ekonomije.

 

Sva vlast sovjetima!

U drugom poglavlju knjige Pulig nas upućuje na dvije teme koje su najčešće prisutne u diskusijama o naslijeđu Oktobarske revolucije. Prva je ona o sovjetima, kao organima neposredne demokracije (iako ne sasvim u današnjem smislu), i to napose vezano za problematiku radničkog upravljanja proizvodnjom. A druga je ona o komunama kao načinima mjesnog organiziranja društva. Autor nas podsjeća na neke od ključnih događaja vezanih za Oktobarsku revoluciju, kao što su napad na Zimski dvorac gdje je bila smještena Privremena vlada i spominje prve dekrete nove vlasti, koje je pisao Lenjin. A oni su bili (redoslijed nije slučajan!) najprije o zemlji, onda o miru, pa tek na trećem mjestu o tvornicama i njihovom upravljanju u okvirima organiziranog radništva.

Međutim, Pulig nas vraća na svoju glavnu liniju rasprave, napominjući da se neće baviti općom povijesti već, njegovim riječima, "nas sada zanimaju Jugoslaveni u Oktobarskoj revoluciji", a uz sovjete i komune zaključno mjesto u ovome poglavlju pripada iznimno zanimljivoj političko-kulturološkoj raspravi o "poetici oktobra". Negdje pred kraj poglavlja, Pulig ističe neoliberalni problem suvremenog razumijevanja kulture koje je centrirano isključivo u "sada", bez ikakvog jučer i sutra. Na taj se način kultura i umjetnost tretiraju kao puki biznis ili investicija, a pitanja o prošlosti i promjenama u budućnosti tu se ne mogu ni postaviti. Ta su pitanja odstranjena i sklonjena za neku nedoglednu budućnost, za koju se vladajući nadaju da se više nikada neće dogoditi.

"Kapital je najstrašniji projektil koji je ikad bačen na buržoaziju" – poštanska marka iz SSSR-a

U svojoj knjižici posvećenoj stogodišnjici Oktobra "Pouke iz Ruske revolucije: Epistemološki pristup", naš teoretičar Darko Suvin citira na jednom mjestu francuskog filozofa Alaina Badioua koji, osim svoje poznate teze da treba ostati vjeran revolucionarnim događajima prošlosti, zaključuje da ako nas nesupjeh dovede do odbacivanja temeljne hipoteze, što nam preostaje? Pa samo to da historiziramo objašnjenja i opravdanja. Upravo tom mišlju Pulig znakovito završava svoj feljton o Oktobru.

 

Između komune i tvornice

Kada su jednom prilikom 1984. godine upitali jugoslavenskog ekonomista Branka Horvata kakva će po njegovoj procjeni biti ekonomska situacija u Jugoslaviji 2000. godine, on je odgovorio: "Dva su moguća scenarija. U 2000. godini nećemo imati nezaposlenih i bit ćemo prilično bliže vodećim evropskim zemljama; imat ćemo društveno-ekonomski sistem koji ćemo s ponosom moći nazvati socijalističkim. Ukoliko se, međutim, ne povuku nikakve pouke iz sadašnjeg političkog iskustva – a to predstavlja pretpostavku drugog ekstremnog scenarija – onda ćemo teturati od krize do krize, ostat ćemo na začelju Evrope, broj nezaposlenih će se povećati, a s njima i demoralizacija, samoupravljanje će biti diskreditirano, a s njim i sve tekovine revolucije. Konačni rezultat tog scenarija u toj je mjeri zastrašujuć da se ne usuđujem dalje o njemu razmišljati."

Nakon što se između "prvog" i "drugog" scenarija, evidentno, obistinio potonji u svojoj najekstremnijoj formi rata, jugoslavenska je revolucionarna historija polako ali sigurno nestajala iz postjugoslavenske povijesti, baš kako je to Horvat u citatu i predvidio. Upravo o tim problemima piše i Pulig u svojim dvama feljtonima naglašavajući, ponešto drukčije od Horvata, da socijalizam ne predstavlja tek pokušaj novog načina privredne proizvodnje, nego i promjene u pristupu i svrhama društvenosti društva. Zato u socijalizmu egalitarizam nije i ne može biti pomaknut u maglovitu budućnost komunističkog cilja, nego je od početka djelujući princip.

U raspravi o samoupravljanju "između komune i tvornice" Puligu se pridružuje Catherine Samary, marksistička ekonomistkinja i alterglobalistkinja, a o pitanjima "samoupravnog preobražaja kulture" autor razgovara s beogradskim povjesničarem umjetnosti Radom Pantićem. Autor u ovom feljtonu spominje i da je mnogo aspekata jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja kojih se nije dotakao, u prvom redu odnos samoupravnog društva spram ženskog pitanja. Ostaje nam nadati se da će o ovoj važnoj temi ipak nešto više reći nekom drugom prilikom, pa makar i u detaljnijem čitanju u nas pionirske knjige na tu temu koju autor spominje, filozofkinje Blaženke Despot "Žensko pitanje i socijalističko samoupravljanje".

Pulig intelektualno pošteno postavlja pitanje: "Zašto se baviti iskustvom jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja danas?", ne bi li odmah odgovorio: "Puno je razloga. Neki su 'domaći' (a tu već počinje problem, jer što je naša domovina danas?), a neki bez pretjerivanja možemo reći da su globalni. Ništa ne počinje od nule. Sve ima svoju pretpovijest." Kako bismo mogli misliti budućnost, moramo razumjeti razloge svoje prošlosti.

 

Pokret nesvrstanih

Feljton o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Pokreta nesvrstanih Pulig nije zamislio tek kao historizaciju, eda bismo se tek usputno prisjetili jednog fenomena, izrekli o njemu poznate ili nove sudove i pohranili ga definitivno u arhive prošlosti. Svako mišljenje, pa i ono koje bi da proizvodi samo arheologiju znanja, polazi od svoga položaja u suvremenosti. A autora zanima suvremeni status ovog fenomena. Nesvrstana politika neraskidivo se veže za projekt socijalističke Jugoslavije, ali sam Pokret nesvrstanih puno je širi globalni fenomen na političkoj sceni. Uz to, ovaj Pokret i danas postoji, svim promjenama uvjeta usprkos, tako da je opravdano govoriti ne samo o njegovoj slavnoj prošlosti, nego i o sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti.

Tema Pokreta nesvrstanih u posljednjem feljtonu obrađena je kao kolaž izjava već rijetkih, ali još uvijek postojećih suvremenika koji su bili njegovi kreatori ili suputnici, zatim razgovora sa znanstvenicima, ne samo povjesničarima nego i onima društvenih nauka i filozofije ali i, u dijelu gdje se Pulig dotiče kulturnih politika nesvrstanosti, s povjesničarima umjetnosti. Primjerice, autor razgovara s ljubljanskim profesorom i diplomatom Antonom Beblerom, potom filozofom Božidarom Debenjakom, ali i bivšim jugoslavenskim diplomatom i kasnijim izaslanikom pri generalnom sekretaru UN-a za pitanja nesvrstanosti, Budimirom Lončarom.

Kako pak pomiriti teze o miroljubivoj i aktivnoj koegzistenciji s onima o svjetskoj antiimperijalističkoj revoluciji naroda bio je zadatak, navodi Pulig, kojega se prihvatio Edvard Kardelj, u svojoj knjizi "Istorijski koreni nesvrstavanja" (Beograd: Komunist, 1977.). Autor nas na Kardeljevom tragu podsjeća kako se priroda Nesvrstanog pokreta očituje u sužavanju prostora imperijalizmu i ukidanju blokova. Ukoliko bismo krenuli od pomalo sofističke teze da su u paru "pokret nesvrstanih" i "suvremenost" prisutne dvije nepoznanice, to bi nas odvelo, prema Puligovu mišljenju, "do činjenice da se ovaj pokret u nas danas, sasvim svrstano, demonizira, falsificira i da je podložan svim vrstama historijskog revizionizma", kao i do spoznaje da imamo problem i sa samim konceptom suvremenosti. Autor pita, "znači li biti suvremenim puko obitavanje u 'sada i ovdje' linearno shvaćenog vremena? Ili je za to potrebno nešto više od toga? Neki pojam vremenjenja, u kojemu je jasno da neko danas, obrnuto od prosvjetiteljskog samorazumijevanja, može pasti ispod nivoa nekog jučer? I ne samo to. Nego da mi današnji, mi Nietzscheovim riječima govoreći 'posljednji ljudi', više ne moramo imati ni svijesti o tom padu? I možemo ga zvati npr. vremenom nakon povijesti. Ali ako pojam budućnosti ima smisla samo kao onaj koji u sebi sadrži i nadilazi dosege prošlosti, jesmo li mi danas bremenitiji budućnosti od ljudi prije još samo nekoliko desetljeća?"

Zašto se, dakle, danas još uvijek ili ponovo bavimo Kapitalom, Oktobrom, samoupravljanjem i nesvrstanima? Pulig bi sumarno odgovorio: pa zato što tražimo sve ono što bi nam moglo pomoći u suočenju i prevladavanju problema kapitalizma 21. stoljeća.