Naš sugovornik Paul Stubbs sociolog je koji od 2003. radi na Ekonomskom institutu u Zagrebu. U fokusu njegovih istraživanja su siromaštvo, nejednakost i socijalna isključenost, globalne socijalne politike, urbani društveni pokreti i zeleno-lijeve politike, a povod za ovaj razgovor nedavni je izlazak zbornika "Socijalistička Jugoslavija i Pokret nesvrstanih: Društveni, kulturni, politički i ekonomski imaginariji" ("Socialist Yugoslavia and the Non-Aligned Movement: Social, Cultural, Political and Economic Imaginaries"), koji je uredio za ugledni McGill-Queen's University Press.
Kako je knjiga nastala?
To je duga priča. Morate razumjeti da se od sredine devedesetih bavim istraživanjem ovdašnjeg civilnog društva, uključujući i društvene pokrete koji su nastajali u osamdesetima u Sloveniji. Stoga ne mogu reći da sam preko noći shvatio da su ti društveni pokreti i civilno društvo dio povijesti, to jest da je važno istražiti socijalističku Jugoslaviju. Uvijek sam imao ideju da će mi jednog dana Pokret nesvrstanih i njegov odnos s jugoslavenskim prostorom biti u fokusu. Sve se počelo ostvarivati prije šest godina, s obzirom na to da je na univerzitetu u njemačkom Bielefeldu postojao odsjek koji kombinira sociologiju i povijest. Jedna profesorica međunarodnog prava imala je bazu podataka o svim rezolucijama UN-a o socijalnom pravu. Moja je ideja bila da istražim ulogu nesvrstanih u tom kontekstu. No odmah sam shvatio da ima zanimljivijih pitanja i tema. Što je Pokret nesvrstanih? Je li to bila neobična kombinacija tradicionalnih projekata "odozgo" država članica i pokreta "odozdo"? Ili su nesvrstani bili transnacionalni pokret? Ipak je Tito namjerno rekao da se radi o pokretu. Nisam siguran koji je točno razlog tome, ali termin je zanimljiv. Drugo pitanje je, naravno, pozicioniranje Jugoslavije koja je preživjela antifašističku borbu i neku vrstu neokolonijalizma Sovjetskog Saveza. No Jugoslavija nije bila klasična postkolonijalna država kakve postoje u Africi i Aziji. Upravo mi je ta pozicija, ta liminalnost Jugoslavije, bila fascinantna. Shvatio sam da ima puno novih istraživača koji se bave Pokretom nesvrstanih i da ne bi bilo loše da pokušamo organizirati barem konferenciju i vidimo može li se na temelju toga pripremiti knjiga. Konferencija se trebala održati u Beogradu krajem ožujka 2020., Zaklada Rosa Luxemburg osigurala je sredstva, ali je odgođena zbog pandemije. Godinu dana poslije održali smo veliki, četverodnevni sastanak na Zoomu kojem su prisustvovali svi autori koji su zastupljeni u knjizi, uz komentatore i brojnu publiku. Odmah nakon toga napravili smo prvi nacrt zbornika, a onda se sve počelo odvijati izuzetno brzo. Petnaest poglavlja, uključujući i moje, kao i osamnaest suradnika i suradnica, među kojima izbor nije bio lak. Sad imamo dva ili tri puta više ljudi koji se bave sličnim temama i u tome je ljepota. U budućnosti će biti sve više radova, i to ne samo klasičnih akademskih. Važan poticaj došao je iz muzeologije i od kulturalnih teoretičarki, na primjer redateljica Mila Turajlić (intervju s njom možete pročitati na ovom linku) ima dva ozbiljna filma o Stevanu Labudoviću, tzv. Titovom snimatelju.
Bandunški proces
Napisali ste opsežan uvod u zbornik koji nosi naslov "Jugoslavija i Pokret nesvrstanih: Kontradikcije i prijepori". Što ta proturječja i prijepori znače?
Da krenemo od prijepora. Uvijek kažem da nije moguća pravocrtna, jednostavna slika socijalističke Jugoslavije i Pokreta nesvrstanih. Moramo imati na umu ono što su Antonio Gramsci i Stuart Hall nazivali konjunkturom: kombinacijom prostora i vremena. Moramo pažljivo gledati i analizirati prostor, vrijeme i teme, jer glavni akteri nisu konstantni. Meni je bio intrigantan, možda čak i iznenađujući, svojevrsni konzervativizam koji je postojao u socijalističkoj Jugoslaviji. Jugoslavija je, naime, kao politički akter uvijek gajila neki otpor prema najradikalnijim elementima unutar nesvrstanih. Od Kube do Indonezije, a možda čak i prema Alžiru u sedamdesetima. Tito je uvijek pokušavao biti kritičan u odnosu na oba bloka, a ne samo protiv Amerike.
Kuba se u jednom periodu oslanjala na SSSR...
Apsolutno. Na početku se komunikacija odvijala sa svim zemljama pokreta osim s Kubom, jer su znali da će Kubanci odmah podijeliti sve informacije sa Sovjetskim Savezom. No čak i kada je taj odnos oslabio, na Kubi su i dalje bile prisutne radikalne ideje. Na Trikontinentalnoj konferenciji u Havani u siječnju 1966. javlja se ideja deteritorijalizacije koncepta dekolonizacije. Jugoslaviji su, i to je najveća kontradikcija, bili važni oslobodilački pokreti, ona im je pružala konkretnu pomoć, uključujući i oružanu, ali je bila sklona nekoj vrsti konzervatizma. Recimo, u Jugoslaviji krajem šezdesetih dolazi do trijumfa birokratizacije i konzervativnih struja, više nego radikalnih, inovativnih i revolucionarnih.
Jugoslavija je kao politički akter uvijek gajila neki otpor prema najradikalnijim elementima unutar nesvrstanih. Tito je uvijek pokušavao biti kritičan u odnosu na oba bloka, a ne samo protiv Amerike
No Jugoslavija se mijenjala kroz vrijeme. Rastao je problem otvaranja prema zapadu.
Slažem se. Upravo nam zbog toga trebaju konjunkturne analize. U budućnosti bih se volio baviti odnosom unitarnih i vanjskih elemenata u jugoslavenskoj politici jer to nisu posve odvojene sfere. Tvrtko Jakovina govori o instrumentalizmu svjetske diplomacije. Ja bih rekao da je instrumentalizam uvijek bio i ekonomski. Na nedavnoj promociji zbornika u Beogradu iznio sam primjer desničarskog puča u Indoneziji koji Jugoslaviji nije smetao da uspostavi bilateralne odnose sa Suhartom. Prvo pitanje jugoslavenske strane bilo je vrijede li još naši trgovinski sporazumi.
Beogradska konferencija održana 1961. smatra se početkom nesvrstanih, dok se njezin odnos prema ranijoj Bandunškoj konferenciji različito interpretira. Neki tu vide kontinuitet, dok drugi smatraju da se radi o dvije različite koncepcije.
Peter Willetts napisao je knjigu o nesvrstanima još 1978. On inzistira na velikim razlikama između Bandunga i Beograda. Prvi je proces bio mišljen dvokontinentalno, a nesvrstani su bili neka vrsta univerzalizma. I dalje ima radova u kojima stoji da je Pokret nesvrstanih počeo u Bandungu 1955. Glupost. Ali duh Bandunga i duh nesvrstanosti nisu tako različiti. Neki su im principi zajednički. Da nije bilo zategnutosti između Indije i Kine, bandunški proces, s Latinskom Amerikom kao trećim kontinentom, bio bi sve više u fokusu, a Pokret nesvrstanih sve manje. Ne zaboravimo da je dolazak Nehrua u Beograd 1961. bio dvojben. On je došao kada je dobio garancije da se neće osnivati formalna institucija. Smatrao je da velika Indija i velika Kina mogu voditi neki treći put.
Zanimljivo je da samiti nesvrstanih uvijek završavaju izjavama i deklaracijama, odnosno da pokret nikada nije težio donošenju obavezujućih dokumenata.
Tako je bilo do sedamdesetih godina. Novi moment nastupio je kada su prvotni vođe nestali zbog državnog udara ili su umrli. Tito je onda, s Nyerereom iz Tanzanije i Kaundom iz Zambije i na neki način s Indirom Gandhi, zaključio da moraju postojati i neke konkretne akcije. Novom međunarodnom ekonomskom poretku i rezoluciji UN-a iz 1974. prethodili su samiti nesvrstanih 1970. i 1973. u Lusaki i Alžiru. Najveći utjecaj nesvrstanih bio je sedamdesetih, jer su surađivali sa skupinom G 77 i Konferencijom UN-a o trgovini i razvoju. Te tri grupacije sa sličnim ciljevima našle su neki zajednički jezik. Bile su moćne. Naravno, kraj toga označio je neoliberalizam Ronalda Reagana i Margaret Thatcher.
Dekolonijalna solidarnost
Zbornik koji ste uredili zamislili ste interdisciplinarno, on uključuje strukturu, kulturnu politiku, ekonomske formacije, multilateralizam, kao i mobilizaciju i migraciju.
Neke stvari učinili smo namjerno. Interdisciplinarnost ili postdisciplinarnost, okupljanje ljudi na različitim temama, uz različite pristupe koji koriste različite žanrove. Imamo i strip. Bojana Piškur i Đorđe Balmazović podsjećaju nas da je i to bio oblik educiranja ljudi. Mila Turajlić radi s ostacima Filmskih novosti. Zaključci se razlikuju. Ne samo da smo to tolerirali, nego smo i poticali. Što nedostaje? Možda jedno poglavlje o književnosti. Više o tome kako je to bilo važno u svakodnevici običnih ljudi u Jugoslaviji i njezinim različitim dijelovima. Jako mi se sviđa način na koji autori u zborniku David Henig i Maple Razsa govore o sadašnjoj solidarnosti na tzv. balkanskoj ruti. Moja je teza da treba više istraživati sedamdesete, posebice zbog novog Ustava iz 1974. Uostalom, i Tito je govorio kako više mora angažirati republike u nesvrstanima, ali osim u kulturi i donekle u ekonomiji, do toga nije došlo. Toga u našem zborniku nema, a sve upućuje na to da količina materijala zaslužuje još jednu knjigu. No pokušavam izaći iz te jugocentrične priče – moja sljedeća knjiga bavit će se novim međunarodnim ekonomskim poretkom. Jugoslavija nije bila protiv, ali nije bila ni najveći promotor te ideje.
Na koje bismo još autore trebali obratiti pažnju?
Tekst Chiare Bonfiglioli govori o ženskim pokretima unutar Pokreta nesvrstanih, ali i u UN-ovim institucijama koje su na neki način s njim povezane. Njezina recentna istraživanja okreću se sudbinama nekolicine žena na globalnom jugu, uključujući i Jugoslaviju. Za pripreme konferencija u UN-u nezaobilazna je i Vida Tomšič.
Jugoslaviju ne možemo u potpunosti vidjeti kao dio svjetske borbe protiv globalnog rasizma. Za nju je borba protiv aparthejda u Južnoj Africi i Rodeziji bila važna, ali moramo uočiti i kontradikcije jer ona nije uistinu širila razumijevanje rasizma kao globalne snage
Na nju se često referira i Lilijana Burcar koja se bavi socijalističkim feminizmom.
Točno. Vida Tomšič bavila se ekonomskim politikama. Možda u knjizi nedostaje i segment o tome koliko su ljudi iz Jugoslavije sudjelovali u UN-ovim strukturama. I još jedna tema: implicitno ekološki politički Pokret nesvrstanih. Tu je bilo mnogo kontradiktornih tema. Indira Gandhi percipirala je ekološku svijest kao novi trik zapada da spriječi industrijalizaciju trećeg svijeta. Ali za pokret je bio važan međunarodni zakon o pomorskom dobru, koji sadrži ekološke aspekte. Meni se čini da ih sadrži i antinuklearni stav. Nesvrstani su zagovarali alternativnu modernizaciju i industrijalizaciju, kao i efikasnu poljoprivredu. S druge strane, kod njih se može naći implicitno tematiziranje zaštite okoliša.
Zanimljiv je i rad Gala Kirna o lomovima unutar Pokreta nesvrstanih i u socijalističkoj Jugoslaviji.
Gal Kirn koristi Althussera i iznosi deset teza, među kojima je najvažnija inzistiranje na postojanju autentičnog partizanskog pokreta. Važan je odnos jugoslavenskog vodstva prema onima koji su također bili žrtve fašizma, poput senegalskog predsjednika Léopolda Sédara Senghora. Sviđa mi to poglavlje zbog duha althusserskog jazza.
Što podrazumijevate pod sintagmom liminalna hegemonija?
Volim spajati pojmove koji se doimaju kontradiktornima. Proturječja su jako produktivna. Na nedavnoj promociji zbornika u Londonu Peter Willetts prisjetio se kako je na jednom skupu u osamdesetima pokušao provocirati rekavši da su Jugoslavija i Indija svojevrsni hegemoni unutar nesvrstanih. Reakcija je bila da smo mi protuhegemonijski pokret. To "meko" liderstvo Jugoslavije bilo je evidentno šezdesetih godina, ali i kasnije. Jugoslavija je pripremila sve službene obavijesti i nacrte dokumenata do 1973. Kada je Alžir pokušao učinio nešto slično, uslijedila je kritika da želi privatizirati pokret. Ali i Jugoslaveni su ga ranije privatizirali. Pokret je djelovao zahvaljujući "mekoj moći", ali liminalno, pa su shvatili da su u drugačijem položaju od drugih zemalja članica. Jugoslaveni su shvatili da nisu nova država formirana kroz dekolonijalnu borbu, nisu dio trećeg svijeta ni globalnog juga, premda imaju afinitet prema tom svijetu. Otuda proizlazi i ta sintagma liminalnost hegemonije. Moglo se čuti kako takve države za Jugoslavijom kaskaju jedno desetljeće. Ali Jugoslavija nije bila najbogatija država među osnivačima nesvrstanih. Na primjer, Saudijska Arabija imala je veći BDP. No postojala je ta ideja temporalnosti, odnosno vremenske razlike između nekih od najrazvijenijih od nerazvijenih, kako bi rekao Rudi Supek.
Danas u akademskom svijetu postoje i teorije koje Jugoslaviji pripisuju bjelački rasizam. Biste li rekli da je to nonsens?
Nije nonsens, ali moramo biti pažljivi kada govorimo o tome. Na primjer, američki sociolog Immanuel Wallerstein koristio je taj pojam u kontekstu političke ekonomije, bez posebnog isticanja rasijalizirano strukturiranog kapitalizma, osim implicitno. Ali mi možemo promatrati odnos centra i periferije i poziciju poluperiferije kao duboko hijerarhizirane pojmove, kroz kulturu i rasijalizaciju. Postoji "crni svijet" i "bijeli svijet" i nešto između, tzv. "prljavi bijeli" ili "ne posve bijeli svijet". To nije rasa vezana uz boju kože. Rasa je strukturalna opresija u svijetu. Ta ideja, opet liminalna, poluperiferije vrlo je važna i za Jugoslaviju. Što s Albancima? Što s Romima? Nisu li oni bili diskriminirani kroz strukturno-rasne hijerarhije? Crne pantere došle su u Havanu šezdesetih s tezom da su crnci u SAD-u globalni jug unutar razvijenih zemalja. Po meni je to vrlo zanimljivo. Možda ne možemo o Jugoslaviji kao o političkom projektu u cjelini govoriti kao o rasističkom. Ali ne možemo je u potpunosti vidjeti ni kao dio svjetske borbe protiv globalnog rasizma. Za Jugoslaviju je borba protiv aparthejda u Južnoj Africi i Rodeziji bila važna, ali opet moramo uočiti i kontradikcije s obzirom na to da ona nije uistinu širila razumijevanje rasizma kao globalne snage.
Umjesto zaključka možemo konstatirati da temi nesvrstanosti nema kraja. Koliko god je ona u nas izašla iz fokusa javnosti nakon 1991., njezin se život nastavlja. Što je budućnost pokreta?
To me često pitaju. Uvijek odgovaram kako mislim da pokret kao institucija vjerojatno više nema velik utjecaj. Možda ga ima u odnosu na grupu zemalja koje čine BRICS – Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južnoafričku Republiku. No to je geopolitika, a ona me manje zanima od principa. I dalje možemo govoriti o "duhu nesvrstanosti", kao duhu Bandunga, duhu Beograda. Ideja samoodređenja, nemiješanja u društveni i ekonomski sistem drugih, ideja razoružanja, sve to ostaju važni principi. Mislim da će to pratiti sve više istraživanja, u suodnosu teorijskih i kulturnih radnika. I to ne samo u kontekstu postjugoslavenskog prostora, nego i drugih zemalja globalnog juga. No možda trebamo malo manje govoriti o nesvrstanima, a više o različitim sferama dekolonijalne solidarnosti.
