Filmski diptih "Dosje Labudović: Nesvrstani i Ciné-guerrillas" beogradske dokumentaristice Mile Turajlić (1979.), poznate po višestruko nagrađivanim filmovima "Cinema Komunisto" (2010.) i "Druga strana svega" (2017.), nakon nedavne zagrebačke premijere u Dokukinu krenuo je u širu distribuciju nezavisnim kinima u Hrvatskoj. Riječ je o dvama dugometražnim dokumentarnim filmovima već prikazanima na ovogodišnjem festivalu ZagrebDox. Oba su rađena u manjinskoj koprodukciji sa zagrebačkim Restartom i vrijedi ih gledati jedan za drugim. Osim toga, "Dosje Labudović: Nesvrstani" je u kategoriji najbolje manjinske koprodukcije osvojio Zlatnu Arenu na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu.
Filmovi su rezultat autoričine dugogodišnje suradnje i prijateljstva sa Stevanom Labudovićem (1926. – 2017.), snimateljem i reporterom radne organizacije Filmskih novosti koji je punih dvadeset i pet godina bio službeni Titov fotograf, ali i svjedok alžirske borbe za nezavisnost (1954. – 1962.), zbog čega je proglašen zaslužnim građaninom Alžira.
Kako je počelo prijateljstvo mlade dokumentaristice i veteranskog snimatelja Labudovića? Naravno, najprije njezinim profesionalnim interesom za manje poznatu ili u filmskim arhivima skrivenu povijest Jugoslavije, ali njegova privatna i profesionalna biografija ju je počela fascinirati tek nakon jednog filmskog festivala u Alžiru prije desetak godina na kojemu je Labudović bio glavna zvijezda.
Labudovićevi filmovi rađeni su kao antikolonijalna, antifrancuska "pozitivna propaganda" namijenjena zapadnoj diplomaciji kao dokument istine o oslobodilačkoj borbi Alžira
Labudović je po Titovoj odluci u Alžiru boravio tri i pol godine kao snimatelj, fotograf i reporter, a bio je i član ALN-a, Alžirske nacionalne oslobodilačke armije. Alžirci ga zato smatraju narodnim herojem, iako njegovi filmovi/snimke nisu cirkulirali u narodskoj "kinodistribuciji" diljem njihove zemlje, kako bismo možda pomislili, nego su rađeni kao antikolonijalna, antifrancuska propaganda ("pozitivna propaganda", kaže Labudović u filmu) namijenjena zapadnoj diplomaciji kao dokument istine o oslobodilačkoj borbi Alžira. Međutim, narodna usmena predaja o Labudoviću kao odanom i neustrašivom reporteru iz vremena alžirske borbe za nezavisnost, profesionalcu s terenskim iskustvom jugoslavenske partizanske borbe (zbog čega ga je, uostalom, na molbu Alžiraca Tito ondje poslao), održala se u Alžiru s velikom strašću svih ovih godina.
Milu Turajlić je ta suvremena emocija alžirske publike prema Labudoviću i službena alžirska (u državnom muzeju arhivirana i na školskim obilascima objašnjavana) retorika o ulozi Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih morala dubinski zainteresirati. I zbuniti, jer je ovdašnje strukturno zatiranje Jugoslavije u totalu i detaljima njezine političke povijesti dovelo do paradoksa po kojemu se čini da je danas komotnije tumačiti ulogu Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih iz različitih uglova postkolonijalne kritike (sve do bedastih teza o jugoslavenskom tipu imperijalizma kao bastardnog kolonijalizma), nego iz tvrdokuhanih historiografskih fakata kojima je baza upravo Labudovićev snimateljski opus iz Filmskog žurnala.
Jugoslavija je bila politički inicijator Pokreta nesvrstanih, a Tito je za svijet koloniziranih ili netom dekoloniziranih država i naroda bio snažna, vodeća figura pobjednika iz Drugog svjetskog rata. Taj se fakt u reprezentativnoj historiografiji sklonoj nacionalističkom revizionizmu na različite načine omalovažava, zbog čega je Turajlić svoje filmove oblikovala u pažljivom i kompliciranom registru promatranja važnih događaja kolektivne historije u tri plana. Prvi i najvažniji pripada Labudovićevom filmskom materijalu i njegovom vergilijevskom tumačenju konteksta svake snimljene zgode. U drugom, prostori beogradskih arhiva Filmskih novosti i Radio Beograda funkcioniraju kao historiografski backstage, dok su iskazi sugovornika supostavljeni crno-bijelom filmskom mementu. U trećemu se pak Turajlić autorefleksivno uspostavlja kao naratorica filmova, istodobno svjesna privatnog generacijskog limba, ali i potrebe da publici koja pojma nema o nesvrstanima jasno prikaže i pokret i njegovu univerzalističku poantu.
Snimatelj u službi antikolonijalne borbe (Foto: Screenshot/Restart)
Primjerice, film "Nesvrstani" počinje kadrom u kojemu vidimo Nehrua kako silazi iz aviona na beogradskom aerodromu. Naratoricu čujemo u offu: "Tih šest dana u rujnu 1961. moj grad je bio centar Trećeg svijeta. Državnici koji su se zvali nesvrstanima po prvi put su se zajedno – usred hladnog rata – skupili u Beogradu na samitu, da formuliraju novu političku ideju. Ali zašto danas izvući slike događaja otprije šezdeset godina? Njihovi protagonisti i njihove političke akcije danas jedva nešto znače nama, kad ih sada gledamo".
Je li baš tako? Jer nakon retorički intoniranog uvoda curi priča, a Labudovićev filmski i fotografski materijal djeluje fascinantno i dirljivo. Recimo, u prostorijama arhiva Filmskih novosti (koje su, po riječima njezine voditeljice Jovane Kesić, osnovane na dan oslobođenja Beograda, a onda su se žurnali prikazivali u kinima redovno do 1989., kada je proizvodnja žurnala prestala) postoji 36 kutija nemontiranog – dakle neiskorištenog – i nikad prikazanog filmskog materijala sa samita nesvrstanih u Beogradu. Većinu tog materijala snimio je Stevan Labudović, čije "radne karakteristike" saznajemo iz pripadnog, arhivskog Službeničkog lista.
U siječnju 1948. počinje raditi kao asistent filmskog snimatelja. Potječe iz crnogorskih Berana, a socijalno porijeklo mu je sitnoburžoasko jer je sin lokalnog knjižara. Posjeduje tvrdoglavost, u radu je savjestan i požrtvovan, ima osjećaj za kompoziciju iako nema dovoljno opće kulture i stoji na liniji Partije. Njegov profesionalni uspon počinje kada zajedno s fotografom i snimateljem Draganom Mitrovićem bude određen da s Titom plovi na Galebu.
"Na tom sam brodu s predsjednikom Titom manje-više obišao pola sveta", govori Labudović dok gledamo kadrove s palube Galeba: zabrinutog Tita, dok igra pikado na palubi ili dok sjedi za radnim stolom. "Čim počnemo snimati, on je svjestan da ga snimamo", veli Labudović. "A sigurno je bio svjestan i da je to u njegovom interesu", pragmatično razlaže taj autoričin sugovornik i zatim niže anegdotalno. O Nehruu ("gdje god su bili sastanci nesvrstanih, on je bio prvi na redu da ga slikam"), Nasseru ("on i Tito su pokazali specijalnu bliskost, kao da se oduvijek znaju"), Sukarnu ("čovjek iz naroda, ekspresija lica sve kod njega govori"), Haileu Selassieu ("tražio je da mu budem kamerman").
Manje je poznato da je za potrebe "pozitivne propagande" alžirske borbe u zagrebačkom Jugotonu početkom šezdesetih proizveden dvostruki LP album s "alžirskim popularnim i patriotskim pjesmama", koje su emitirane na alžirskom radiju
Labudovićeve fotografije i kadrovi razdraganih, ekspresivnih, raspojasanih dočeka Titovog Galeba i njegove posade posvuda na obalama Trećeg svijeta što ih vidimo u filmu postoje i u kolektivnoj memoriji, uglavnom tretirane gotovo jednako kao i Titov brijunski, ljetni bonvivanski kič-spomenar. A to je posve pogrešna usporedba. "Gdje god smo došli, bilo je jednako. Jedino film može da dočara takve dočeke. A meni kao snimatelju nitko nikakve probleme nije radio: pogotovo kad čuju da sam Jugoslaven. Sjećam se, u Africi kad zapne nešto a ja samo kažem "Tito" i sva vrata se otvaraju, ej!", navodi Labudović, a naratorica dodaje, na tragu poznate rečenice indijskog marksističkog povjesničara Vijaya Prashada: "Treći svijet nije bio mjesto, bio je projekt. Jugoslavija je u taj projekt ušla ovim brodom, koji je postao simbol nesvrstanih."
Pa ako je pojam "projekta" bliži suvremenom razumijevanju poante – što Turajlić u filmu naglašava zaključnom metaforom današnjeg, ruzinavog Galeba čiji motor se jedva pokreće – Labudovićeve snimke s konferencija i sastanaka Pokreta nesvrstanih i dalje imaju energiju "promjene in spe". Važno je vidjeti, a u određenom smislu je i neobično, kako karakter političkih događaja na filmskoj snimci ili fotografiji – uz minimalnu, ali pametnu intervenciju autorice, koja ih kategorizira u periodama od 1954. ("kad je Galeb dospio nadomak Bombaya, našeg prvog odredišta") do 1960., kad je na sjednici UN-a sudjelovao najveći broj državnika ikada skupljen na jednom mjestu – kulminira kao fenomen i dokaz da je "Titov put oko Afrike" pripremio najveći politički pokret u povijesti politike pokreta.
Kulminaciju teme filma iznio je, uostalom, najmjerodavniji sugovornik – Budimir Lončar, posljednji ministar vanjskih poslova Jugoslavije i posljednji živući svjedok sastanka vodećih protagonista nesvrstanih okupljenih u mitsku "Inicijativu Petorke". Razgovor s njime je snimljen nedavno, u sobi jugoslavenske ambasade u New Yorku. "Ovo je divna zgrada, ali preskupa za nas. Bila je i za Jugoslaviju skupa, a pogotovo je tako danas, kad još uvijek nije jasno kome točno pripada", rekao je Lončar u prostorijama te institucije na Petoj aveniji, na kraju svog kratkog ekspozea o Pokretu nesvrstanih kao "povijesnoj poruci" i alternativi u najžešćim danima hladnog rata.
Na Galebovoj palubi (Foto: Screenshot/Restart)
U filmu "Ciné-guerrillas", komponiranom po jednakom principu kao i "Nesvrstani", saznajemo da Labudović na alžirskom terenu nije samo snimao nego je, kako stoji u arhivu Filmskih novosti, "radio i po scenariju". Odnosno, "pozitivna propaganda" alžirskog oslobodilačkog pokreta koji put je podrazumijevala specifičnu "inscenaciju". U scenariju piše: "Snimiti zarobljenike ako ih ima, a ako ih nema, aranžirati stvar. I to s fokusom na one iz Legije stranaca s njihovim dekorativnim kapama, kao i planinskim odredima francuske vojske." Kao snimatelj s ratnim iskustvom NOB-a, Labudović je bio posebno cijenjen među alžirskim suborcima jer se "nije bojao ničega i izlagao se u najžešćim borbama", o čemu su svjedočili u filmu. "Uvijek sam u džepu nosio bombu, to mi je ostalo od partizana. A bojao sam se jedino napalma", rekao je Labudović u filmu.
Manje je poznato da je za potrebe "pozitivne propagande" alžirske borbe u zagrebačkom Jugotonu početkom šezdesetih proizveden dvostruki LP album s "alžirskim popularnim i patriotskim pjesmama" koje su emitirane na alžirskom radiju "jer je tada većina stanovništva bila nepismena". Treba li naglasiti – Labudovićevi kratki alžirski filmovi bili su bez tona. Turajlić ih je međutim naknadno i diskretno montažno "opremila" autorovim dnevničkim bilješkama koje je vodio u teškim trenucima neizvjesnih borbi i boravka u pustim alžirskim krajolicima. "Tri i pol godine nije malo. Izdržao sam, iako s pauzom 1960. kad su me pokupili iz Alžira da snimam samit UN-a po Titovom naređenju", objašnjava Labudović.
"Bilo je to ključno zasjedanje UN-a, kad je 16 novih zemalja ušlo u UN – većinom francuske kolonije. Francuska se odrekla čak 20 kolonija da zadrži Alžir – i svejedno nije uspjela! U srpnju 1962. Alžir je proglasio nezavisnost", rekla je redateljici filma o tom ključnom događaju antikolonijalna aktivistica Elaine Mokhtefi. Njujorčanka još od vremena alžirskog oslobodilačkog pokreta, Mokhtefi je ondje bila politička lobistica. Poput bivših alžirskih suboraca iz domovine, i njezina energija razgovora o politici nesvrstanih kao (neprekinutoj) borbi za slobodu i nezavisnost nije gestualne naravi. Naprotiv, otvorena ironija suvremenog trenutka osjeća se jedino u šetnji ispred zgrade UN-a, čiji je ulaz danas opremljen jakim sigurnosnim mjerama, a Mokhtefi je nekad kao "alžirska aktivistica s tuniskom legitimacijom ulazila posve slobodno".
Tijekom istraživanja "Dosjea Labudović" Mila Turajlić je od 2015. obišla mnoge svjetske adrese, većinu uz preporuku svojega prijatelja Stevana Labudovića. I taj se projekt "Non-Aligned Newsreels – Powered by Filmske Novosti" nastavlja: uključuje raznoliku dokumentaciju iz arhiva Labudović i nove interdisciplinarne suradnje i radionice. Izložba o tom projektu može se u zagrebačkom KIC-u razgledati do 8. listopada.
